REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-913/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelja) KS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Svjetlana Klobučar, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženika) HŽ Infrastruktura d.o.o. (OIB: 39901919995), Zagreb, Mihanovićeva 12, radi nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 963/2017-4 od 18. veljače 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1293/16-63 od 28. travnja 2017., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se djelomično revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-963/2017-4 od 18. veljače 2020. u dijelu toč. I. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1293/16-63 od 28. travnja 2017. u toč. I. st. 4. i st. 5. izreke te u toč. I. st. 3. izreke za iznos od 130.038,05 kn /danas 17.259,02 eur/ i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1293/16-63 od 28. travnja 2017. u toč. I. st. 4. i st. 5. izreke te u toč. I. st. 3. izreke za iznos od 130.038,05 kn /danas 17.259,02 eur/ i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Prihvaća se djelomično revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-963/2017-4 od 18. veljače 2020. u toč. II. stavku I.2. izreke i sudi:

Određuje se sudski raskid ugovora o radu zaključen između tužitelja i tuženika tako da radni odnos prestaje 1. prosinca 2011.

III. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev:

- za utvrđenje da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2009. (dalje: Ugovor o radu) nezakonita i nedopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (stavak 1.),

- za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika prestaje sudskom odlukom (sudski raskid) s 1. prosinca 2011., kao danom odlaska tužitelja u mirovinu (stavak 2.),

- za naknadu štete tužitelju zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 208.060,88 kn /danas 27.614,42 eur/ sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude (28. travnja 2017.) do isplate (stavak 3.),

- za isplatu s naslova naknade plaće za period 15. srpnja 2009. do 30. studenog 2011. u iznosu od 720.283,53 kn /danas 95.598,05 eur/ sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je određeno stavkom 4. izreke,

- za isplatu iznosa od 4.660,66 /danas 618,58 eur/ kn sa zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude s osnova jednokratnog dodatka na plaću i božićnicu (stavak 5.),

- za naknadu prouzročenog parničnog troška (stavak 6.).

1.1. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja prestaje sudskom odlukom (sudski raskid) s 18. kolovoza 2009., kao danom zaprimanja Odluke o izvanrednom otkazu, kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1293/16-63 od 28. travnja 2017. u stavcima I.4. i I.5. izreke, te u stavku I.3. izreke za iznos od 130.038,05 kn.

II. Preinačuje se navedena presuda u stavcima I.1., I.2., djelomično u stavku I.3. za iznos od 78.022,83 kn, te u stavku I.6 izreke i sudi:

I.1. Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj Uh-85-1/09 od 30. srpnja 2009. nezakonita je i nedopuštena, a radni odnos tužitelja KS kod tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture nije prestao.

I.2. Radni odnos tužitelja KS kod tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture prestaje sudskom odlukom s danom 18. kolovoza 2009.

I.3. Nalaže se tuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture da tužitelju KS s osnova naknade štete zbog sudskog raskida isplatiti iznos od 78.022,83 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

I.6. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.".

3. Protiv drugostupanjske presude i to dijela pod točkom I. izreke kojim je potvrđena prvostupanjska presuda te protiv točke II. stavka I.2. izreke u dijelu koji se odnosi na datum sudskog raskida tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a podredno ukinuti drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj u reviziji ukazuje.

7.1. Slijedom navedenog ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet spora tužbenog zahtjeva je nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sudski raskid i isplata naknade plaće i drugih davanja.

9. Predmet spora protutužbenog zahtjeva je sudski raskid ugovora o radu.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj temeljem Ugovora o radu predsjednika uprave od 9. veljače 2007. koji je dopunjavan Aneksima od 18. rujna 2008. i od 13. veljače 2009. (dalje: Ugovor o radu) obnašao funkciju predsjednika uprave HŽ - Hrvatske željeznice holding d.o.o., sve do opoziva 18. veljače 2009.,

- da tuženik nije s tužiteljem nakon opoziva s funkcije predsjednika uprave zaključio novi ugovor o radu,

- da je čl. 14. st. 1. Ugovora o radu bilo predviđeno da predsjednik uprave u slučaju opoziva ima pravo na ugovor o radu na neodređeno vrijeme (na radnom mjestu na kojem je radio prije imenovanja za predsjednika uprave HŽ-a, odnosno na radnom mjestu nadređenog službenika ranga direktora poslova, odnosno drugom odgovarajućem radnom mjestu istog ranga sa sjedištem u [adresa]) (toč. I. ) te plaću predsjednika Uprave narednih 6 mjeseci (toč. II.),

