Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2966/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja HR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o., iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Saši Poldanu odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3039/2019-33 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3039/2019-33 od 29. travnja 2024. pod toč. I., II., III., IV. izreke, kao i pod toč V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.847,64 eur sa zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3039/2019- 33 od 29. travnja 2024. pod toč V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 456,81 eur sa zateznom kamatom i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od dana 19. prosinca 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita, i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Vere Marčine iz Zadra pod brojem OU-1104/2005-1 dana 21.12.2005. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečni anuitet po promjenama kamatnih stopa tuženika od 1. studenog 2007. godine pa do 19. rujna 2011. (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.333,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, po stopama, sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude (toč. II. izreke). Utvrđena je ništetnom odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, te u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati odobreni mu i isplaćeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju isplati iznos od 22.840,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, po stopama, sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude (toč. IV. izreke). Konačno, Naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.304,45 eur sa zateznom kamatom koja teče od dana 29. travnja 2024. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen (toč. V. izreke).

2. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe

3. Tuženik se žali protiv presude sadržajno pod toč. I., II., III., IV. izreke i pod toč. V. u dosuđujućem dijelu odluke o parničnim troškovima zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 i 21/24 - dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 19. prosinca 2005. (dalje: Ugovor u kreditu) i to u dijelu odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF (čl. 1., 2 i 7. Ugovora o kreditu) te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

7. Među strankama nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 19. prosinca 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 127.500,00 CHF, uz rok otplate 360 mjeseca, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 4,50%. Nije sporno da je kredit otplaćen.

8. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03- ZZP/03), te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), u z primjenu čl. 502. c ZPP zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženik, kao davatelji kredita, tužitelja, kao korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

9. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF ništetnima, nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. i čl. 1115. ZOO na povrat tužitelju neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, i to s osnova preplaćene kamate iznos od 2.333,33 EUR, a s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 22.840,00 EUR, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem i odlučuje kao pod toč. I., II., III., IV. izreke presude.

10. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na kaju tuženik određeno ukazuje u žalbi, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Tuženik u žalbi osporava primjenu članka 502. c ZPP i direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, tvrdeći da se odredba članka 502. c ZPP prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.

12. Točno je da je odredbom članka 502. c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" instituti materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), te uzimajući u obzir da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502. c ZPP dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi postojala bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u vezi članka 502. c ZZP (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nije doveden u pitanje stavovi ovakav stav). Drugim riječima, termin "naknada štete" iz odredbe članka 502. c ZPP treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe-olakšanju i ubrzanju parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

13. U okolnostima konkretnog slučaja odlučno je, da je tuženik stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi, koju je dužan vratiti tužitelju. Zbog toga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502. c ZPP, na koju sadržajno ukazuje žalitelj, kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

14. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe čl. 8. ZPP i za svoje utvrđenje dao jasne i obrazložene razloge.

15. Međutim sud prvog stupnja je primijenivši na konkretan slučaj odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05), a ne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (19.prosinca 2005.) pogrešno primijenio materijalno pravo, no navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost odluke o glavnoj stvari jer je i pravilnom primjenom odredbi ZOO/91 valjalo jednako odlučiti.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03

17. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika, da je i u razdoblju sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007,125/2007,75/2009,79/2009,89/2009,133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

19. Valja reći da je suština odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Provedenim postupkom je utvrđeno da razdoblje od sklapanja Ugovora parametri za određivanje promjenjivosti stope redovne kamate nisu bili jasno i razumljivo definirani (referentna stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu /bazno razdoblje i referentno razdoblje/, elementi na temelju kojih je kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedične veze kretanja parametra, utjecaj tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope) pa se o istima nije niti moglo pojedinačno pregovarati sa tužiteljem.

22. Nadalje, u kolektivnom sporu pravomoćno je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

23. Naime, imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) tužitelju prilikom sklapanja ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički već i suštinski kako je to ocjenjivano u sporu za zaštitu kolektivnih interesa ali i sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredba podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da ne temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze, a da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, Ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogledu zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik suprotno nije dokazao.

