REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1261/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, članica vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Irini Daskal, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB 57500462912, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju ZI, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-1138/2022-2 od 5. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1098/2020-50 od 26. listopada 2022., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženice se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1138/2022-2 od 5. veljače 2024. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1098/2020-50 od 26. listopada 2022. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, platež tužitelju EI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznosa od 4.227,68 kuna / 561,11 eura[1] na ime naknade plaće sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kako slijedi:

- 396,48 kn od 16.02.2016. g.,

- 378,40 kn od 16.06.2016. g.,

- 363,36 kn od 16.09.2016. g.,

- 379,84 kn od 16.12.2016. g.,

- 379,84 kn od 16.01.2017. g.,

- 419,04 kn od 16.05.2017. g.,

- 382,32 kn od 16.07.2017. g.,

- 371,04 kn od 16.09.2018. g.,

- 374,00 kn od 16.02.2019. g.,

- 390,96 kn od 16.05.2019. g.,

- 392,40 kn od 16.09.2019. g., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku platež tužitelju troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 6.500,00 kn / 862,70 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2022., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 561,11 eura na ime naknade plaće sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, dok je u točki II izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 862,70 eura s zakonskim zateznim kamatama od 26. listopada 2022. pa do isplate sve u roku od 8 dana.

2. Drugostupanjskom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1937/2024-2 od 8. svibnja 2024. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Treba li odredbu članka 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: ”Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće” u primjeni tumačiti na način da je poslodavac svakom zaposleniku, neovisno o tome je li na dan blagdana bio obvezan raditi ili ne, dužan isplatiti naknadu plaće za blagdan ili je za isplatu naknade plaće za blagdan preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (te bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), a s obzirom na to da je u članku 95. Zakona o radu propisano: „Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu u kojem je dopuštena, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava osnovanost podnesene revizije, te predlaže istu odbiti, a tuženika obvezati da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. U povodu revizije pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za dana blagdana i neradnih dana, u kojima tužitelj kao smjenski radnik zaposlen kod tuženika prema rasporedu radnog vremena nije radio i to u vremenskom razdoblju tijekom 2016. za četiri mjeseca, tri mjeseca 2017., jedan mjesec za 2018. i dva mjeseca 2019. a sve temeljem odredbe čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora Hrvatske autoceste iz 2014. ("Narodne novine" broj 85/14 - dalje: KU/14) i čl. 74. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste održavanje i naplate cestarine d.o.o. ("Narodne novine" broj 22/18 - dalje: KU/18) jer radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili, pa stoga smatra da je tuženik stavio radnike u smjenskom radu u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.

9. U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno pitanje pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike plaće za praznike i neradne dane prema Zakona o radu, Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj i Kolektivnom ugovoru, a koje dane nije radio prema rasporedu radnog vremena.

10. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, pozivom na naprijed citirane odredbe KU/14 i KU/18., odnosno da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za utuženo vremensko razdoblje za dane blagdana i neradnih dana, za one dana kada prema rasporedu radnog vremena nije radio, jer da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj kao smjenski radnik radi usklađivanja godišnjeg fonda sati nije morao odraditi više sati od ne smjenskog radnika već da mu isti nisu bili isplaćeni.

11. Drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 94. st. 1. i čl. 95 ZR-a te je sukladno čl. 73. st. 1. KU/14 i čl. 74. KU/18 prihvaćajući nalaz vještaka koji je utvrdio koji blagdani i neradni dani u utuženom razdoblju su ostvareni u razdoblju od ponedjeljka do petka, a u koje dane tužitelj prema preraspodjeli radnog vremena nije radio, a u odnosu na koje dane se predmnijeva kao da je radio i za koje mu sukladno citirani propisima pripada naknada plaće te je utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju imao više radnih sati godišnje nego radnik s kojim se uspoređuje a to je ne smjenski radnik, a koja razlika proizlazi isključivo iz razloga što radniku koji je ne smjenski radnik evidentirano 8 sati za svaki blagdan koji je padao od ponedjeljka do petka, a koji blagdan radnik nije radio. Slijedom navedenog tužitelj je za taj broj sati morao raditi više da bi ispunio redovni fond sati, a radnik koji nije radio u smjeni na dane blagdana koje je tužitelj utužio primao je naknadu plaće za vrijeme državnih praznika, a tužitelj navedenu naknadu nije primio.

