Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž Ob-260/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽI iz [adresa], sada u Domu za starije osobe Pešćenica u Zagrebu, Donje Svetice 89, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Sinovčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Ivaniću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-1808/2020-56 od 10. travnja 2024., u sjednici vijeća dana 8. listopada 2024.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob- 1808/2020-56 od 10. travnja 2024. u dijelu pod toč. I i III izreke te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a odluka o troškovima postupka povodom žalbe ostavlja se za konačnu odluku
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se da je stan koji se nalazi u stambenoj zgradu br. 10., 10A, 10 B, 10C, 10D, [adresa] i dvorište, sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 3.745 m2 (stambena zgrada br. 10,10A, 10B, 10C i 10D površine 1.138 m2 i dvorište površine 2.607 m2) sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to u [broj poduloška] kao poseban suvlasnički udio pod rednim brojem 5 opisane nekretnine, sve upisano pod B prema etažama: 5 ETAŽA 1/61, 1 dvoiposobni stan na I (prvom katu), ulaz broj 10, a koji se sastoji od 2,5 sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, WC-a, hodnika, degažmana i lođe u ukupnoj površini 66,86 m2, bračna stečevina tužiteljice ŽI i pokojnog ZI svakog u 1/2 dijela. Dalje, pod II odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da joj tužena prizna pravo vlasništva na stanu opisanom u točci I izreke presude izda valjanu tabularnu ispravu u roku 15 dana, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, kao i s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "I Utvrđuje se da suvlasnički dio od 1/2 dijela navedene nekretnine koji pripada tužiteljici ne predstavlja ostavinsku imovinu pokojnog ZI. II Utvrđuje se da dio Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. svibnja 2015. godine koji se odnosi na prijenos suvlasništva 1/2 dijela pokojnog ZI, stana koji se nalazi u stambenoj zgradu br. 10., 10A, 10 B, 10C, 10D, [adresa] i dvorište, sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 3.745 m2 (stambena zgrada br. 10,10A, 10B, 10C i 10D površine 1.138 m2 i dvorište površine 2.607 m2) sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to u [broj poduloška] kao poseban suvlasnički udio pod rednim brojem 5 opisane nekretnine, sve upisano pod B prema etažama: 5 ETAŽA 1/61, 1 dvoiposobni stan na I (prvom katu), ulaz broj 10, a koji se sastoji od 2,5 sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, WC-a, hodnika, degažmana i lođe u ukupnoj površini 66,86 m2, predstavlja darovni ugovor u 1/2 dijela nekretnine, te se taj dio imovine vraća u ostavinski postupak kao ostavinska imovina." Konačno, pod toč. III izreke pobijane odluke određuje se kako svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I i III izreke žali se tuženik, zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), u vezi sa čl. 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj: 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23)., dalje ObZ) s prijedlogom da se presudu u pobijanome dijelu preinači u smislu žalbenih navoda te dosudi trošak žalbenog postupka.
3. Žalba je osnovana.
4. U tijeku prvostupanjskog postupka sud prvog stupnja utvrđuje kako su tužiteljica i pokojni ZI bili bračni drugovi čiji je brak trajao od 1985. do smrti dok je tužena kćer pokojnog ZI iz prvog braka, te je tužena kao davateljica uzdržavanja s pokojnim ocem kao primateljem uzdržavanja sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 20. svibnja 2015. godine, predmet kojeg je predmetni stan i pokretnine koje se u njemu nalaze, kao i pravo korištenja grobnog mjesta te je tužena upisana kao zemljišno-knjižna vlasnica predmetnog stana temeljem istog ugovora nakon smrti pokojnika pa je sporno predstavlja li ovaj stan bračnu stečevinu tužiteljice i pokojnog ZI, a time i to da li suvlasnički dio stana koji tako pripada tužiteljici predstavlja ostavinu, a konačno i to da li dio ovog ugovora u jednoj polovini predstavlja darovni ugovor, obzirom na navode tužiteljice da taj ugovor nikada nije izvršavan jer je pokojni cijelo vrijeme njegova trajanja bio na smještaju, skrbi i brizi u Domu umirovljenika.
5. U dijelu koji nije predmet ovog žalbenog postupka dakle već je pravomoćno utvrđeno kako nije dovršen ostavinski postupak te da tužiteljica nije dokazala kako bi predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio fiktivan i u stvari predstavljao darovni ugovor, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti istog u polovini dijela bračne stečevine tužiteljice nije postavljen, pa sud odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva o tome nije niti raspravljao.
6. Sud u pobijanoj odluci pravilno obzirom na vrijeme stjecanja nekretnine utvrđuje kako se na predmetni pravni odnos ima primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne Novine 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 dalje ZBPO) jer čl. 287 st. 1 ZBPO propisuje da kod utvrđenja suvlasničkih dijelova, udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine pa u slučaju spora sud određuje koliki je doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i u pomoći jednog od bračnih drugova drugome, o radu u kućanstvu i obitelji, brizi oko djece kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju održavanju i povećanju zajedničke imovine. Čl. 277 ZBPO-a određuje da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine jest njihova zajednička imovina a čl. 278 st. 2 ZBPO-a određuje da imovina koju po u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.) različitoj od osnove navedene u čl. 277 istog zakona jest njegova posebna imovina.
