Poslovni broj Gž- 1125/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice I. Š., OIB: ......, iz Z., zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB: ......, iz Z., zastupanog po punomoćniku T.S. iz OD L. i p. u Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 42 P- 1881/21-24 od 06. lipnja 2022, 09. listopada 2024.

p r e s u d i o je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 42 P- 1881/21-24 od 06. lipnja 2022. u točki I i III izreke.

2. Preinačuje se citirana presudu u točki II izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 169,85 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,63 eur od 04. rujna 2006.,

- 0,99 eur od 31. listopada 2006.,

- 2,45 eur od 08. prosinca 2008,

- 4,49 eur od 23. prosinca 2008.,

- 4,49 eur od 23. prosinca 2008.,

- 18,65 eur od 05. siječnja 2009.

- 20,59 eur od 21. veljače 2009.,

- 12,42 eur od 24. ožujka 2009.,

- 12,65 eur od 08. svibnja 2009.,

- 12,65 eur od 08. svibnja 2009.,

- 10,45 eur od 10. lipnja 2009.,

- 11,82 eur od14. srpnja 2009.,

- 8,69 eur 17. kolovoza 2009.,

- 11,58 eur od 12. rujna 2009.,

- 8,01 eur od 12. listopada 2009.,

- 11,09 eur od 16. studenog 2009.,

- 16,64 eur od 18. siječnja 2010

- 6,35 kn od 18. siječnja 2010.

pa sve do isplate po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 131,21 eur u roku od 15 dana dok se odbija preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 175,71 eur, a odbija se i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 23.866,92 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke odbijen je zahtjev za isplatom iznosa od 1.279,73 kn dok je točkom III izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.325,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe iz podneska od 20. prosinca 2021.

Protiv odbijajućeg dijela te presude žali se tužiteljica zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19 i 36/22 - dalje ZPP), dok se protiv usvajajućeg dijela presude žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljica u žalbi tvrdi da da je sud prvog stupnja neosnovano odbio dio tužbenog zahtjeva zbog negativne tečajne razlike jer da tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja ni protutužbeni zahtjev, a da ga je podnio da bi tužiteljica prigovorila zastari te tražbine.

Tuženik u žalbi tvrdi da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna i da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer da ne sadrži razloge ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Valutna klauzula da je zakonom dopuštena i uobičajeno korištena i da je uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Banka da je mijenjala valutu zbog promjena na tržištu i da su potrošaču bile razumljive sve ugovorne odredbe. Valutna klauzula da je dopuštena odredbom članka 22. i 26. ZOO-a i da ju tuženik smije ugovarati. HNB kao relativno regulatorno tijelo monetarne vlasti da ne podržava ukidanje valutne klauzule i tvrdi da je tužiteljica svojevoljno ušla u ugovorni odnos s tuženikom i priznala na sadržaj ugovora o promjenjivoj valutnoj klauzuli. Tvrdi i da je zastarjela predmetna tražbina jer da u smislu odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

Predlaže uvaženje žalbe.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba tužiteljice je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su stranke postupka 11. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 27.575,19 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, radi kupnje vozila,

- da je sukladno čl. 502.a ZPP-a vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci te suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 dalje: ZZP/03), u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., odnosno nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

- da je ovdje tužiteljica potrošač i da je vozilo kupila za osobne potrebe te da je neosnovana tvrdnja tuženika da bi tužiteljica morala postaviti tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim navedenih odredbi ugovora jer da se o ništetnosti može odlučivati kao o prethodnom pitanju,

- da je tuženik u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim i da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta u visini razlike između iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF i po promijenjenim tečajevima koje je tužiteljica platila.

- vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica preplatila iznos od 25.146,65 kn u odnosu na početni anuitet, ali i da je manje platila zbog pada tečaja i manje kamate iznos od 1.279,73 kn te je umanjujući više plaćeni iznos za manje plaćeni iznos dosudio tužiteljici 23.866,92 kn dok je odbio tužbeni zahtjev za preostali iznos od 1.279,73 kn.

Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije nerazumljiva ni proturječna i sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Pravilno je utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljio na utvrđenju iz presude donesene u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača (vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i potvrđene u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) jer tuženik nije dokazao (odustao je od dokaznih prijedloga predloženih na te okolnosti) da bi kod ugovaranja valutne klauzule u ovom konkretnom predmetu tužiteljici dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, a teret dokaza te tvrdnje je na tuženiku.

Treba kazati da za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile bi ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da HNB nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur.

Budući da je navedenom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sastavljen predmetni ugovor 11. srpnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima pravilno je sud prvog stupnja kroz prethodno pitanje utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli pozivajući se na utvrđenje iz te presude.

Treba kazati da je odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćala anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na sam matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužiteljica ostvaruje pravo na povrat više isplaćenog iznosa u visini razlike između iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF i po promijenjenim tečajevima koje je tužiteljica platila i pravilno je utvrđena financijskim vještačenjem visina te razlike u iznosu od 25.146,65 kn.

Nisu osnovane žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine. Tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a i kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na utvrđenje ništetnim valutne klauzule i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 16. ožujka 2021. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj.

U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

Pravilno je i utvrđenje suda da tužiteljici ostvaruje pravo na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike, dana stjecanja pa do isplate u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrđenu razliku od 25.146,65 kn umanjio za navodnu negativnu tečajnu razliku, manje plaćeni iznos od 1.279 ,73 kn u odnosu na početni anuitet i kamatnu stopu.

Naime, vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica manje plaćala od početnog anuiteta i zbog ugovorene promjenjive kamatne stope do 24. rujna 2008. iznos od 1. 279,73 kn i sud je umanjio njezinu tražbinu za te manje plaćene iznose u razdoblju od 08. prosinca do 2008. do 18. siječnja 2010. i to: za iznos od 4,77 kn uplaćen 04. rujna 2006., 7,47 kn uplaćen 31. listopada 2006., za iznos od 18,47 kn uplaćen 08. prosinca 2008, za iznos od 33,82 kn uplaćen 23. prosinca 2008., za iznos od 33,82 kn uplaćen 23. prosinca 2008., za iznos od 140,52 kn uplaćen 05. siječnja 2009., za iznos do 155,17 kn uplaćen 21. veljače 2009., a iznos od 93,58 kn uplaćen 24. ožujka 2009., za iznos od 97,65 kn uplaćen 08. svibnja 2009., za iznos do 97,65 kn uplaćen 08. svibnja 2009.,za iznos do 78,73 kn uplaćen 10. lipnja 2009., za iznos od 89,09 kn uplaćen 14. srpnja 2009., za iznos od 65,45 kn uplaćen 17. kolovoza 2009., za iznos od 87,22 kn uplaćen 12. rujna 2009., za iznos od 61,01 kn uplaćen 12. listopada 2009., za iznos od 83,57 kn uplaćen 16. studenog 2009., za iznos od 125,39 uplaćen 18. siječnja 2010 i za iznos od 6,35 kn uplaćen 18. siječnja 2010.

Kako je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik jer je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, vodeći računa o činjenici da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće te činjenici da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja nije mogao uzimati u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku ni umanjivati tražbinu tužiteljice za tu razliku.

Osim toga negativna tečajna razlika ne treba se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, što ovdje tuženik nije učinio.

Stoga je valjalo preinačiti pobijanu presudu u odbijajućem dijelu za iznos od 169,85 eur sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana uplate i tužiteljici dosuditi i te iznose sa zateznim kamatama na navedene pojedinačne iznose od dana izvršene uplate.

Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici koja je kroz žalbenu fazu postupka u cijelosti uspjela u sporu dosudio opravdane troškove postupka, sada primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a.

Iz navedenih razloga primjenom odredbe članka 368. stavak 1. te članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. i 2. izreke.

Primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a i tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) tužiteljici koja je uspjela s žalbom je odmjeren trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 78,12 eur što uvećano za sudsku pristojbu od 53,09 eur iznosi 131,21 eur dok je preostali zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu od 175,71 eur odbijen kao neosnovan. Zahtjev tuženika koji nije uspio sa žalbom za naknadu troškova žalbenog postupka također je odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki 3. izreke presude.

Rijeci 09. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić v.r.