- da je tuženik, sukladno čl. 14. st. 2. Ugovora o radu, nastavio tužitelju isplaćivati plaću predsjednika uprave tijekom narednih 6 mjeseci,

- da tužitelju nakon opoziva nisu dodjeljivani nikakvi poslovi i radni zadaci, već je tužitelj svakodnevno dolazio na posao i sređivao vlastitu dokumentaciju te radio analizu svoga rada,

- da je tužitelj uhićen 16. srpnja 2009. zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti za vrijeme obnašanja funkcije direktora u tvrtci "Agit" d.o.o. (koju je obnašao prije sklapanja predmetnog ugovora o radu),

- da mu je u vrijeme dok se tužitelj nalazio u pritvoru tuženik isplaćivao 75% naknade plaće sukladno odredbi čl. 97. Kolektivnog ugovora HŽ Hrvatskih željeznica holdinga iz 2007. kojim je propisano da za vrijeme pritvora do kojeg je došlo u svezi sa radnim zadatkom radnik ima pravo na naknadu plaće radnog mjesta na kojem je radio prije pritvora u visini 75% plaće, ukoliko uzdržava obitelj,

- da je tuženik 30. srpnja 2009. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, uz obrazloženje da se prema saznanju od Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala tužitelj nalazi u pritvoru od 15. srpnja 2009., pa kako od 16. srpnja 2009. ne dolazi na posao i ne izvršava obveze, da te okolnosti, kao i težina kaznenih djela za koje se osnovano sumnja da ih je počinio, predstavljaju opravdan razlog zbog kojeg uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć,

- da je tužitelj podneskom od 14. svibnja 2013. postavio i tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 1. prosinca 2011., kao danom njegova odlaska u mirovinu,

- da je tuženik podneskom od 3. veljače 2017. podnio protutužbeni zahtjev kojim je tražio sudski raskid ugovora o radu tužitelja s danom 18. kolovoza 2009.

11. Polazeći od utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio da navodi iz Odluke o otkazu, odnosno nedolazak tužitelja na posao i ne izvršavanje radnih obveza, u konkretnom slučaju ne opravdaju otkaz ugovora o radu, jer činjenica nedolaska na posao zbog pritvaranja radnika ne predstavlja otkazni razlog niti neopravdan izostanak s rada (radi se o višoj sili), dok nemogućnost izvršenja radnih obveza zbog pritvora, predstavlja opravdan razlog za otkaz samo ukoliko zbog izostanka radnika s rada dođe do nepremostivog poremećaja u procesu rada. Nadalje, zaključio je da pritvor može biti samostalan i opravdan razlog za izvanredni otkaz jer je u konkretnom slučaju zbog težine kaznenog djela koje se tužitelju stavljalo na teret, zbog natpisa u medijima te zbog činjenice da je tužitelj pravomoćno u konačnici i osuđen, tuženik je izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika pa je to predstavlja osobito važnu činjenicu radi koje nastavak radnog odnosa među strankama više nije bio moguć. Slijedom navedenog ocijenio je da su ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 114. st. 1. i 2. te čl. 117. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te je stoga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11.1. Posljedično navedenom, kako je ocijenio otkaz zakonitim, odbio je i protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

12. Drugostupanjski sud, rješavajući po žalbi tužitelja, ocjenjuje pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je razlog pritvaranja u neposrednoj vezi s ugledom i djelatnošću tuženika jer smatra da protupravne radnje i šteta nisu počinjene u obnašanju poslova za tuženika, niti je tuženik dokazao da je poduzetim radnjama oštećen tuženik, iz razloga što se nije pozvao na konkretne objave u medijima i obrazložio način na koji je narušen ugled tuženika. Nadalje, svoju ocjenu temelji i na činjenicama da Agit d.o.o nije pravni prednik tuženika kojem je tužitelj bio na čelu kao predsjednik uprave (od 2007. do opoziva) te kako zbog pritvora nije došlo do poremećaja u procesu rada kod tuženika, pa stoga zaključuje da nisu bile ostvarene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, a posebice iz razloga jer sumnja na počinjenje kaznenog djela ne predstavlja opravdan razlog za otkaz. Slijedom navedenih zaključaka, djelomično preinačuje prvostupanjsku presudu primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP i utvrđuje da je Odluka o otkazu nedopuštena i da radni odnos tužitelja na neodređeno vrijeme kod tuženika osporenom odlukom nije prestao. Ujedno prihvaća zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, ali ne s danom odlaska tužitelja u mirovinu, kako je to traženo u tužbenom zahtjevu, već s danom 18. kolovoza 2009. (kako je protutužbenim zahtjevom traženo) kao danom kada je tužitelj zaprimio odluku o otkazu ugovora o radu, uz obrazloženje da je tužitelj od uhićenja proveo u istražnom zatvoru neprekidno 14 mjeseci pa je od toga dana postojala formalna nemogućnosti rada tužitelja. Nadalje, ocjenjuje da tužitelju, sukladno odredbi čl. 116. st. 2. ZR pripada i naknada štete zbog sudskog raskida u iznosu od tri prosječne mjesečne plaće, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a između ostalog i činjenicu da nema na uzdržavanju maloljetne djece. Slijedom navedenog, ocjenjuje neosnovanim zahtjev za isplatu naknade plaće nakon sudskog raskida ugovora o radu te zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za srpanj i kolovoz (za vrijeme pritvora) jer je tužitelj u razdoblju od pritvaranja do 18. kolovoza 2009. primao naknadu razlike plaće sukladno čl. 97. važećeg Kolektivnog ugovora tuženika u visini 75% plaće, a koja pripada radnicima koji se nalaze u pritvoru, a koji imaju obvezu uzdržavanja obitelji, pa u tom dijelu potvrđuje prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

13. Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno se svodi na ocjenu je li sud, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR, kada je po zahtjevu tužitelja sudski raskinuo ugovor o radu s danom koji je tražio tuženik protutužbenim zahtjevom (18. kolovoza 2009.), a ne s danom kojim je to tužitelj tražio tužbenim zahtjevom (1. prosinca 2011.) te i na ocjenu jesu li nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 116. st. 1. ZR, kada su utvrdili visinu naknade štete u iznosu od tri prosječne mjesečne plaće tužitelja.

13.1. Posljedično navedenom svodi se i na ocjenu jesu li sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće od dana prestanka radnog odnosa do dana odlaska tužitelja u mirovinu, kao i zahtjev za isplatu dodataka na plaću i božićnice.

14. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

15. Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

16. Sudski raskid radnog odnosa na zahtjev radnika jest prestanak ugovora o radu isključivo voljom radnika, a ne otkazom poslodavca te u tom slučaju sud određuje samo dan prestanka radnog odnosa prema utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja.

17. Međutim, potrebno je ukazati da presuda u sudskom sporu kojom je tužitelj uspio sa zahtjevom da otkaz nije dopušten, predstavlja osnovu na temelju koje se on kao radnik, vraća u prvobitni položaj kao da nezakonitog otkaza nije ni bilo te na temelju nje ostvaruje sva ona prava koja nije ostvario za vrijeme dok nije radio zbog nezakonitog otkaza. Upravo vraćanje tužitelja kao radnika, u položaj kao da nezakonitog otkaza nije ni bilo, predstavlja svrhu uspjeha tužitelja u ostvarivanju sudske zaštite iz radnog odnosa.

18. Pobijanom odlukom određen je prestanak ugovora o radu na zahtjev tužitelja kao radnika, ali s danom koji je zahtijevao tuženik kao poslodavac, protiv volje radnika, pri čemu je čak i dan s kojim je raskinut ugovor o radu određen retroaktivno u odnosu na dan podnošenja oba zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu. Tuženik je protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu podnio 3. veljače 2017., tražeći da se ugovor o radu s tužiteljem raskine s 18. kolovoza 2009., a tužitelj je zahtjev za sudski raskid podnio 14. svibnja 2013. tražeći da se ugovor o radu raskine s 1. prosinca 2011.

19. Potrebno je naglasiti da je ugovor o radu dvostrani pravni posao, te da se - osim na temelju sporazuma svih ugovornih strana - ne može raskidati prije nego što je ijedna ugovorna strana za to uopće iskazala volju. Raskid ugovora o radu je "sudski" zato što se odvija pred sudom, u okviru postojećeg postupka, a ne stoga što bi sud imao ovlasti po službenoj dužnosti, bez volje, odnosno bez izraženog zahtjeva ugovornih strana intervenirati u njihov ugovorni odnos.