7. Predmetni stan je u cijelosti bio upisan kao u zemljišnim knjigama kao vlasništvo pokojnog supruga tužiteljice, koja tvrdi da je isti otkupljen u ratama koje su glasile na ime pok. ZI, a ona da je plaćala trošak hrane za domaćinstvo te je brinula o djeci i kućanstvu te nisu nikada razgovarali o podjeli imovine niti kojem će djetetu iz prvih brakova što ostaviti. Tužena pak tvrdi kako je Ž isključivo svojim primanjima otkupio ovdje predmetni stan te je i kupio zemlju u [adresa] na kojoj je poslije sagrađena kuća. Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen je 2015. godine, a njen otac je umro 2020. Sin tužiteljice NI u ovjerenoj izjavi pak ne zna da bi i za života pokojnika bračni drugovi sklopili bilo kakav sporazum o podjeli imovine, a stan da su pokojni i njegova majka otkupili odjednom u svibnju 1993. godine za cijenu od oko 10.000 DEM koje im je dao mamin brat a njegov ujak EI koji živi u [adresa] koji također to potvrđuje u pisanoj izjavi.
8. Stoga sud prvog stupnja utvrđuje kako je predmetna nekretnina bračna stečevina stranaka, kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice 1993. a u vezi primanja imajući u vidu da su oba bračna druga bili zaposleni, te stekli predmetni stan kao i zemljište pri čemu i tužiteljica navodi da su stranke kupoprodajnu cijenu vikendice podijelile na jednake dijelove no da isto nije dokazano dok su stranke u jednakim dijelovima sudjelovale u otkupu predmetnog stana, gradnji vikendice a kasnije i podmirenju svih životnih troškova, pa tako i smještaja u Dom umirovljenika već sud utvrđuje kako je pokojni stekao stanarsko pravo na predmetnoj nekretnini dodjelom istog od strane svog tadašnjeg poslodavca MUP, a budući je u trenutku dodjele tužiteljica uselila u predmetni stan kao supruga pokojnika, stekla je svojstvo sunositeljice stanarskog prava te je isti otkupom postao bračna stečevina stranaka, čime je sud dio zahtjeva pod točkom I izreke presude utvrdio osnovanim.
9. U svojoj žalbi tužena pobijajući usvajajući dio presude međutim upire na to kako je za vrijeme trajanja predmetnog braka kupljeno zemljište u mjestu [adresa] na kojem je sagrađena kuća kao suvlasništvo bračnih partnera te je ZI darovao svoju polovinu tužiteljici čime je ta nekretnina postala isključivo vlasništvo tužiteljice, a što da je ujedno predstavljalo i sporazum supružnika o podjeli bračne stečevine jer da je stan pripao isključivo pok. HI, a kuća tužiteljici, prema ugovoru o darovanju od 12. srpnja 2006. pa je čak i procijenjena vrijednost kuće i imanja na 85.101,80 EUR.
10. Stoga tužena ukazuje kako nije logično zašto bi bračni drugovi vršili procjenu vrijednosti kuće i zašto bi ZI prenosio svoju ½ dijela kuće na ŽI ako se ne radi o sporazumu o podjeli bračne stečevine. Konačno, kuću je tužiteljica prodala za novčani iznos od 65.000,00 EUR pa je od 2006. tužiteljica na svome računu uštedjela i daljnjih 15.000,00 EUR te se radi upravo o novcu ostvarenom kupoprodajom kuće tako da je ŽI u dva navrata 2015. podizala novac te je nakon toga na računu ostao iznos od 11.401,47 EUR do 2020. pa tužena drži kako iz navedenoga proizlazi da je tužiteljica ŽI podigla i za sebe zadržala, odnosno predala svom sinu GI oko 70.000,00 EUR što potvrđuje kako je između tužiteljice i pok. HI postojao dogovor o podjeli bračne stečevine što svjedok GI prešućuje a sud uopće da ne objašnjava što se dogodilo s 70.000,00 EUR.
11. Dalje tužena tvrdi kako i uvidom u promet po tekućem računu pok. HI proizlazi da je pok. ZI primio mirovine u visini od 812.790,94 a tužiteljica 522.842,32 kn pa je njegova mirovina bila značajno veća od mirovine ŽI. U samom pak ugovoru o doživotnom uzdržavanju pok. ZI zahtijevao je da se unese kako nekretnina predstavlja isključivo njegovu osobnu imovinu bez obzira na okolnost da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice jer je primatelj uzdržavanja stanarsko pravo na stanu ostvario kroz radni odnos u MUP-u RH, te stan kupio isključivo svojim sredstvima, a što mu je ŽI i priznala. Konačno tužena tvrdi kako je tužiteljica odbijena s većim dijelom zahtjeva pa nije pravična odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu da svaka stranka snosi svoj trošak.
12. Ove okolnosti na koje upire žaliteljica, a posebno činjenicu procjene vrijednosti nekretnine prije prodaje i darovanja, te samu činjenicu darovanja, kao i okolnost da se u spisu nalaze stanoviti podaci o primanjima stranaka, sud nije u dovoljnoj mjeri raspravio i utvrdio, napose niti kroz saslušanje stranaka odnosno svjedoka, kojim dokazima sud ipak rukovodi tijekom postupka, postavljajući i razjašnjavajući sporna pitanja pri njihovu izvođenju.
13. Na opisani način, zbog navedenog pogrešnog pravnog stava suda prvog stupnja, niti ovaj sud nije u mogućnosti postupiti u smislu čl. 373. a ZPP i ponovno ocijeniti već izvedene dokaze, jer je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te je temeljem čl. 370. ZPP istu valjalo ukinuti.
14. U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja imati u vidu sve okolnosti na koje je ukazano ovom odlukom, pa će potom moći povodom predmetnog zahtjeva tužitelja donijeti pravilnu i zakonitu odluku, a kako je ukinuta pobijana odluka, to je u pogledu troškova postupka povodom žalbe temeljem čl. 166. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 8. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
Darija Horvat