10. Tuženik u reviziji ponavlja da, kako se tužbeni zahtjev odnosi isključivo na dane koji su prema rasporedu rada dani tjednog odmora tužitelja, na koje tužitelj nije radio tužitelj za te dane nije mogao ostvariti plaću, pa posljedično tome nije ni postojao pravnu osnovu za isplatu naknade plaće. Pozivajući se na čl. 1. Zakona o blagdanima, smatra da pogrešno prvostupanjski sud zaključuje, a drugostupanjski prihvaća, da su blagdani i neradni dani propisani u članku 1. stavku 2. Zakona o blagdanima neradni dani za sve radnike u RH, neovisno o činjenici je li radnik dužan raditi na blagdan ili ne, iz čega izvode zaključak da tužitelj ima pravo na utuženu naknadu plaće za blagdane iako je na iste koristio tjedni odmor. Smatra da niti jedan navedeni propis ne daje radnicima pravo na plaću za dane odmora pa slijedom toga ni na naknadu plaće.

11. Odredbom čl. 95. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 - dalje u tekstu: ZR) propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće.

12. Odredbom čl. 1. te čl. 3. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11), taksativno su propisani blagdani i neradne dani u Republici Hrvatskoj, a čl. 5. toga Zakona propisano je da zaposleni u te dane imaju pravo na naknadu plaće.

13. Odredbom čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. ("Narodne novine" broj 85/2014 - dalje: KU/14) propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, a ista odredba sadržana je i u čl. 74. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. (''Narodne novine'' broj 22/2018).

14. Osnovano tuženik u reviziji navodi da je tužitelj zaposlen na radnom mjestu blagajnika koje radno mjesto podrazumijeva rad u 3. smjene, budući da se radi o poslovima čije je obavljanje tuženik dužan organizirati 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, te se njegov raspored rada određuje u skladu s citiranom odredbom Kolektivnog ugovora, kao i da prema utvrđenjima sudova, a prema nalazu vještaka financijske struke tužitelju nije isplaćena naknada plaće samo za utužene blagdane (koji su evidentirani kao slobodan iz smjene odnosno dani tjednog odmora), dok je za sve ostale dane odnosno blagdane na koje je radio tužitelj primio plaću, odnosno za blagdane koji su pali u dane godišnjeg odmora primio je naknadu plaće (jer godišnji odmor upravo predstavlja opravdani razlog iz članka 95. stavka 1. Zakona o radu koji mu daje pravo na naknadu plaće).

15. Prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je koristio tjedni odmor, i prema shvaćanju ovoga suda, u primjeni odredbe čl. 95. st. 1. ZR-u i čl. 5. Zakona o blagdanima i citiranih odredbi KU/14 i KU/18, tužitelj nema pravo na naknadu plaće jer na taj dan nije niti imao obvezu rada.

16. Neosnovano tužitelj smatra da mu pripada pravo na utuženu naknadu plaće na temelju čl. 73. KU/14, odnosno 74. st. 1. KU/18, jer prema tim odredbama "Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenim u toj odredbi (blagdan i neradni dan utvrđeni zakonom)". Ovaj sud smatra da riječi "kao da je radio" podrazumijeva da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer je bio blagdan/neradni dan. Na takav zaključak upućuju i svi drugi navedeni slučajevi u tom članku (plaćeni dopust, upućivanje na liječnički pregled, obrazovanje za potrebe poslodavca i dr.), jer se radi o situacijama kada se radniku isplaćuje naknada plaće u njegove inače radne dane na koje, zbog pojedinih propisanih opravdanih okolnosti, nije radio. U suprotnom smjenski radnik bi imao pravo na naknadu plaće za blagdan koji pada u njegov neradni dan, dok ne smjenski radnici koji nemaju pravo na naknadu plaće za blagdane koji padnu u njihove neradne dane (subotu i nedjelju).