20. Takvom odlukom, kojom je raskinut ugovor o radu po zahtjevu tužitelja, ali s danom kada je to zahtijevao tuženik (dan primitka osporene odluke o otkazu od strane tužitelja), a koji je dan ujedno retroaktivan u odnosu na oba postavljena zahtjeva za sudski raskid, ne uspostavlja se pravičnu ravnoteža između interesa radnika i poslodavca, a koja je bila svrha tužiteljeve sudske zaštite iz radnog odnosa, već ima za posljedicu da se njome ''nagrađuje'' poslodavac koji je radniku dao nedopušten otkaz, a ''kažnjava'' se radnik koji retroaktivno gubi plaću, kao i sva ostala imovinska i socijalna prava koja proizlaze iz radnog odnosa i to, već s danom kada je zaprimio pravomoćno utvrđenu nezakonitu odluku o otkazu.

21. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, drugostupanjski je sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 116. ZR, kada je na zahtjev tužitelja kao radnika, za dan sudskog raskida odredio 18. kolovoza 2009., pa je stoga valjalo u tom dijelu primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu odluku i polazeći od postavljenih zahtjeva stranaka odrediti sudski raskid ugovora o radu po zahtjevu tužitelja s danom 1. prosinca 2011., kao danom odlaska tužitelja u mirovinu, koji po mišljenju ovog suda u okolnostima ovog slučaja predstavlja i uspostavljenje pravične ravnoteže između interesa radnika i poslodavca, a i svrhu ostvarivanja sudske zaštite (točka II. izreke).

21.1. Pri tome, revizijski sud je imao u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-1344/2019 od 20. listopada 2020., u kojoj je izraženo shvaćanje da sud ne može retroaktivno u odnosu na dan kada mu je podnesen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, intervenirati u ugovorni odnos. Međutim, navedenom odlukom zauzeto je shvaćanje u bitno drugačijoj činjeničnoj situaciji kada je zahtjev za sudski raskid tražio samo poslodavac, a protiv volje radnika, čiji je primarni zahtjev bio vratiti se na rad u radno pravni status kakav je bio prije nedopuštene odluke. U takvoj činjeničnoj situaciji Ustavni je sud Republike Hrvatske zaključio da se prihvaćanjem zahtjeva poslodavca za retroaktivnim raskidom ugovora o radu ne uspostavlja pravična ravnoteža između interesa radnika i poslodavca, budući da se njome nagrađuje poslodavca koji je radniku dao nedopušten otkaz, a kažnjava radnika koji retroaktivno gubi plaću.

21.2. U ovom predmetu su i radnik, kao i poslodavac, tražili sudski raskid ugovora o radu te je ovaj sud ocijenio da je zahtjevu radnika, iako retroaktivno traži raskid ugovora, trebalo udovoljiti, jer zahtijevani dan raskida je upravo dan njegova odlaska u mirovinu te on nema interesa više štititi svoj radno pravni odnos, a sve iz razloga jer se time ne narušava pravična ravnoteža između interesa radnika i poslodavca, a o kojoj je vodio računa Ustavni sud Republike Hrvatske izražavajući navedeno shvaćanje u svojoj odluci poslovni broj U-III-1344/2019 od 20. listopada 2020. Osim navedenog, i na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/22) održanoj 4. travnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

"Kad se u parnici utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten dan sudskog raskida ugovora o radu iz čl. 125. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17 i 98/19) na zahtjev poslodavca ne može se odrediti retroaktivno (za razliku od radnikovog zahtjeva iz st. 1.), odnosno unatrag od dana kad je u parnici podnesen zahtjev tuženog poslodavca za sudski raskid ugovora o radu već najranije od dana podnošenja toga zahtjeva.".

22. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava nisu utvrđene odlučne činjenice vezane uz tužbeni zahtjev za isplatu, nema uvjeta za preinaku odluke u tom dijelu, pa je valjalo na temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točki I. izreke).

23. Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (točka III. izreke).

24. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene u izreci i obrazloženju odluke, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

Zagreb, 8. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil