Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-746/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja H.-T. d.o.o., OIB: …, Z., , zastupano po punomoćniku Z. T., odvjetniku u O. društvu T. & partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženice M. Z., OIB: …, iz S., , zastupane po punomoćnici D. K., odvjetnici u Z., , radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja H.-T. d.o.o. protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj: Povrv- 540/2023 od 19. ožujka 2024., dana 9. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja H.-T. d.o.o. kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj: Povrv- 540/2023 od 19. ožujka 2024. na način da se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. P. iz D. S, poslovni broj: Ovrv-1925/2016 od 6. prosinca 2016. kojim je naloženo tuženici M. Z. da isplati tužitelju H.-T. d.o.o. iznos od 335,45 eura (tristo trideset pet eura i četrdeset pet centi) / 2.527,47 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 80,88 eura (609,39 kuna) od 17. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 93,63 eura (705,44) od 21. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 79,07 eura (595,79 kuna) od 16. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,12 eura (415,31 kuna) od 28. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 26,75 eura (201,54 kuna) od 22. svibnja 2015. pa do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj prema članku 12.a. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", broj 108/2012., 144/2012., 81/2013., 112/2013., 71/2015. i 78/2015.), zatim od 1. kolovoza 2015. do po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem 31. prosinca 2022.

prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

II Nalaže se tuženici M. Z. naknaditi tužitelju H.-T. d.o.o. trošak postupka u iznosu od 1.702,24 eura (tisuću sedamsto dva eura i dvadeset četiri centa), zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 9. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, dok se zahtjevi za naknadu troškova postupka tužitelja H.-T. d.o.o. u preostalom dijelu i tuženice M. Z., u cijelosti, odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Ukida se u cijelosti platni nalog koji je sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. P. iz D. S., poslovnog broja: Ovrv-1925/16 od 6. prosinca 2016.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka.

3. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 635,98 eur, u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj H.-T. d.o.o. (dalje: tužitelj) zbog bitne povrede odredaba postupka, posebice zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogreške primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka te predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, odnosno podredno, ukinuti istu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz obvezu tuženici M. Z. (dalje: tuženica) da naknadi tužitelju trošak ovog žalbenog postupka. Tužitelj ističe da su člankom 45. Zakona o tržištu toplinske energije propisani uvjeti za izdvajanje iz toplinskog sustava, a s obzirom na to da u predmetnom slučaju tuženica nije ispunila uvjete za izdvajanje iz toplinskog sustava, a da se njezin poslovni prostor nalazi u zgradi koja je spojena na toplinski sustav, tuženica da je kao suvlasnica te zgrade dužna snositi dio troškova. Tužitelj dalje navodi da se tuženica sukladno zakonskim propisima mogla izdvojiti iz toplinskog sustava u kojem slučaju ne bi morala plaćati troškove toplinske energije, međutim, da se ne može u potpunosti isključiti iz toplinskog sustava, a u kojem slučaju bi bila oslobođena plaćanja i fiksnih troškova. Navodi da je svaki suvlasnik dužan podmirivati račune budući da se bez obzira na potrošnju toplinske energije ne mijenjaju površina ni snaga samostalne uporabne cjeline, a ne mijenja se ni priključna snaga na obračunskom mjernom mjestu. Dakle, čak i da su grijaća tijela u poslovnom prostoru tuženice bila odspojena, to da ne utječe na obvezu tuženice da snosi troškove budući da se poslovni prostor nalazi u zgradi koja je spojena na toplinski sustav. Tužitelj dalje navodi da je nesporno da je tuženica u poslovnom prostoru imala grijaće tijelo i da je ugradila razdjelnik toplinske energije, pa da nema osnove za zaključak da isti nije bio spojen na toplinski sustav iz razloga što se razdjelnici ugrađuju u zgradama u kojima su stambeni/poslovni prostori spojeni na zajedničko mjerilo toplinske energije te u kojima se troškovi toplinske energije dijele razmjerno površini prostora, a ne prema stvarnoj individualnoj potrošnji. Stoga, tužitelj i tuženica da su bili u obveznopravnom odnosu zbog čega da je tužitelj tuženici kao vlasnici poslovnog prostora obračunavao troškove toplinske energije. Nakon što je tuženica ugradila razdjelnik u poslovnom prostoru da je promijenjen model raspodjele troškova, no tuženica da nikada nije ispunila uvjete za preraspodjelu troškova toplinske energije, niti za izdvajanje iz toplinskog sustava, zbog čega da je tužitelj osnovano ispostavljao račune tuženici. Zaključno navodi da s obzirom na to da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, da je pogrešna i odluka o troškovima postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. U konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, sukladno članku 458. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014.; dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/2019.), a prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. istog Zakona.

6. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP, međutim, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i određene razloge, a razlozi pobijane presude nisu u suprotnosti s ispravama i dokazima koji prileže spisu, slijedom čega pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njena pravilnost ne bi mogla ispitati.

7. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi, nije utvrđeno niti da je prvostupanjski sud počinio neku od ostalih bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP pazeći po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. istog Zakona.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 335,45 eura (2.527,47 kuna) zajedno sa zateznim kamatama na ime dospjelih, a neplaćenih računa za isporučenu toplinsku energiju za poslovni prostor na adresi u S., u razdoblju od studenog 2013. do siječnja 2014. te za mjesece ožujak i travanj 2015.

9. Prvostupanjski je sud 19. srpnja 2019. donio presudu pod poslovnim brojem Povrv-1575/2018 kojom je u točki I. izreke ukinuo u cijelosti platni nalog koji je sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi, u točki II. izreke odbio je kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka, dok je u točki III. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 510,98 eura (3.850,00 kuna), koja je presuda po žalbi tužitelja, presudom Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: Gž-1458/2019 od 1. lipnja 2020., potvrđena, no rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-41/2022 od 19. travnja 2023. ukinute su prednje navedene presude i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

10. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u bitnom prvotno ističe da među strankama nije sporna aktivna legitimacija tužitelja kao dobavljača i pružatelja komunalne usluge opskrbe toplinskom energijom, kao niti pasivna legitimacija tuženice kao vlasnice poslovnog prostora na adresi u S., a da je sporna osnova i visina utuženog potraživanja. Prvostupanjski sud navodi da je na uviđaju održanom 11. srpnja 2019. utvrđeno da se u poslovnom prostoru tuženice nalazi jedno grijaće tijelo (radijator s 4 rebra) i da tužitelj nije ni na koji način dokazao da bi to grijaće tijelo bilo ikada spojeno na zajedničke instalacije cijevi grijanja u zgradi. Dalje prvostupanjski sud navodi da tužitelj nije dostavio, niti se pozvao na Termoenergetsku suglasnost koja bi se odnosila na predmetni poslovni prostor, koja je preduvjet za opskrbu toplinskom energijom nekog prostora, a iz koje bi bilo vidljivo da je za taj prostor ona izdana, jer da se na temelju takve suglasnosti montira grijaće tijelo i spaja na zajednički sustav centralnog grijanja u zgradi, čime vlasnik, odnosno korisnik prostora, postaje obveznik plaćanja cijene grijanja i stupa u obvezni odnos s dobavljačem toplinske energije, odnosno pružateljem usluge njezine opskrbe. Ističe da u predmetnom poslovnom prostoru ne postoje vertikalne, a niti horizontalne cijevi toplinske energije koje bi otpuštale toplinu, a da, s druge strane, tužitelj nije dokazao da su dvije cijevi koje se nalaze podstropno (iznad spuštenog stropa) upravo cijevi zajedničkog centralnog grijanja i da one, obzirom na svoj položaj izvan prostora tuženice, doista otpuštaju toplinu u predmetnom prostoru u onoj mjeri koja bi zadovoljavala načelo ekvivalencije u obveznim odnosima. U takvom činjeničnom kontekstu, kada se radi o poslovnom prostoru koji u naravi predstavlja ulični lokal, tužitelj da nije dokazao da bi taj poslovni prostor bio topliji grijanjem drugih poslovnih prostora u zgradi, odnosno da bi tuženica imala bilo kakve koristi od grijanja zajedničkih dijelova ili instalacija zgrade, kao i od grijanja stanova u zgradi. Zbog navedenog, da na strani tuženice, kao i ranije na strani njezinoga pravnog prednika P. Z., ne postoji obveza plaćanja utuženih troškova i naknada, na temelju članaka 2., 4. i 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje: ZOO). Konačno, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi između njega i tuženice postojao obveznopravni odnos u utuženom vremenskom razdoblju u kojem bi tužitelj bio subjekt ovlaštenja, a tuženica subjekt obveza iz takvog odnosa. Zaključno prvostupanjski sud navodi da se odluka o troškovima postupka temelji na članku 154. stavku 1. ZPP, te da je u smislu članka 155. stavka 1. ZPP tuženici priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 635,98 eura, kao i da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

11. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je, prema sadržaju činjeničnih utvrđenja, na konkretni činjenični supstrat pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na način da je ukinuo platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi.

12. Naime, prije svega potrebno je istaći kako je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, odnosno za utvrđivanje obveze vlasnice poslovnog prostora da je kao kupac toplinske energije istu dužna i plaćati, bilo potrebno poći, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti, od odlučne, a nesporne činjenice i to da je tuženica vlasnica poslovnog prostora – samostalne uporabne cjeline, što je tužitelj dokazao, izvatkom iz zemljišne knjige iz kojeg slijedi da je pravni prednik tuženice P. Z. upisan kao vlasnik poslovnog prostora, ukupne površine 52,80 m2, u zgradi u S., kao i rješenjem o nasljeđivanju donesenog od strane javnog bilježnika T. K. iz S. N., kao povjerenika Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj: O-15/2018 (UPP-OS-4/2018) od 19. siječnja 2018., a iz kojeg rješenja je razvidno da u ostavinsku imovinu iza pok. P. Z., među ostalim, ulazi i predmetni poslovni prostor te da je njegovom nasljednicom za cijelo proglašena upravo tuženica, njegova supruga.

13. U svezi obveza povezanih s uživanjem prava vlasništva, u smislu članka 84. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. i 81/2015.; dalje: ZVDSP) i članka 2. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije ("Narodne novine", broj 35/2014. i 129/2015.; dalje: Opći uvjeti), proizlazi obveza tuženice da kao vlasnica predmetne nekretnine podmiri utuženo potraživanje, a koju obvezu bi tuženica djelomično mogla ekskulpirati jedino u slučaju da se prema odredbi članka 45. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine", broj 80/2013., 14/2014., 102/2014. i 95/2015.; dalje: ZTTE) izdvojila iz toplinskog sustava stambene zgrade, što nesporno nije učinila.

14. Suprotno stavu prvostupanjskog suda, imajući u vidu odredbu članka 53. stavka 14. ZTTE kojom je propisano da do sklapanja ugovora o potrošnji toplinske energije od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika i gospodarskog subjekta koji je registriran za obavljanje djelatnosti kupca, za kupca toplinske energije određuje se dosadašnji opskrbljivač toplinskom energijom koji opskrbljuje krajnje kupce toplinskom energijom, kao i činjenicu da je tužitelj ispostavljenim utuženim računima na koje tuženica nije izjavila prigovor dokazao da je upravo on bio dosadašnji opskrbljivač toplinskom energijom, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, između predmetnih stranaka postojao je obveznopravni odnos u utuženom vremenskom razdoblju zbog čega je tuženica kao vlasnica poslovnog prostora dužna podmiriti naknadu za izvršenu isporuku toplinske energije.

