Broj: Ppž-8391/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Mladena Budiše kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv prvookrivljene IK, drugookrivljene OK, trećeokrivljene ZK, koje brani Berislav Pavišić, odvjetnik u Rijeci, četvrtookrivljenog UK, kojeg brani Ksenija Lučić, odvjetnica u Rijeci i petookrivljene VK, koju brani Mirela Miculinić, odvjetnica u Čavlima, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.) odlučujući o žalbi prvookrivljene IK, drugookrivljene OK i trećeokrivljene ZK, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: Pp-1218/2021-70 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana zajednička žalba prvookrivljene IK, drugookrivljene OK i trećeokrivljene ZK te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.) prvookrivljena IK, drugookrivljena OK i trećeokrivljena ZK obvezne su naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 40,00 eura (četrdeset eura), svaka posebno, u roku 15 dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, broj: Pp-1218/2021-70 od 5. srpnja 2024. prvookrivljena IK, drugookrivljena OK, trećeokrivljena ZK i četvrtookrivljeni UK proglašeni su krivima da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji im je, svakom posebnom, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.590,00 eura. Navedenu kaznu okrivljenici su dužni platiti u roku od 60 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Također, istom presudom gore naznačeni okrivljenici su obvezni na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 eura, svaki posebno. Osim toga, petookrivljena VK je na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona oslobođena od optužbe da bi počinila prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
2. Protiv navedene presude, prvookrivljenica, drugookrivljenica i trećeokrivljenica su pravodobno putem branitelja podnijele zajedničku žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji. U žalbi navode kako prvostupanjski sud nije bio ovlašten izvanraspravno saslušati četvrtookrivljenog UK, petookrivljenu VK kao niti svjedokinju IKB, a što je posljedično imalo utjecaja na povredu prava na pošteno suđenje u odnosu na žaliteljice. Zatim, ističu kako su prilikom donošenja raspravnog rješenja od 2. srpnja 2024. kojim su odbijeni dokazni prijedlozi žaliteljica povrijeđene odredbe članka 165. stavka 9. Prekršajnog zakona. Također, navode kako je odbijanje dokaznih prijedloga žaliteljica imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Tvrde kako iskaz svjedoka UK, sina četvrtookrivljenika, nije istinit, kao i da je nejasno zašto ne poklanja vjeru iskazima žaliteljica, čiji iskazi su suglasni i podudarni, za razliku od iskaza četvrtookrivljenika i petookrivljenice. Naposljetku, smatraju da je novčana kazna prestrogo odmjerena s obzirom na prethodnu neosuđivanost i imovinske prilike žaliteljica.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. U odnosu na žalbenu osnovu bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka ističe se kako iz stanja spisa doista proizlazi da su četvrtookrivljenik (5. srpnja 2022.) i petookrivljenica (13. lipnja 2023.) ispitani izvanraspravno, odnosnu u odsutnosti žaliteljica, a sve zbog činjenice da isti iz opravdanih razloga nisu bili u mogućnosti pristupiti na glavnu raspravu određenu od strane suda, a za što su priložili vjerodostojne dokaze. Međutim, iz spisa predmeta također je razvidno kako su na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. srpnja 2024. pristupile drugookrivljenica i trećeokrivljenica uz izabranu braniteljicu, kao i četvrtookrivljenik te je na predmetnom ročištu mogao biti otklonjen nedostatak na koju su upirale žaliteljice odnosno na istom ročištu je četvrtookrivljenik mogao iznijeti svoju obranu u prisutnosti nazočnih žaliteljica i njihove tadašnje braniteljice te su mu od strane istih mogla biti postavljana pitanja, a također se je mogla provesti dokazna radnja suočenja. Također je razvidno da su na predmetnom ročištu žaliteljice podnijele zahtjev za otklon uređujuće sutkinje i to zbog, prema mišljenju žaliteljica, pristranosti iste (a koja pristranost se ogleda djelomično i zbog činjenice izvanraspravnog saslušanja četvrtookrivljenika), a koji zahtjev je sukladno članku 106. stavku 5. Prekršajnog zakona sasvim osnovano odbijen iz razloga navedenih u točki 10.2. obrazloženja pobijane odluke. Uslijed navedenog drugookrivljenica i trećeokrivljenica uz izabranu braniteljicu neosnovano odbijaju sudjelovanje u daljnjem tijeku postupka, a samim time i u mogućnosti iznošenja obrane, kao i postavljanja pitanja te suočenju s prisutnim četvrtookrivljenikom. Takvim njihovim postupanjem očito iste prihvaćaju kao valjanu njegovu ranije iznesenu obranu.
5. 1. U odnosu na izvanraspravno saslušanje petookrivljenice, koja nije pristupila ročištu za glavnu raspravu održanom 2. srpnja 2024., ističe se kako su žaliteljice bile ovlaštene zahtijevati nazočnost iste, budući da ista nije pristupila na predmetno ročište. Međutim, iz spisa je razvidno kako na predmetnom ročištu (odnosno na dijelu istoga na kojem su bile nazočne) prisutne žaliteljice, kao i tadašnja braniteljica nisu zahtijevale predmetno.
5. 2. Također, činjenica izvanraspravnog saslušanja svjedokinje OKB nije relevantna budući je ista koristila blagodat nesvjedočenja te stoga nije niti postojala mogućnost postavljanja pitanja istoj. Osim toga, nisu točni niti navodi žalbe kako je prvostupanjski sud propustio cijeniti iskaz predmetne svjedokinje, a kojeg je ista dala u policijskoj postaji 1. ožujka 2021. budući je u točki 23.2. obrazloženja pobijane odluke navedeno da je iskaz iste općenit te ne može poslužiti kao osnova za utvrđivanje odlučnih činjenica u postupku.
6. Zatim, prilikom donošenja raspravnog rješenja od 2. srpnja 2024. kojim su odbijeni dokazni prijedlozi žaliteljica nisu povrijeđene odredbe članka 165. stavka 9. Prekršajnog zakona, a kako se to pogrešno ističe u žalbi. Naime, iz predmetnog zapisnika je razvidno kako je navedeno da se dokazni prijedlozi žaliteljica odbijaju kao nepotrebni, dok iz odlomaka 19.1., 19.2., 19.3. i 19.4. obrazloženja pobijane odluke proizlazi detaljno obrazloženje razloga odbijanja dokaznih prijedloga. Dakle, takvim postupanjem prvostupanjskog suda nije počinjena niti apsolutno niti relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka.
7. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, suprotno tvrdnjama žalbe, prema mišljenju ovog suda, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.
7. 1. Naime, prvostupanjski sud je s pravom cijenio kao vjerodostojan iskaz svjedoka UK obzirom da je isti neposredno pred sudom iskazivao uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njegovom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti te je iskazivao o svim odlučnim činjenicama od kojih ovisi ostvarenje djela prekršaja za koje su žaliteljice proglašene krivima.
7. 2. U prilog ovoj tvrdnji govori i činjenica kako je predmetni svjedok teretio i svojeg oca, četvrtookrivljenika, što jasno ukazuje da njegov iskaz nije lažan niti pristran u korist četvrtookrivljenika i petookrivljenice, a na štetu žaliteljica, a kako to pravilno u obrazloženju pobijane presude zaključuje i prvostupanjski sud (točka 23.2.)
7. 3. Stoga, opravdano je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge žaliteljica jer je na temelju iskaza svjedoka UK činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Osim toga, na iskazu predmetnog svjedoka se u pretežnom dijelu temelji osuđujuća presuda u odnosu na žaliteljice, ali i četvrtookrivljenika te stoga nije niti osnovan žalbeni navod kako prvostupanjski sud osuđujuću presudu u odnosu na žaliteljice temelji na proturječnim iskazima četvrtookrivljenika i petookrivljenice.
8. Razmatrajući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena vrsta i mjera kazne primjerena stupnju krivnje žaliteljica, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Naime, za predmetni prekršaj zakonom koji je bio na snazi u vrijeme njegova počinjenja bila je propisana novčana kazna od najmanje 1.590,00 eura ili kazna zatvora od najmanje 70 dana pa izrečena novčana kazna u iznosu 1.590,00 eura predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i kaznu u visini zakonom propisanog posebnog minimuma. Imajući na umu da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne te da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. Stoga, i ovaj sud ocjenjuje da je izrečena novčana kazna u iznosu 1.590,00 eura, u odnosu na sve žaliteljice primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.
9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 40,00 eura predstavlja gotovo minimalno mogući iznos paušalne svote. Ista je izrečena posebno u odnosu na svaku žaliteljicu.
10. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 9. listopada 2024.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Mladen Budiša, v.r.
Ivanka Mašić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 10 otpravka: za spis, okrivljenike, branitelja prvookrivljenice, drugookrivljenice i trećeokrivljenice, braniteljicu četvrtookrivljenika, braniteljicu petookrivljenice i tužitelja.
