Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-659/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. D. K., zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 3. u svezi sa st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-972/2022 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbe optuženog K. D. K., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog psihosocijalnog tretmana iz čl. 70. KZ/11 tako da se određuje da ona na temelju čl. 70. st. 3. KZ/11 može trajati najdulje 2 (dvije) godine.

II Odbija se kao neosnovana žalba optuženog K. D. K. te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi K. D. K. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela u stjecaju iz čl. 139. st. 3. u svezi sa st. 2. i čl. 51. KZ/11 (sud prvog stupnja je pogrešno pravno označio da su predmetna kaznena djela iz čl. 139. st. 3. u svezi sa st. 1. i 2. KZ/11) na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, te su mu na temelju istih zakonskih propisa (ispravno bi trebalo stajati: na temelju čl. 139. st. 3. KZ/11) utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo počinjeno na štetu L. S. u trajanju od 7 mjeseci i za kazneno djelo počinjeno na štetu M. D. također u trajanju od 7 mjeseci, nakon čega je uz primjenu čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 1 mjeseca, s time da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne na koju je osuđen u trajanju od 6 mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 7 mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od 4 godine ne počini novo kazneno djelo, pri čemu mu se u izrečenu zatvorsku kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 29. srpnja 2022. do 20. prosinca 2022.

1.1. Na temelju čl. 70. st. 1. KZ/11 optuženom K. D. K. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. t. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08 – sud prvog stupnja propustio je navesti puni naziv ovog Zakona te naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženi K. D. K. obvezan je naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 874,87 eura, od čega iznos od 706,62 eura predstavlja trošak izrade pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje za psihijatriju, iznos od 68,25 eura trošak pristupa na raspravu i davanja usmenog nalaza i mišljenja sudske vještakinje za psihijatriju, dok iznos od 100,00 eura predstavlja „sudski prosjek“ (sud prvog stupnja očigledno misli na sudski paušal).

2. Ponajprije valja primijetiti da je izreka pobijane presude napisana protivno Sudskom poslovniku, budući da se sastoji od više dijelova koji nisu označeni rimskim brojevima (čl. 59. st. 2.).

3. Protiv te presude je optuženi K. D. K. putem braniteljice po službenoj dužnosti D. M., odvjetnice, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni (ispravno: odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi), s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-762/2024 od 26. rujna 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. Žalba nije osnovana.

7. Optuženik u žalbi tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer da je nerazumljiva i proturječna te da u njoj nisu navedene odlučne činjenice, zbog čega je, prema njegovom mišljenju, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.

8. Valja primijetiti da je ovdje riječ o paušalnom i ničime argumentiranom prigovoru, odnosno o pukoj konstataciji kojom se ne može s uspjehom pobijati presuda iz naprijed naznačene žalbene osnove. Stoga je ovaj žalbeni sud pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti, uključujući i onu koja se uopćeno sugerira predmetnom žalbom. Naime, osporena presuda je jasna i razumljiva u svim svojim dijelovima, a sud prvog stupnja je u njoj iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu ni u kakvoj uzajamnoj koliziji, tako da se ona u žalbenom postupku u potpunosti može meritorno ispitati.

9. Osporavajući predmetnu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi u bitnome ističe da prvostupanjski sud nije na nedvojben način utvrdio da je zaista počinio kaznena djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, pri čemu ponavlja svoju obranu u kojoj opovrgava da je prijetio L. S., bivšoj izvanbračnoj supruzi, i M. D., vanjskoj suradnici Centra za socijalnu skrb u S. i voditeljici mjera pružanja stručne pomoći i potpore optuženiku i L. S. u ostvarivanju skrbi nad njihovim malodobnim djetetom, ukazujući da tijekom ovoga kaznenog postupka od njega nije oduzet mobilni uređaj kako bi se sa sigurnošću utvrdilo jesu li inkriminirane poruke upućene upravo s njegovog mobitela.

10. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se odnose na konkretne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge, koji predmetnom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

11. Ponajprije treba konstatirati da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao vjerodostojna i istinita svjedočenja žrtava L. S. i M. D., budući da su se one u svom izravnom terećenju optuženika sasvim jasno, decidirano i određeno očitovale o predmetnim prijetnjama upućenim od strane optuženika, a čije iskaze dodatno potkrjepljuju izlisti poruka razmijenjenih između optuženika i spomenutih dviju žrtava (listovi 16-24, 98 i 99). Da su predmetne prijeteće poruke upućene upravo od optuženika potvrdile su, dakle, obje žrtve, no ta odlučna činjenica proizlazi i iz sadržaja svih poruka registriranih na navedenim izlistima, a iz kojeg je jasno vidljivo njegovo nezadovoljstvo oko odgoja djeteta. Osim toga sadržaj svih tih poruka ujedno potvrđuje i navode obiju žrtava oko konkretnih uvreda koje im je također učestalo upućivao. Naposljetku valja primijetiti da je na spomenutim izlistima naznačeno ime pošiljatelja – „K.“. Prema tome nema nikakve dvojbe da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, na temelju ispravno i cjelovito utvrđenog pravno relevantnog činjeničnog stanja, osnovano donio pobijanu osuđujuću presudu, budući da je na bazi takvog činjeničnog supstrata, koji je preciziran u predmetnim inkriminacijama, sasvim opravdano zaključio da je opisanim postupanjem optuženik ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela prijetnje, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu. Naime, upućene poruke objema žrtvama: „Sve ću vas zaklat.“ u objektivnom se smislu zasigurno imaju tretirati ozbiljnom prijetnjom usmrćenjem, a oba konkretna delikta spadaju u kvalificirani oblik tog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u svezi sa st. 2. KZ/11, jer se jedna prijetnja odnosi na optuženikovu bivšu izvanbračnu suprugu, koja spada pod zakonski pojam bliske osobe (čl. 87. st. 9. KZ/11), dok je druga prijetnja upućena službenoj osobi – M. D., vezano s njezinim radom voditeljice mjere pružanja stručne pomoći i potpore optuženiku i L. S. u ostvarivanju skrbi nad djetetom.

12. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik također osporava činjenice na temelju kojih mu je sud prvog stupnja izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 70. KZ/11, pri čemu ističe da provedenim vještačenjem kod njega nisu dijagnosticirane teže duševne smetnje, privremena duševna poremećenost ili nedovoljni duševni razvitak, kao ni ovisnost o bilo kojoj psihoaktivnoj supstanci, te da mu je postavljena dijagnoza miješanog anksiozno-depresivnog poremećaja, ali bez ikakve propisane terapije.

13. Valja odgovoriti žalitelju da su naprijed iznijete njegove primjedbe ustvari irelevantne. To poradi toga što se sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana izriče počinitelju koji je počinio kazneno djelo s obilježjima nasilja, a postoji opasnost da će počiniti isto ili slično djelo, kojim zakonskim uvjetima je u ovom slučaju udovoljeno. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženik u stjecaju počinio dva kaznena djela prijetnje, koja spadaju u kategoriju delikata s obilježjem verbalnog nasilja, a prema stručnom nalazu i mišljenju angažirane stalne sudske vještakinje za psihijatriju S. B., dr. med., kod optuženika, zbog njegovog dissocijalnog poremećaja osobnosti, postoji opasnost od ponavljanja istog ili sličnog djela, slijedom čega je i sama predložila izricanje ove sigurnosne mjere iz čl. 70. KZ/11 u cilju otklanjanja okolnosti koje omogućuju ili poticajno djeluju na ponavljanje nasilnog ili drugog asocijalnog ponašanja, što je prvostupanjski sud posve opravdano i prihvatio.

14. Stoga, slijedom razloga iznijetim u točkama 11. i 13. ovog obrazloženja, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije uvažena.

15. Optuženik se ne žali zbog povrede kaznenog zakona, zbog čega je ovaj sud drugog stupnja osporenu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti, kako mu nalaže zakonska obveza iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08, te je utvrdio da je kod izricanja sigurnosne mjere iz čl. 70. KZ/11 sud prvog stupnja na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon. Riječ je o tome da taj sud nije u skladu s odredbom čl. 70. st. 3. KZ/11 odredio rok trajanja ove sigurnosne mjere, koja po zakonu može trajati najdulje dvije godine, a zbog spomenutog propusta bi iz izreke pobijane presude proizlazilo da će ta sigurnosna mjera trajati barem 4 godine, tj. onoliko koliko je optuženiku određeno vrijeme provjeravanja u sklopu izrečene djelomične uvjetne osude. Stoga je u povodu uložene žalbe u tom segmentu ovaj sud drugog stupnja reagirao po službenoj dužnosti i na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačio pobijanu presudu na način preciziran u točki I izreke ove presude.

16. Žaleći se zbog primijenjene djelomične uvjetne osude optuženik smatra da mu sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene olakotne okolnosti i da bi se svrha generalne i specijalne prevencije u ovom slučaju mogla postići izricanjem blaže sankcije.

17. Uzimajući u obzir kao olakotne okolnosti optuženikove teške osobne i obiteljske prilike, koje, doduše, nije konkretizirao, a kao otegotnu okolnost njegovu raniju osuđivanost, sud prvog stupnja je optuženiku za predmetna dva kaznena djela u stjecaju utvrdio pojedinačne kazne zatvora i zatim ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 1 mjeseca, uz primjenu instituta djelomične uvjetne osude na način kako je precizirano u točki 1. ovog obrazloženja, a koja kaznena sankcija je i po uvjerenju ovoga žalbenog suda primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika, koji ima svojstvo općeg kaznenog povratnika, a ujedno je i višestruko prekršajno osuđivan, pri čemu upada u oči prekršaj iz domene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. U takvim okolnostima blaže kažnjavanje optuženika ne dolazi u obzir, slijedom čega žalba optuženika niti iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

18. Postupajući u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08 ovaj je žalbeni sud utvrdio da se sigurnosna mjera iz čl. 70. KZ/11 temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a već spomenutu povredu kaznenog zakona na štetu optuženika ovaj je drugostupanjski sud sanirao preinačenjem pobijane presude, kako je precizirano u točki I izreke ove presude.

19. Budući da slijedom svega izloženog žalba optuženika nije prihvaćena na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

U Varaždinu 8. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić, v.r.