15. Nadalje, odlučno je u ovoj pravnoj stvari i da je uviđajem na licu mjesta održanom 11. srpnja 2019. utvrđeno da u predmetnom poslovnom prostoru tuženice postoji jedno grijaće tijelo (radijator s četiri rebra), kao i da je na predmetnom grijaćem tijelu ugrađen razdjelnik toplinske energije i da u podstropnom prostoru postoje razvedene toplinske instalacije, odnosno da postoje instalacije toplinskog grijanja zajedničke za cijelu zgradu koje prolaze kroz predmetni poslovni prostor. 16. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije odlučna, i ne otklanja obvezu tuženice na podmirenje predmetnog dugovanja, činjenica da grijaće tijelo nije spojeno na zajedničke instalacije centralnog grijanja u zgradi, odnosno da u predmetnom prostoru nije vršena isporuka toplinske energije, pa tako pogrešno sud prvog stupnja odluku o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti da tužitelj nije dokazao da je grijaće tijelo u poslovnom prostoru tuženice bilo spojeno na zajedničke instalacije, upravo iz razloga što se tuženica nije izdvojila iz toplinskog sustava stambene zgrade, a kako to pravilno ukazuje tužitelj u žalbi.

17. Također, kao logičan nameće se zaključak da je predmetni poslovni prostor bio

spojen na zajednički sustav toplinske energije budući da je na grijaćem tijelu ugrađen razdjelnik toplinske energije, a razdjelnici se ugrađuju u zgradama u kojima su stambeni/poslovni prostori spojeni na zajedničko mjerilo toplinske energije te u kojima se troškovi toplinske energije dijele razmjerno površini prostora, a ne prema stvarnoj individualnoj potrošnji.

18. Međutim, treba ovdje istaći i da nakon isključenja iz toplinskog sustava stambene zgrade, prema članku 45. stavku 3. ZTTE, krajnji je kupac i dalje u obvezi plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu.

19. Konkretno, Sud Europske unije je u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17 „EVN Bulgaria Toplofikacia“ EAD proitv Nikoline Stefanove Dimitrove i „Toplodikacia Sofija“ EAD protiv Mitka Simeonova Dimitrova uz sudjelovanje „Termokomplet“ OOD zauzeo pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a prema kojem shvaćanju krajnji kupac je dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u vezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili prostora, ali nastaju kao nužni, obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći, u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cijelu zgradu, pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija, vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima), te zajedničkih prostorija, to stoga što se izdavanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnom ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi, kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.

20. Suprotno stavu prvostupanjskog suda, tuženica ne može s uspjehom dokazati da od plaćanja opisane fiksne naknade, koja se odnosi na troškove snage, u onom što čini njezin navedeni sadržaj, te od onog čemu bi ta naknada trebala služiti, odnosno od grijanja zajedničkih dijelova zgrade ili unutarnjih i vanjskih instalacija zgrade, nema nikakve koristi: u svakom slučaju grijanjem tih zajedničkih dijelova ili instalacije zgrade topliji je i predmetni poslovni prostor, s tim da valja imati na umu da se grijanjem drugih dijelova zgrade ili drugih stanova, kao i održavanjem cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija pridonosi očuvanju i zgrade kao cjeline, a time i poslovnog prostora tuženice sa njegovom vrijednošću u vlasništvu, pa je zbog navedenog potrebno zaključiti da svi suvlasnici zgrade moraju sudjelovati u pokrivanju prouzrokovanih troškova.

21. Drugim riječima, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, svi suvlasnici zgrada u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže dužni su doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svom stanu/poslovnom prostoru.

22. Suprotno stavu prvostupanjskog suda, iako je, dakle, u konkretnom slučaju, očitanje razdjelnika toplinske energije za poslovni prostor tuženice iznosio 0 impulsa, tuženici se i dalje morao raspodijeliti dio od ukupno isporučene toplinske energije za stambeno-poslovnu zgradu prema udjelu površine njezinog poslovnog prostora u ukupnoj površini stambeno-poslovne zgrade, odnosno navedeno znači da su na utuženim računima za toplinsku energiju obračunati fiksni troškovi i manji dio varijabilnih troškova (energije) koji se odnose na zajedničku potrošnju toplinske energije u zgradi.

23. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, treba reći da je način obračuna troškova i raspodjele toplinske energije propisan Pravilnikom o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju ("Narodne novine", broj 99/14., 27/2015. i 124/2015.) i Tarifnim sustavom za usluge energetskih djelatnosti proizvodnje, distribucije i opskrbe toplinskom energijom, bez visine tarifnih stavki ("Narodne novine", broj 86/2011.), a da je iz utuženih računa vidljivo kako se za ovaj poslovni prostor raspodjela i obračun troškova za isporučenu toplinsku energiju za razdoblje dok tuženica još nije ugradila razdjelnike vršili na temelju modela 2 EG, odnosno uzimajući u obzir površinu tog poslovnog prostora, a nakon ugradnje razdjelnika, raspodjela isporučene toplinske energije za grijanje prostora na zajedničkom mjerilu toplinske energije po kriteriju energije vršila se po modelu 3EG, odnosno prema udjelu broja impulsa uređaja za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije u samostalnoj uporabnoj cjelini u ukupnom broju impulsa u svim samostalnim uporabnim cjelinama priključenim na zajedničko mjerilo toplinske energije, s tim da se određeni postotak od ukupno isporučene toplinske energije i dalje dijelio prema površini predmetnog poslovnog prostora (UPOV), a dio isporučene toplinske energije se dijelio prema očitovanju razdjelnika topline (UR). Na utuženim računima za mjesece ožujak i travanj 2015. vidljivo je da je obračunata i naknada za djelatnost opskrbe toplinskom energijom, kao i naknada za djelatnost kupca toplinskom energijom, koje naknade se određuju u fiksnim iznosima.

24. Ovaj drugostupanjski sud nema razloga posumnjati da tužitelj nije pravilno vršio očitovanja i na temelju takvih očitovanja na pravilan način obračunao iznos potrošnje toplinske energije, a imajući u vidu činjenicu da niti tuženica nije osporila matematičku točnost utuženih računa, ovaj je drugostupanjski sud predmetni obračun cijenio točnim i pravilnim.

25. Člankom 9. ZOO propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje, dok je odredbom članka 342. stavka 1. ZOO propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi.

26. S obzirom na to da iz priloženih utuženih računa proizlazi da je u utuženom razdoblju za poslovni prostor u vlasništvu tuženice isporučena toplinska energija u iznosima po ispostavljenim računima, na temelju prednje citiranih zakonskih utvrđenja, i budući da je sada tuženica, prije njezin pravni prednik, zavedena kao korisnica isporučene toplinske energije u evidencijama tužitelja, odnosno da ista nije izdvojena iz toplinskog sustava, prvostupanjski sud je trebao, pravilnom primjenom materijalnog prava, obvezati tuženicu da tužitelju podmiri predmetno dugovanje na ime isporučene toplinske energije.

27. Iz svih izloženih razloga, ovaj drugostupanjski sud smatra kako tužitelj na temelju valjane zakonske osnove potražuje od tuženice naplatu svoje novčane tražbine, stoga smatra pogrešnim zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Općih uvjeta, kao i odredbe Pravilnika kojima se u konkretnom slučaju nalaže obveza plaćanja utuženih troškova i naknada nepoštene u smislu članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

28. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO, stoga, tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate od idućeg dana od dana dospijeća računa sukladno članku 183. stavku 1. ZOO, s obzirom na to da tuženica nije podmirila utužene račune do dana dospijeća naplate istih. Stopa zateznih kamata određena je po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO.

29. Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na članak 373. točku 3. ZPP, uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu tako da je primjenom članka 451. stavka 3. ZPP održan na snazi platni nalog iz predmetnog rješenja o ovrsi kojim je tuženici naloženo tužitelju platiti iznos od 335,45 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

30. Analogno odluci o glavnoj stvari, valjalo je, primjenom članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP, preinačiti i trošak postupka, te u smislu članka 166. stavka 2. istog Zakona o trošku cijelog postupka odlučiti jednom odlukom.

31. Tužitelju, zastupanom po punomoćniku odvjetniku, valjalo je priznati, u skladu s vrijednosti predmeta spora (335,45 eura) prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023.; dalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/2018. i 51/2023.) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 37/2023.; dalje: Uredba), troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, i to trošak za sastav podnesaka od 13. travnja 2017., 23. svibnja 2017. i 29. lipnja 2017., od po 50 bodova za svaki podnesak prema 8/1 Tarife, trošak sastava žalbe na presudu prvostupanjskog suda od 25. srpnja 2019. u iznosu od 62,50 bodova prema Tbr. 10/1 Tarife, trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije od 19. listopada 2020. u iznosu od 75,00 bodova prema Tbr. 10/5 Tarife, trošak sastava revizije od 9. studenog 2021. u iznosu od 75,00 bodova prema Tbr. 10/5 Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanim 29. svibnja 2017., 8. svibnja 2019., 11. srpnja 2019. i 12. veljače 2024. u iznosu od po 50 bodova za svako ročište prema 9/1 Tarife, kao i trošak zastupanja na ročištu od 4. ožujka 2019. prema Tbr. 9/5 Tarife u iznosu od 12,50 bodova, a što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.150,00 eura, uz pripadajući PDV, daje ukupan iznos od 1.437,50 eura, kojem iznosu je potrebno nadodati i trošak ovršnog postupka po predmetnom rješenju o ovrsi u iznosu od 35,50 eura, trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 eura prema Tar. br. 3/2 Uredbe, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura prema Tar. br. 2/1 Uredbe, kao i trošak sudske pristojbe na reviziju u zatraženom iznosu od 6,64 eura prema Tar. br. 3/2 Uredbe, pa je tako tužitelju dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.519,45 eura, dok je za više zatraženi iznos zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

32. Ovaj drugostupanjski sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu presude jer je iz zapisnika sastavljenog pred prvostupanjskom sudom 19. ožujka 2024. razvidno kako na ročište za objavu presude nije pristupio kako ni tužitelj, tako ni njegov punomoćnik, a zbog čega ga taj trošak ne pripada, a također niti trošak zastupanja na ročištu od 4. ožujka 2019. u iznosu prema Tbr. 9/1 Tarife, budući da je iz zapisnika sastavljenog na navedenom ročištu razvidno da je na predmetnom ročištu doneseno rješenje kojim se odgađa isto ročište i novo zakazuje za 8. svibnja 2019., a nagrada za pristup ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja određena je Tbr. 9/5 Tarife u iznosu od 25% punog iznosa, kao niti trošak sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije iz razloga što spisu predmeta ne prileži dokaz kako je ista plaćena.

33. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa žalbom, trebalo mu je priznati na temelju Tbr. 10/1 Tarife zatraženi iznos od 125,00 eura za trošak sastava ove žalbe, uz pripadajući iznos PDV-a, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 eura prema Tar. br. 3/2 Uredbe, dakle, tužitelju je priznat sveukupni trošak postupka u iznosu od 1.702,24 eura.

34. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka i da o zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke, to su tužitelju na ukupno priznati trošak postupka dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove drugostupanjske presude, imajući u vidu da je ovom odlukom odlučeno o zahtjevu za naknadu troškova postupka.

35. Budući da je tuženica izgubila u ovom sporu, ista ne ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka, slijedom čega je njezin zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti kao neosnovan.

36. Slijedom svega navedenog, valjalo je, na temelju članka 380. stavka 3. ZPP, preinačiti točke II. i III. izreke pobijane prvostupanjske odluke na način kako je to riješeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

Zadar, 9. listopada 2024.

Sudac

Željko Đerđ