Poslovni broj: Usž-1572/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Z. F. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik K. Č., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi uspostave isplate zastupničke mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 UsI-92/23-11 od 11. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 UsI-92/23-11 od 11. travnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/22-01/03318384584, URBROJ: 341-99-05/3-22-1937 od 29. studenoga 2022.
2. Rješenjem tuženika od 29. studenoga 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: UP/I 140-02/22-01/03318384584, URBROJ: 341-25-05/3-22- 32078 od 22. veljače 2022., kojim je tužitelju, zastupniku u Hrvatskom saboru, uspostavljena, počevši od 1. siječnja 2022., isplata zastupničke mirovine priznate rješenjem Područne službe u Z., broj 851905 od 28. veljače 2012. u svoti od 10.358,92 kn mjesečno.
3. Tužitelj žalbom pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je osporavao zakonitost rješenja tuženika kojim mu je priznato pravo na zastupničku mirovinu jer mu pri izračunu iznosa mirovine nije priznat mirovinski staž ostvaren nakon prvog priznavanja prava na zastupničku mirovinu. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba postupka jer u izreci presude nije odlučeno u cijelosti o tužbenom zahtjevu. Naglašava da je osim poništenja rješenja tuženika (o čemu je odlučeno izrekom presude) zahtijevao i djelomično poništenje prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. od 22. veljače 2022. u dijelu točke I. izreke rješenja kojim je odlučeno o iznosu zastupničke mirovine u iznosu od 10.358,92 kn mjesečno. Ističe i da je tražio da se tuženiku naloži da u roku od 60 dana donese novu odluku o iznosu zastupničke mirovine. Navodi da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije izložio razloge za svoje pravno shvaćanje, već je citirao propise koje smatra relevantnim, kratko utvrdio činjenice te pravno shvaćanje sumarno iznio, a nije odgovorio na pravna pitanja i prigovore iznesene u tužbi. Smatra da je obrazloženje nejasno i nerazumljivo jer se ne može utvrditi zbog čega prvostupanjski sud smatra relevantnim članak 98. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21 i 119/22. - dalje: ZOMO), jer on ne zahtijeva korištenje dviju ili više mirovina. Navodi da je osporavao način izračuna i iznos zastupničke mirovine te smatra da je članak 98. ZOMO-a irelevantan za odluku u ovom upravnom sporu jer ne uređuje sporno pitanje načina izračuna zastupničke mirovine. Ističe da prvostupanjski sud nije odgovorio na tužbene prigovore, jer je odlučivao o kumuliranju prava po općem propisu i po posebnom propisu, što nije zahtijevao. Navodi da sud nije dao dostatne i relevantne razloge za primjenu članka 98. ZOMO-a, iako je tužitelj prigovarao odlučivanju po navedenoj odredbi i u upravnom postupku. Ističe da je u tužbi izložio relevantne propise, a sud nije naveo odlučne odredbe Zakona o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru („Narodne novine“, 55/00., 107/01., 91/10., 86/09., 49/11., 12/12., 102/14. i 44/17. – dalje: Zakon o pravima i dužnostima zastupnika). Navodi da je rješenje o priznavanju prava na zastupničku mirovinu od 28. veljače 2012. doneseno na temelju Zakona o pravima i dužnostima zastupnika, koji je kao lex specialis uređivao materiju zastupničke mirovine u članku 3. točki 5. i člancima 8. do 17. Naglašava da je nakon što mu je obustavljena isplata mirovine zbog zasnivanja radnog odnosa 24. veljače 2012., taj Zakon više puta mijenjan, s tim da i novelirane odredbe Zakona o pravima i dužnostima zastupnika u članku 3. točki 4. i članku 8. stavku 1. upućuju na primjenu ZOMO-a na sva pitanja koja nisu uređena tim zakonima. Smatra da je prvostupanjski sud bio dužan obrazložiti odnos općeg propisa - ZOMO-a i posebnog propisa - Zakona o pravima i dužnostima zastupnika, a nakon toga primijeniti članak 100. ZOMO-a i usvojiti tužbeni zahtjev ili obrazloženo otkloniti primjenu članka 100. ZOMO-a, odnosno obrazložiti zašto smatra da navedena odredba nije primjenjiva na zastupničke mirovine. Navodi da članak 98. ZOMO-a ne uređuje ovu pravnu situaciju i da je irelevantan za odlučivanje u ovom sporu, radi čega je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a posljedično je propustio iznijeti jasne i dostatne razloge o prigovorima iznesenima u tužbi. Tužitelj upućuje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III1623/2012 od 13. lipnja 2018., broj: U-III-6021/2016 od 11. siječnja 2017., broj: U-III-5419/2013 od 21. veljače 2017. u kojima je izraženo pravno shvaćanje da bi prava zajamčena Ustavom i međunarodnim pravnim aktima koja obvezuju Republiku Hrvatsku bila iluzorna i teorijska, a ne stvarna i učinkovita, kada ne bi postojala obveza sudbene vlasti da u postupku primijeni sva postupovna i materijalnopravna jamstva pravičnog suđenja koja su u tom smislu i propisana, kao i obveza da svoje odluke obrazloži. Smatra da je prvostupanjski sud povrijedio pravo na pravično suđenje u vidu zaštite od arbitrarnosti i prava na obrazloženu odluku, jer nije odgovorio na ključna pitanja postavljena u tužbi i za svoju odluku nije dao dostatne razloge, pri čemu je odluku donio na temelju neprimjenjivog članka 98. ZOMO-a. Tužitelj se u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na primjenu članka 100. stavaka 3. i 5. ZOMO- a. Navodi da Zakon o pravima i dužnostima zastupnika izrijekom upućuje na primjenu ZOMO-a pri određivanju zastupničke mirovine i ne sadrži nikakve odredbe koje bi zastupničku mirovinu isključivale iz primjene članka 100. stavaka 3. i 5. ZOMO-a, odnosno kojima bi korisnici zastupničke starosne mirovine bili isključeni iz primjene odredbi o novom izračunu mirovine nakon što su ostvarili dodatni staž mirovinskog osiguranja, a zbog čega im je bila obustavljena isplata mirovine prema članku 99. ZOMO-a. Smatra da uređenje prema kojem korisnik mirovine ima pravo na novi izračun mirovine ako mu je isplata mirovine bila obustavljena zbog zasnivanja radnog odnosa prema članku 99. ZOMO-a predstavlja implementaciju ustavnog načela pravednosti i jednakosti poreznog sustava (članak 51. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav). Navodi da je za vrijeme radnog odnosa tijekom kojeg mu je isplata mirovine bila obustavljena, uredno uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje u skladu s odredbama Zakona o doprinosima („Narodne novine“, 152/08., 84/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16. i 106/18.), a svrha plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, s aspekta osiguranika, jest ostvarivanje mirovine. Smatra da nepriznavanje mirovinskog staža za vrijeme kojeg su uredno plaćani doprinosi za mirovinsko osiguranje predstavlja izvlaštenje. Navodi da se radi o povredi legitimnog očekivanja koje proizlazi iz zakona kada tuženik uskrati pravo radi kojeg se doprinosi uplaćuju, za što smatra da se radi o situaciji usporedivoj s onom iz presude Europskog suda za ljudska prava od 16. ožujka 2010. Carson i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, zahtjev broj 42184/05. Navodi da je interpretacija prema kojoj nema pravo na ponovni izračun zastupničke mirovine, iako je gotovo deset godina nakon inicijalnog donošenja rješenja o priznavanju prava na mirovinu uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje, protivna načelu jednakosti pred zakonom propisanim člankom 14. stavkom 2. Ustava, bez utemeljenja u zakonu. Navodi da bi takvo ograničenje njegovog prava trebalo imati legitiman cilj te bi moralo biti propisano zakonom i biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem. Ističe da je pobijanom presudom povrijeđeno i njegovo pravo vlasništva u smislu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) jer mu je uskraćen obračun mirovine na temelju uplaćenih doprinosa u periodu od 2012. do 2021. (usp. mutatis mutandis, presudu Europskog suda za ljudska prava Klein protiv Austrije od 3. ožujka 2011., zahtjev broj 57028/00). Zbog svega navedenog smatra da je pogrešna i odluka o troškovima te mu je valjalo dosuditi troškove upravnog spora sukladno članku 79. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS). Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev. Traži naknadu troškova upravnog spora sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate kao i naknadu troškova za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu prigovore tužitelja smatra neosnovanim iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i pobijane presude. Predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Sukladno članku 98. ZOMO-a, ako osiguranik, odnosno korisnik mirovine stekne pravo na dvije ili više mirovina prema tom Zakonu ili nekom drugom zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, može koristiti samo jednu mirovinu, prema vlastitom izboru.
8. Iz podataka spisa proizlazi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: 140-02/12-01/03318384584, URBROJ: 341-25-05/3-12-12179 od 28. veljače 2012. tužitelju, zastupniku u Hrvatskom saboru, kojem je mandat u Hrvatskom saboru prestao 21. prosinca 2011., priznato, počevši od 22. prosinca 2011., pravo na zastupničku mirovinu u svoti od 8.453,10 kn mjesečno na temelju članka 8. stavaka 1. i 2. Zakona o pravima i dužnostima zastupnika. Rješenjem Područne službe u Z., KLASA: UP/I-140-02/12- 01/03318384584, URBROJ: 341-25-05/3-12-026792 od 1. ožujka 2012., tužitelju je obustavljena isplata te mirovine s danom 23. veljače 2012. zbog zasnivanja radnog odnosa. Nakon što je tužitelju 31. prosinca 2021. prestao radni odnos doneseno je prvostupanjsko rješenje od 22. veljače 2022. kojim mu je uspostavljena isplata zastupničke mirovine priznate rješenjem Područne službe u Z. od 28. veljače 2012. u svoti od 10.358,92 kune mjesečno.
9. Spisu tuženika prileži prvostupanjsko rješenje od 2. rujna 2022. kojim je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu od 1. siječnja 2022. u svoti od 9.186,94 kune mjesečno te je određeno da se ta mirovina neće isplaćivati jer je za tužitelja povoljnija mirovina određena rješenjem od 28. veljače 2012. Tužitelju je tim rješenjem na temelju naknadno ostvarenog staža osiguranja, sukladno članku 100. stavku 3. ZOMO-a, priznat i mirovinski staž s osnove radnog odnosa u trajanju od 9. godina, 10 mjeseci i 27 dana, ali mu je kao povoljnija uspostavljena isplata zastupničke mirovine priznate rješenjem Područne službe u Z. od 28. veljače 2012. u svoti od 10.358,92 kune mjesečno
10. Neosnovan je prigovor tužitelja da ima pravo na ponovno određivanje zastupničke mirovine na temelju staža osiguranja ostvarenog nakon priznavanja prava na zastupničku mirovinu jer Zakon o pravima i dužnostima zastupnika, a niti članak 100. stavci 3. i 5. ZOMO-a ne predviđaju mogućnost ponovnog određivanja mirovine ostvarene prema Zakonu o pravima i dužnostima zastupnika te stoga pravilno tuženik zaključuje da nije moguće ponovno određivanje zastupničke mirovine na temelju naknadno ostvarenog mirovinskog staža s osnove radnog odnosa.
11. Kako je tužitelj stekao pravo na dvije mirovine - zastupničku mirovinu prema posebnom zakonu i starosnu mirovinu prema ZOMO-u, pravilno mu je primjenom članka 98. ZOMO-a kao povoljnija određena isplata zastupničke mirovine te osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
12. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, a uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a. Napominje se tužitelju da sukladno ovosudnoj praksi, sud nije vezan procesno pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva, odnosno da kod rješavanja tužbenog zahtjeva u upravnom sporu, a radi osiguranja zakonitosti i sudske zaštite prava i pravnih interesa stranaka, sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva.
13. Žalbeni prigovori tužitelja su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. Pobijanom odlukom, suprotno navodima žalbe, nije došlo do povrede tužiteljevih ustavnih i konvencijskih prava. Pravilno je odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a jer je tužitelj izgubio spor u cijelosti, slijedom čega snosi troškove spora.
14. Budući ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja (točka I. izreke).
15. Sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, s obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).
U Zagrebu 9. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković, v.r.
