Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-1450/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz R., OIB: ….zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u R., protiv tuženika M. o. d.d. Z., OIB: ….zastupanog po punomoćnici H. S., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr- 3244/2021-3 od 5. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-3244/2021-3 od 5. srpnja 2021.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pr-3244/2021-3 od 5. srpnja 2021.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 500.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka I. izreke) te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka od 18.750,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi odbijen je prijedlog tužitelja za prekid postupka do donošenja odluke povodom revizije izjavljene protiv presude Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž R-44/2020-2 od 9. lipnja 2020.

Žalbu protiv citirane presude i rješenja podnosi tužitelj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu imovinske štete, koju temelji na razlici između plaće koju bi ostvarivao da nije bilo nedopuštene odluke o otkazu i naknade koju ostvaruje zbog bolovanja, u iznosu od 300.000,00 kn te neimovinske štete koju temelji na tome da je bio šikaniran jer da je trpio fizičke bolove, strah i smanjenje životne i radne aktivnosti, u iznosu od 200.000,00 kn.

Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu koordinatora prodajnih mjesta za područje Pgž te da je tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovanom otkazu) od 14. siječnja 2014. tužitelju otkazao ugovor o radu zbog organizacijskih razloga (ukidanja radnog mjesta „koordinatora prodajnih mjesta“), koja odluka je utvrđena dopuštenom (zakonitom) presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr- 937/2019-85 od 25. listopada 2019., koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž R-44/2020-2 od 9. lipnja 2020.

Temeljem ovih činjenica prvostupanjski sud navodi da prema odredbi čl. 87. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje ZR/09), koja je u primjeni temeljem odredbe čl. 232. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19; dalje ZR/14) radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

Vezano uz naknadu imovinske štete, ocjenjuje da je do prekida rada došlo temeljem dopuštene odluke tuženika o prestanku ugovora o radu te stoga tuženik da nije odgovoran tužitelju za naknadu štete zbog izgubljene zarade, budući da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 937/2019-85 od 25. listopada 2019. utvrđeno da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja dopuštena, a u predmetnom postupku da se ne može preispitivati zakonitost te pravomoćne sudske odluke.

U odnosu na naknadu neimovinske štete prvostupanjski sud navodi da je, prema odredbi čl. 103. st. 1. ZR/09, koja je u primjeni temeljem odredbe čl. 232. st. 1. ZR/14, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a prema odredbi st. 2. toga članka – pravo na naknadu štete da se odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Ističe da bi, u konkretnom slučaju, tužitelju pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete ukoliko je zbog nezakonitog postupanja tuženika, kao poslodavca, tužitelju nastala neimovinska šteta iz čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO).

Postupak otkazivanja ugovora o radu, sam po sebi, da uznemiruje radnika i da radnik zbog toga trpi duševne boli, međutim radnik da bi imao pravo na takvu naknadu za duševne boli koje je pretrpio zbog povrede prava osobnosti samo ako bi se utvrdilo da su takvi postupci protiv njega pokrenuti i vođeni upravo zato da ga se ponizi, povrijedi odnosno da ga se na taj način zlostavlja (šikanira).

Radnik da je dužan dokazati šikanozno postupanje poslodavca, odnosno njegovu namjeru da zloupotrijebi svoje pravo na otkazivanje ugovora o radu, na štetu radnika.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ocjenjuje da nije bilo šikanoznog postupanja tuženika i zlouporabe prava tuženika prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja.

Iz Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu da je utvrđeno da je tužitelju otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog organizacijskih razloga - da je reorganizacijom prodajne službe tuženika prestalo postojati radno mjesto „koordinatora prodajnih mjesta“, a samim tim i potreba tuženika za istim.

Iz presude Županijskog suda u Splitu, posl.br. Gž R-44/2020-2 od 9. lipnja 2020. da proizlazi da se Radničko vijeće tuženika suglasilo s namjerom otkazivanja ugovora o radu tužitelju te da je tužitelju, prilikom otkazivanja, ponuđeno radno mjesto zastupnika za prodaju osiguranja, što tužitelj nije prihvatio te temeljem opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud ocjenjuje da u postupanju tuženika nema elemenata šikanoznog postupanja prema tužitelju pa time ni odgovornosti za naknadu štete.

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude i rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno stavu tužitelja osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da je pravomoćnost presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti Odluke o otkazu ugovora o radu stekla svojstvo pravomoćnosti presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž R-44/2020-2 od 9. lipnja 2020. te da je time odlučeno o prethodnom pitanju, na što ne utječe podnošenje izvanrednog pravnog lijeka. Ovdje se usputno dodaje da je ovaj sud uvidom u e-spis utvrdio da je odbijena revizija tužitelja izjavljena protiv citirane presude Županijskog suda u Splitu i to u odnosu na zahtjev tužitelja koji je odbijen (utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti Odluke o otkazu ugovora o radu.

U sklopu navedenog pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev za naknadu imovinske štete i odbio prijedlog za prekid postupka do donošenje odluke povodom revizije tužitelja.

Osnovano je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete.

Tužitelj zahtjev za naknadu neimovinske štete temelji na navodima iznesenim u tužbi da tuženik imao 250 zaposlenih u vrijeme reorganizacije prodajne službe, a samo on da je dobio otkaz i pod takvim okolnostima da je dobio stres.

Treba istaknuti da svaka objektivna promjena potreba procesa rada u određenoj radnoj sredini, kao u konkretnom slučaju reorganizacija kojom se ukida određeno radno mjesto, opravdava i otkazivanje ugovora o radu osobama koje su do tada radile na tom radnom mjestu, uz napomenu da tužitelj nije prihvatio ponuđeni ugovor o radu za rad na drugom radnom mjestu.

Prema shvaćanju ovog suda, autonomno je pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima, a cijeneći sadržaj postupka koji je tužitelj vodio radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu ugovora o radu, ovaj sud ocjenjuje da je prijeporno otkazivanje bilo uvjetovano samo objektivnim poslovnim razlozima, a (potom) i da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje diskriminacije ili šikane niti je naveo na temelju koje se suspektne diskriminacijske osnove prema njemu postupalo nepovoljno: on nije sudu podastro određene činjenice iz kojih bi proizlazila konkretna, opisiva i individualizirana sumnja da je u pitanju diskriminacija - ili pak šikana, ostvarena kroz zlorabu prava (onu koju ističe u navedenoj tvrdnji) u postupku otkazivanja.

Slijedom svega navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 9. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec,v.r.