17. Pozivanje tužitelja na KU iz 2011. kao i Dodatak tom Kolektivnom ugovoru iz 2012., i tvrdnju da je sporna odredba Kolektivnog ugovora ranije bila drugačije formulirana nije osnovano jer prema tada važećoj odredbi "Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi." Činjenica da u predmetnim KU ispuštene riječi "ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi" ništa ne mijenja na stvari jer je pravo na naknadu plaće za dane blagdana svih radnika tuženika, i smjenskih i ne smjenskih, vezano isključivo za obvezu rada prema rasporedu rada, jer ne smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane koji su prema njegovom rasporedu dani tjednog odmora, a jednako tako niti smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane tjednog odmora prema svom rasporedu rada koji je unaprijed određen i usklađen s relevantnim odredbama Zakona o radu i kolektivnim ugovorima.

18. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova svi blagdani u odnosu na koje tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu plaće su njegovi neradni dani/dani tjednog odmora koji su u evidenciji radnih sati evidentirani kao "slobodan iz smjene", pa ni po ovome sudu, ne postoji pravna osnova iz koje bi proizašlo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.

19.1. Neosnovane su i navodi tužitelja vezani uz fond sati. Naime, fond sati tužitelja koji radi od ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz čl. 61. ZR- u te kao takav predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati radnika ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu radio, ali iz opravdanih razloga nije radio (npr. zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora, plaćenog dopusta). Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani na koje je radnik trebao raditi i zbog toga ne ulaze u fond sati niti jednog radnika.

19.2. Organizacija rada tuženika vezana uz naplatu cestarine i održavanje autoceste zahtijevaj organizaciju rada u smjenama i preraspodjeli radnog vremena. Takva organizacija rada utemeljena je na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad smjenskih radnika tuženika može odvijati na način određen u čl. 38. KU/14., čl. 40. KU/18. Smjenskim radom, u smislu navedenih KU, smatra se rad trajno organiziran u najmanje dvije smjene, a ako je rad organiziran u dvije smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 7 sati do 19 sati, a rad u II. smjeni obavlja se od 19 sati do 7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u I. smjeni, jedan dan u II. smjeni nakon čega je dva dana slobodan. Ako je rad organiziran u tri smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 6 sati do 14 sati, u II. smjeni od 14 sati do 22 sata, a u III. smjeni od 22 sata do 6 sati idućeg dana. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi: dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni, dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. "Iznimno zbog potrebe posla, rad na naplati cestarine može se organizirati i u među smjenama."

20. Slijedom navedenog, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Stoga bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio „odrađenih sati“ tužitelja u ukupnom fondu sati veći u odnosu na ne smjenskog radnika, nema nikakvu pravnu osnovu.

21. Tužitelju je u fondu sati, baziranom na 40-satnom radnom tjednu kao i za sve druge radnike evidentirano više "odrađenih" sati u odnosu na odrađene sate u fondu ne smjenskog radnika za onaj broj sati koje je tužitelj odradio na blagdane, a ne za broj sati blagdana na koje nije morao raditi (tjedne odmore), a za koje je u ovom postupku utužio potraživanje. Dakle, razlika u broju "odrađenih sati" koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskog radnika i ne smjenskog radnika nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, ovdje utuženim blagdanima (danima tjednog odmora), već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da radi na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatak za rad na blagdanom isl., u skladu ZR-u i KU.

22. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: "Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće" u primjeni tumačiti na način da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor, neovisno što je u čl. 95. Zakona o radu propisano: "Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće", jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe.

23. Stoga je zaključiti da je revizija tuženika osnovana te je, na temelju odredbe članka 391. stavka 7. ZPP, valjalo preinačiti obje nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i presuditi kao u izreci presude.

24. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 8. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić