Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1009/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u parničnom postupku tužiteljice H. Š. J. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. V. F., odvjetnici iz V. G., protiv tuženice B. B. iz V. G., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku iz V. G., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju i dr., odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj 18 P-459/2017-77 od 31. ožujka 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 09. listopada 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj 18 P-459/2017-77 od 31. ožujka 2021. godine u točki I izreke, uz istovremeni ispravak te presude u toj točki izreke, tako da ta točka izreke glasi:

Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između pokojnog M. B. iz V. G., OIB: ..., kao primatelja uzdržavanja i B. B. iz V. G., OIB: ..., kao davatelja uzdržavanja, od dana 14. siječnja 2015. godine, koji je ovjeren istog dana kod javnog bilježnika N. M. iz V. G. pod poslovnim brojem OV-164/15, ništetan i ne proizvodi pravne učinke.

Tužena B. B. iz V. G., OIB: ... dužna je trpjeti na zahtjev tužiteljice H. Š. J. iz S., OIB: ... uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe u zemljišnim knjigama Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 14. siječnja 2015. godine, koji je ovjeren istog dana kod javnog bilježnika N. M. iz V. G. pod poslovnim brojem OV-164/15 za slijedeću nekretninu upisanu u zk. ul .br. 6203 k. o. V. G., koja u naravi čini 73. Suvlasnički dio: 6387/500522 etažno vlasništvo (E-73) 1. Posebni dio: dvoipolsobni stan broj 25. na 2. katu, koji se sastoji od dvije sobe, sobice, kuhinje, kupaonice s wc-om, hodnika NKP 58,47 m[2] i lođe NKP 5,40 m , ukupne NKP 63,87 m[2] u zgradi u V. G., sagrađeno na kč. br. 2460, ulica ... sa 1219 m , dvorište sa 0 m[2] , stambena zgrada, ulica ... 5, 7, 9, ukupne površine 1219 m , brisanjem upisa prava vlasništva nakon pravomoćnosti ove presude s imena tužene B. B. iz V. G., OIB: ..., tako da se kao vlasnik ponovno ima upisati pokojni M. B. iz V. G., OIB: ..., tako da se citirana nekretnina u cijelosti vraća u ostavinsku imovinu iza pokojnog M. B., a koja ostavina se vodila kod javnog bilježnika N. M. iz V. G. pod poslovnim brojem O-1090/15, UPP/OS Velika Gorica 115/15, a sve u roku od 15 dana“.

Odbija se tužiteljica i sa eventualnim tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Utvrđuje se da Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između pokojnog M. B. iz V. G., OIB: ..., kao primatelja uzdržavanja i B. B. iz V. G., OIB: ..., kao davatelja uzdržavanja, od dana 14. siječnja 2015. godine, koji je ovjeren istog dana kod javnog bilježnika N. M. iz V. G. pod poslovnim brojem OV-164/15 predstavlja ugovor o darovanju, te se 1/4 dijela nekretnine koja je predmet ugovora, upisane u zk. ul. br. 6203, k .o. V. G. koja u naravi čini 73. Suvlasnički dio: 6387/500522 etažno vlasništvo (E-73) 1. Posebni dio: dvoipolsobni stan broj 25. na 2. katu, koji se sastoji od dvije sobe, sobice, kuhinje, kupaonice s wc-om, hodnika NKP 58,47 m[2] i lođe NKP 5,40 m[2] , ukupne NKP 63,87 m u zgradi u V. G., sagrađeno na kč. br. 2460, ulica ... sa 1219 m , dvorište sa 0 m , stambena zgrada, ulica ... 5, 7, 9, ukupne površine 1219 m[2] , i 1/4 svih novčanih sredstava iz članka 1. stavak 3. citiranog Ugovora vraćaju u ostavinu iza pokojnog M. B., koji ostavinski postupak se vodio kod javnog bilježnika N. M. iz V. G., pod poslovnim brojem O-1090/15, UPP/OS-115/15, radi povrede nužnog dijela tužiteljice i uručenja 1/4 dijela citirane nekretnine i 1/4 dijela svih novčanih sredstava tužiteljici H. Š. J. iz S., ....., OIB: ...., kao zakonskom i nužnom nasljedniku.

T. B. B. iz V. G., OIB: ... dužna je trpjeti na zahtjev tužiteljice H. Š. J. iz S., ...., OIB: ... uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe u zemljišnim knjigama Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 14. siječnja 2015. godine, koji je ovjeren istog dana kod javnog bilježnika N. M. iz V. G. pod poslovnim brojem OV-164/15 za slijedeću nekretninu: 1/4 dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. 6203, k. o. V. G. koja u naravi čini 73. Suvlasnički dio: 6387/500522 etažno vlasništvo (E-73) 1. Posebni dio: dvoipolsobni stan broj 25. na 2. katu, koji se sastoji od dvije sobe, sobice, kuhinje, kupaonice s wc-om, hodnika NKP 58,47 m[2] i lođe NKP 5,40 m[2] , ukupne NKP 63,87 m u zgradi u V. G., ..., sagrađeno na kč. br. 2460, ulica ... sa 1219 m[2] , dvorište sa 0 m , stambena zgrada, ulica .... 5, 7, 9, ukupne površine 1219 m[2] , brisanjem upisa prava vlasništva na 1/4 dijela citirane nekretnine nakon pravomoćnosti ove presude s imena tužene B. B. iz V. G., ..., OIB: ..., uz istovremeni upis na ime i vlasništvo pokojnog M. B. iz V. G., ...., OIB: ..., tako da se 1/4 dijela citirane nekretnine vraća u ostavinsku imovinu iza pokojnog M. B., a koja ostavina se vodila kod javnog bilježnika N. M. iz V. G. pod poslovnim brojem O-1090/15, UPP/OS Velika Gorica 115/15, radi ponovnog raspravljanja, utvrđivanja i uručenja nužnog dijela tužiteljici, a sve u roku od 15 dana“.

II Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj 18 P-459/2017-77 od 31. ožujka 2021. godine u točki II izreke.

III Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj 18 P-459/2017-77 od 31. ožujka 2021. godine u dijelu točke III izreke u kojem je naloženo tužiteljici da plati tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 40.000,00 kuna, u roku od 15 dana.

IV Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj 18 P-459/2017-77 od 31. ožujka 2021. godine u dijelu točke III izreke u kojem je naloženo tužiteljici da plati tuženici trošak parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 40.000,00 kuna do dosuđenog iznosa od 40.925,00 kuna, te se u tom dijelu odbija zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

V Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova postupka po žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijena je tužiteljica s tužbom zaprimljenom 10. prosinca 2015. godine, ispravljenom podneskom od 06. studenoga 2017. godine, zaprimljenim 08. studenoga 2017. godine protiv tuženice B. B., radi utvrđenja ništavosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između B. M. kao primatelja uzdržavanja i B. B. kao davateljice uzdržavanja, zaključenog dana 14. siječnja 2015. godine i ovjerenog kod javnog bilježnika N. M. iz V. G. 14. siječnja 2015. godine u Velikoj Gorici broj Ov-164/15, te eventualno utvrđenja da Ugovor o doživotnom uzdržavanju predstavlja ugovor o darovanju, kao neosnovanom.

2. U točki II izreke odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za plaćanje svojih troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 78.395,00 kuna.

3. U točki III izreke naloženo je tužiteljici da isplati tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 40.925,00 kuna, u roku od 15 dana.

4. U točki IV izreke odbijena je tuženica s preostalim zahtjevom za plaćanjem troškova ovog postupka u iznosu od 16.875,00 kuna.

5. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I, II i III izreke, pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. . Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, i to drugom sucu pojedincu, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, te prilaže sudske odluke na koje se poziva u žalbi.

6. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, te također potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, i to jedino u dijelu odluke o parničnim troškovima.

8. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice i tuženice, te iskaza svjedoka dr. Z. Č., M. Č., J. K., M. R., R. B., B. B., D. B., D. J., V. Š. i dr. S. G., kao i kombiniranog nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prof. dr. sc. J. V., dr. D. P. i dr. S. T., te iskaza tih vještaka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 14. siječnja 2015. godine između M. B. kao primatelja uzdržavanja i tuženice B. B. kao davateljice uzdržavanja, kao i eventualni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da spomenuti Ugovor predstavlja ugovor o darovanju, te da se odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine i pokretnina vraćaju u ostavinu iza pokojnog M. B. radi povrede nužnog dijela tužiteljice.

9. Na temelju provedenih dokaza, pa tako i iskaza svjedoka, kojima poklanja vjeru, osim iskazima svjedoka D. B., D. J. i V. Š. za koje utvrđuje da su brat, zet i bivša supruga pokojnog M., te za čije iskaze utvrđuje da su proturječni, u vezi čega utvrđuje da su svjedoci D. B. i D. J. posljednji puta vidjeli M. 2013. godine u bolnici, a svjedokinja V. Š. navodno šest godina prije njegove smrti, utvrđuje da su tuženica i M. B. bili u braku od 17. lipnja 1989. godine, te da je između tuženice kao davateljice uzdržavanja i M. B. kao primatelja uzdržavanja zaključen dana 14. siječnja 2015. godine predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju (u nastavku teksta: Ugovor), a da je M. B. preminuo 13. srpnja 2015. godine, pri čemu utvrđuje da je tužiteljica njegova izvanbračna kćerka.

10. Nadalje utvrđuje da je pokojni M. B. 2008. godine imao sumnju na pretrpljeni moždani udar, te da su mu se počeli javljati urološki problemi, a da je od 2010. godine imao trajno ugrađen kateter, pri čemu je 2013. godine pretrpio plućnu emboliju radi koje je liječen u specijalnoj bolnici za plućne bolesti R. 3, te je otpušten kući dana 29. svibnja 2013. godine, a da isti od tada nije više mogao samostalno funkcionirati, tj. ustati iz kreveta, te se kretao uz pomoć hodalice i bio je ovisan o tuđoj pomoći, a da mu je svaka dva tjedna mijenjan kateter i redovito mu je na tjednoj bazi dolazila patronažna i medicinska sestra, pa utvrđuje da je M. B. u razdoblju od 2013. godine do svoje smrti bio osoba kojoj je bila potrebna stalna pomoć i njega, a koju mu je isključivo pružala tuženica, i to kako kroz osobnu higijenu i higijenu stana u kojem su živjeli, tako i kroz brigu o svim ostalim potrebama, tj. o prehrani i o medicinskoj skrbi.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je prije posljednjeg M. odlaska u bolnicu dana 08. srpnja 2015. godine sa njime razgovarala njegova liječnica-svjedokinja dr. Z. Č., koja je navela da je isti u potpunosti bio pri svijesti, što je potvrdio i svjedok dr. S. G. koji je M. mijenjao kateter, navodeći kako je istoga posljednji puta vidio prije odlaska u bolnicu, te da nije mogao pretpostaviti da će M. umrijeti.

12. Nastavno utvrđuje da sada pokojni M. B. i tužiteljica kao njegova izvanbračna kćer nisu bili prisni, niti su imali redovite kontakte, a da je tužiteljica posljednji puta vidjela svojeg oca kad je imao plućnu emboliju i kad je završio u bolnici, tj. 2013. godine, te ga niti jednom nije posjetila, tj. pomogla oko njegove njege.

13. Sud prvog stupnja utvrđuje da je M. B. krajem 2014. godine izrazio želju za zaključenjem ugovora o doživotnom uzdržavanju sa svojom suprugom (tuženicom), te je ista kontaktirala javnu bilježnicu i liječnika psihijatra koji je pregledao sada pokojnog M., pa da je javna bilježnica nakon dostavljenog mišljenja psihijatra koje se odnosilo na M. ubrojivost ovjerila predmetni Ugovor.

14. U vezi toga utvrđuje da je pokojni M. B. do svojeg odlaska u bolnicu u srpnju 2015. godine bio potpuno pri svijesti, te da je bio svjestan u vremenu i prostoru, iako je bio fizički vezan uz krevet i ovisan o njezi tuženice, koje činjenice prije svega temelji na sadržaju kombiniranog nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka prof. dr. sc. J. V.-kardiologa, dr. sc. D. P.-neurologa i dr. S. T.-traumatologa i pulmologa, iz kojeg da proizlazi kako je pokojni M. B. u trenutku zaključenja Ugovora bio sposoban za rasuđivanje, a da je njegovo zdravstveno stanje bilo takvo da njegova smrt nije bila predvidiva.

14.1. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da su spomenuti nalaz i mišljenje vještaci donijeli na temelju uvida u sve izvedene dokaze, a da iz njihovih iskaza proizlazi i da je sada pokojni M. bio kronični bolesnik koji je imao trajno oštećenje zdravlja, ali da nitko ne može znati koliko dugo će trajati njegovo liječenje, odnosno da se isti mogao liječiti mjesecima ili godinama, ali ne i izliječiti. Pri tome utvrđuje da je M. B. 2008. godine pretrpio moždani udar, ali da nije imao višestruke moždane udare, te da je isti bio hospitaliziran dana 07. srpnja 2015. godine zbog naglog akutnog pogoršanja stanja u smislu pojave krvarenja u mali mozak, što je bilo nepredvidljivo, jer da se nije moglo predvidjeti krvarenje koje je uzrokovalo njegovu smrt, a koje je nastupilo šest mjeseci po zaključenju predmetnog Ugovora, u vezi čega utvrđuje da je fizičko stanje M. B. u trenutku zaključenja Ugovora bilo takvo da je kroz terapijske procedure učinjen maksimum, te da nije bilo moguće njegovo izlječenje, ali da je njegova smrt bila iznenadna.

15. S obzirom na navedeno, utvrđuje da tuženica u vrijeme zaključenja Ugovora nije kao prosječan čovjek mogla znati da će M. B. šest mjeseci nakon toga umrijeti od moždanog udara, niti je to mogla predvidjeti, jer da je M. smrt bila iznenadna, pa utvrđuje da predmetni Ugovor nije ništetan, jer da je tuženica kao davateljica uzdržavanja postupala u dobroj vjeri, te je svojem suprugu M. pružala svakodnevnu pomoć i njegu još od 2008. godine, kada su počeli njegovi zdravstveni problemi u vidu inkontinencije, a osobito od 2013. godine od kada je M. B. bio vezan uz krevet i ovisio isključivo o tuženici.

16. Osim toga, utvrđuje da se zbog gore navedenih razloga predmetni Ugovor ne može smatrati simuliranim pravnim poslom, tj. da bi se radilo o eventualnom zelenaškom ugovoru jer da je preveliki nesrazmjer između činidbe davanja i protučinidbe primanja, a to stoga jer da je tuženica godinama prije zaključenja Ugovora te nakon njegovog sklapanja doista bila davateljica usluga doživotnog uzdržavanja, budući je svakodnevno pomagala suprugu M. osobnom brigom i fizičkim radom, a da je tužiteljica znala u kakvom teškom stanju se nalazi njezin otac i da mu je potrebna svakodnevna briga i skrb, koju mu nije pružala, niti ga je uopće kontaktirala.

17. Sud prvog stupnja utvrđuje i da u konkretnom slučaju nije postojao nesrazmjer između činidbe tuženice kao davateljice uzdržavanja i protučinidbe njezinog supruga M. kao primatelja uzdržavanja, jer da se ovdje ne radi o ugovoru s elementima zelenaškog ugovora, budući je tuženica bila pokojnikova supruga te ga je punih sedam godina brižno njegovala, pri čemu je istome osim osobne brige i rada pružila i maksimalnu medicinsku pomoć i skrb za vrijeme dok je pokojni M. B. bio vezan uz krevet. Pri tome utvrđuje da je tuženica bila na raspolaganju suprugu M. 24 sata kroz sve navedene godine, i to i prije nego je zaključen sporni Ugovor, a osobito u razdoblju od 2013. godine, slijedom čega utvrđuje da je predmetni Ugovor i de facto imao sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju, pa utvrđuje neosnovanim tvrdnje tužiteljice da bi taj Ugovor imao karakter ugovora o darovanju, odnosno da bi pokojni M. B. na bilo koji način pokazao volju da svojoj kćeri želi ostaviti u nasljedstvo pokretnine ili nekretnine, a s obzirom na njezin dugogodišnji odnos prema ocu koji je bio bolestan.

18. Stoga pozivom na odredbe članaka 8. i 221.a ZPP-a u cijelosti odbija postavljene tužbene zahtjeve.

19. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, te na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa).

20. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tužiteljica, te se u svemu može ispitati.

21. U vezi toga valja navesti kako iz cjeline obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja odlučio o svim tužbenim zahtjevima, dakle kako o osnovnom, tako i o eventualnom tužbenom zahtjevu, pri čemu je očitom omaškom prilikom pisanja navedene presude propustio u točki I njezine izreke naznačiti točan sadržaj tih zahtjeva, pa je primjenom odredbe članka 342. stavak 1. ZPP-a valjalo u tom dijelu ispraviti tu odluku, na način kako je navedeno u točki I izreke ove drugostupanjske presude.

22. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužiteljica, jer je prvostupanjski sud cijenio sve provedene dokaze, sve to na način propisan potonjom odredbom ZPP-a, pa tako i iskaze svjedoka B. B. i R. B..

23. Neosnovano tužiteljica ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer okolnost da je sud prvog stupnja na ročištu od 22. siječnja 2018. godine na kojem je zaključen prethodni postupak odbio njezin prijedlog da joj se dodijeli kraći rok za očitovanje na podnesak tuženice predan na tom ročištu, a kraj činjenice da žaliteljica uopće ne navodi koje je to nove činjenice i dokazne prijedloge uslijed takve odluke suda onemogućena isticati, ne znači da je tužiteljici uslijed takvog postupka suda onemogućeno raspravljanje pred sudom.

23.1. Potonje naznačena bitna postupovna povreda nije počinjena niti time što na prijedlog tužiteljice nije pribavljen podatak o stanju i prometu na računima tuženice i sada pokojnog M. B., na okolnost nesrazmjernosti činidbe, jer je predmetni Ugovor protivno suprotnim tvrdnjama tužiteljice bio aleatoran pravni posao (ugovor na sreću), budući je prilikom njegovog sklapanja bilo neizvjesno kada će nastupiti smrt M. B. kao primatelja uzdržavanja, a samim time i do kada će trajati obveza njegovog uzdržavanja od strane tuženice kao davateljice uzdržavanja, pa su sklapanjem Ugovora tuženica i njezin sada pokojni suprug M. svjesno preuzeli rizik nerazmjera vrijednosti uzajamnih činidbi, zbog čega se sporni Ugovor ne može u smislu odredbe članka 375. stavak 5. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08 i 125/11, u nastavku teksta: ZOO) pobijati zbog očitog nerazmjera uzajamnih činidaba.

24. Na navode tužiteljice da se pobijana presuda, kao i nalaz i mišljenje vještaka temelje na nalazu i mišljenju psihijatra „P. R.“ od 12. siječnja 2015. godine (list 40 spisa), a da se radi o nalazu liječnika kojeg je privatno angažirala tuženica, pa da isti ne može predstavljati dokaz u predmetnoj parnici, valja odgovoriti da je upravo na tužiteljici bio teret dokaza o navodnoj nesposobnosti sada pokojnog M. B. za rasuđivanje u vrijeme zaključenja Ugovora, a što ista niti po stajalištu ovog suda nije dokazala, pa su utoliko irelevantni spomenuti žalbeni navodi.

25. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni Ugovor nije nevaljan (ništetan), te da se ne radi o darovnom, zelenaškom i/ili simuliranom Ugovoru, pa u tom pogledu neosnovano tužiteljica ukazuje na pojedine (selektivno izdvojene) dijelove iskaza saslušanih svjedoka B. B. i R. B., jer ti iskazi sami za sebe, a pogotovo ne u komparaciji sa ostalim provedenim dokazima, ne ukazuju na postojanje činjenica na kojima su utemeljeni tužbeni zahtjevi.

25.1. Tako samo primjerice valja navesti kako su tvrdnje svjedoka B. B. da mu je sada pokojni brat M. rekao da je za tužiteljicu osigurao stan i financijska sredstva, te da ista neće morati ništa doživotno raditi, u proturječju sa činjenicom da je M. zaključio predmetni Ugovor, što zasigurno ne bi učinio da je, kako tvrdi potonji svjedok, osigurao stan i financijska sredstva za tužiteljicu, a posebno je neuvjerljiv navod ovog svjedoka da je dvije godine prije M. smrti, a i po njegovom izgledu, zaključio da on „neće dugo“, jer to svjedok kao laik u području medicine sigurno nije mogao sam zaključiti, pri čemu ga u tom pogledu osim kombiniranog nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prof. dr. sc. J. V., dr. D. P. i dr. S. T., te iskaza tih vještaka, kojima je sud prvog stupnja pravilno u cijelosti poklonio vjeru, demantira upravo to što je sada pokojni M. živio još dvije godine. Pri tome na navode žaliteljice da nije predlagala novo vještačenje jer nema novčanih sredstava iz kojih bi financirala provedbu tog dokaza, valja odgovoriti da u konkretnom slučaju nije niti trebalo provoditi novo vještačenje, jer nalaz gore navedenih vještaka nema nedostataka koji bi u smislu odredbe članka 261. stavak 2. i 3. ZPP-a utjecali na njegovu valjanost.

26. Nisu osnovane niti tvrdnje tužiteljice da je sud prvog stupnja propustio raspraviti njezine tvrdnje o nemoralnosti i nedopuštenosti pobuda za sklapanje Ugovora, te o povredi načela zabrane zlouporabe prava i načela savjesnosti i poštenja, jer je iz cjeline obrazloženja ožalbene presude vidljivo da je sud prvog stupnja takve navode pravilno utvrdio neosnovanima.

26.1. Naime, neosnovane su tvrdnje žaliteljice da je prijeporni Ugovor sklopljen radi onemogućavanja i sprječavanja njezinog prava na nasljedstvo iza pokojnog oca, kao i zbog nemoralnih pobuda, odnosno u cilju izigravanja njezinog zakonskog nasljednog prava, pa da je samim time povrijeđeno i njezino pravo na nužni nasljedni dio, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza, u kojem pravcu je sud prvog stupnja naveo jasne i pravno utemeljene razloge zbog kojih je utvrdio da je Ugovor pravovaljan, a u okviru kojih utvrđenja je sadržan i odgovor na gornje tvrdnje tužiteljice, pa se na te razloge radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje žaliteljicu. Pri tome okolnost da je Ugovor zaključen između bračnih drugova (supružnika) ne znači da bi on samo iz tog razloga bio nevaljan, jer niti jedna zakonska odredba ne zabranjuje sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bračnim drugovima, niti je samo po sebi od značaja da li su imovinski uvjeti u bračnoj zajednici tuženice i pokojnog M. ukazivali na neophodnost zaključenja Ugovora, zbog čega je u tom pogledu neodlučno koliko su iznosile njihove mirovine.

27. Neosnovane su i tvrdnje tužiteljice da je prijeporni Ugovor po svojoj prirodi darovni ugovor, jer da je prava volja M. B. bila da svoj novac, stan i pokretnine daruje tuženici, a ne da ona stekne vlasništvo tih stvari na temelju njegovog uzdržavanja, a to stoga jer se u konkretnom slučaju radi o valjanom ugovoru o doživotnom uzdržavanju koji je u cijelosti ispunjen, kako proizlazi iz utvrđenja pravostupanjskog suda.

28. Budući je sud prvog stupnja pravilno utvrdio predmetni Ugovor valjanim, to je neosnovano pozivanje tužiteljice i na odredbu članka 70. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), jer tim Ugovorom s obzirom na navedeno nije povrijeđen nužni nasljedni dio tužiteljice.

29. Stoga je pravilno odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje predmetnog Ugovora ništetnim i da isti ne proizvodi pravne učinke, kao i zahtjev radi utvrđenja da taj Ugovor predstavlja darovni ugovor, a posljedično tome i preostali dio osnovnog i eventualnog tužbenog zahtjeva, jer za udovoljenje tim tužbenim zahtjevima nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredaba članaka 2., 6., 271., 273. i 322. ZOO-a.

30. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tužiteljice, kao niti sadržaj uz žalbu priloženih sudskih odluka, jer osim što iste nisu izvor prava, iz njihovog sadržaja je vidljivo i da se ne odnose na istovjetnu činjeničnu situaciju koja egzistira u predmetnom parničnom postupku.

31. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženica koja je u cijelosti uspjela u sporu ima pravo na naknadu parničnih troškova na teret tužiteljice, koja s obzirom na navedeno nema pravo na naknadu tih troškova, pa je pravilno odlučio kao u točki II izreke pobijane odluke, te pravilno dosudio tuženici trošak predmetnog postupka, ali ne u dosuđenom iznosu od 40.925,00 kuna. Naime, tuženici s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora u visini od 150.000,00 kuna pripada slijedeći trošak za radnje njezinog punomoćnika-odvjetnika: iznos od 2.500,00 kuna za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 10.000,00 kuna za sastav obrazloženih podnesaka od 26. travnja 2016. godine, 18. studenoga 2016. godine, 18. siječnja 2017. godine i 22. siječnja 2018. godine (iznos od 2.500,00 kuna po podnesku-Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zatim iznos od ukupno 2.000,00 kuna za sastav podnesaka od 25. svibnja 2018. godine, 12. srpnja 2018. godine, 20. srpnja 2018. godine, 29. srpnja 2019. godine, 20. prosinca 2019. godine, 17. travnja 2020. godine, 13. studenoga 2020. godine i 05. veljače 2021. godine (iznos od 250,00 kuna po podnesku-Tbr. 8. točka 3. Tarife), ukupni iznos od 17.500,00 kuna za zastupanje na ročištima od 07. travnja 2016. godine, 08. studenoga 2017. godine, 22. siječnja 2018. godine, 15. ožujka 2018. godine, 04. lipnja 2018. godine, 12. veljače 2019. godine i 24. veljače 2021. godine (iznos od 2.500,00 kuna po ročištu- Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što zajedno sa troškom na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 8.000,00 kuna daje iznos od 40.000,00 kuna.

31.1. Stoga je tužiteljici na ime naknade troškova parničnog postupka trebalo dosuditi potonji novčani iznos, a odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 925,00 kuna, jer ista nije dokazala da je podmirila tu pristojbu.

32. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točkama I, II i III izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njezine žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki IV izreke presude.

33. Budući da je tužiteljica u žalbenom postupku uspjela u neznatnom dijelu ožalbene presude, i to jedino u dijelu odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, zbog čega nije nastao poseban trošak, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova tog postupka, a na jednaki način odlučeno je i o zahtjevu tuženice za naknadu troškova u povodu žalbe, jer njezin trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

34. Presuda suda prvog stupnja u točki IV izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 09. listopada 2024. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar, v.r.