25. Dakle, uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) upravo na tuženiku, te da isto tuženik nije dokazao u konkretnom slučaju, to je prvog stupnja ocjenu ništetnosti dijela odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

26. Kako dakle pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

27. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Nije u pravu tuženik kada u žalbi tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, primjenom odredbe čl. 107. st. 2. ZOO/91. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja" zabranu manjeg značaja ", već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

29. Pogrešan je stav tuženika da se utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora isti pretvorio u kunski kredit, a da to nije bila namjera stranaka. Navedeni kredit je i dalje ostao kredit sa valutnom klauzulom, ali sa kamatnom stopom koja je bila ugovorena u trenutku zaključenja Ugovora i kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan stavljanja kredita u korištenje. Ništetnost navedenih ugovornih odredbi temelji se na činjenici da je navedeni Ugovor formulirao tuženik unaprijed, da tužitelj o istom nije posebno pregovarao, te da tužitelj nije bio upoznat sa parametrima i kriterijima na temelju kojih će doći do promjene redovne kamate, odnosno do promjene tečaja, te je time onemogućen da donese odgovarajuću i razumnu odluku o tome želi li zaključiti ugovor o kreditu po takvim uvjetima i da bi mogao eventualno predvidjeti koliko bi se njegova obveza vraćanja kredita mogla promijeniti na njegovu štetu tijekom roka otplate kredita.

30. U odnosu na prigovore tuženika na vještačenje treba reći da iz spisa proizlazi kako tuženik nije imao posebnih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno kako se nije protivio niti prigovarao zadatku vještačenja kako ga je dao sud.

31. U odnosu na osporavanu visinu potraživanje valja reći da se prigovor tuženika u stvari ne odnosi na sam izračun financijskog vještaka (iz spisa proizlazi kako tuženik nije imao posebnih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka), već na zadatak vještačenja koji je sud dao vještaku odnosno tuženik se ne slaže s načinom na koji je vještak izvršio izračun. Kako je vještak za računovodstvo i financije svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s nalogom suda, a tuženik nije imao konkretnih primjedaba na njegov izračun, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu.

32. Tuženik je tijekom postupka, a ponavlja i sada u žalbi stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu smatrajući da Ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu u konačnici od više uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćen iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope.

33. Tako izneseni žalbeni navodi nisu osnovani jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i VSRH o odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

34. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja i tijeka zatezne kamate.

35. Vezano uz tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju zastara nastupila, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno" …kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

36. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 388. ZOO/91, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

37. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama ZZP, te ZOO, a kako je to ranije detaljno obrazloženo u odluci. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja.

38. Kako je tuženik nepošten stjecatelj, to u smislu odredbi čl. 210. i čl. 214. ZOO/91 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

39. Osnovano tuženik ističe u žalbi da je sud prvog stupnja dosuđivanjem tužitelju parničnog troška u iznosu od 331,81 EUR, koji je tužitelj platio za izradu financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu dana 29. travnja 2024. u iznosu od 125,00 EUR pogrešno primijenio materijalno pravo.

40. Ovo stoga što se trošak (preliminalrnog) vještačenja ne može smatrati troškom nastalim povodom parničnog postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), a koji bi bio u obvezi tužitelju naknaditi tuženik, s obzirom da je i u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje kojeg je odredio sud, na temelju čijeg nalaza i mišljenja je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev, i koji trošak je tužitelju priznat u cijelosti. Stoga se na radi o opravdanom trošku na koji bi tužitelj imao.

41. Nadalje, iz sadržaja spisa (zapisnika sa ročišta za objavu presude 29. travnja 2024.) proizlazi da tužitelj ročištu za objavu nije pristupio, pa u tom slučaju nije bilo osnove tužitelju priznati zatraženi trošak postupka.

42. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP kao pod toč. II. izreke ove presude.

43. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio djelomično i to samo u sporednom dijelu koji se odnosi na troškove postupka (čl. 35. st. 2. ZPP), pa je odlučeno kao pod toč. III. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 8. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović