REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-727/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja HŠ iz [adresa] Kostajnice, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljice FŠ iz [adresa] Kostajnice, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i III-tužitelja SŠ iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Roman Bihar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Filijala Sisak, Stjepana i Antuna Radića 24, OIB:26187994862, kojeg zastupa punomoćnik dipl. iur. LŠ i umješača na strani tuženika ŽŠ iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branko Posavčić, odvjetnik u Kutini, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Sisku broj Gž-264/2023-3 od 9. listopada 2023., kojima su potvrđene presuda i rješenje Općinskog suda u Sisku broj Pn-73/2022-26 od 10. ožujka 2023., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev I-tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju iznos od 25.000,00 eura/191.129,75 kuna na ime naknade neimovinske štete sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i iznos od 2.303,80 eura/17.358,00 kuna na ime naknade imovinske štete sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.). Odbijen je zahtjev I-tužitelja za naknadu štete preko iznosa dosuđenih točkom I. izreke presude (toč. II.), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. III.).

2. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da su tužbeni zahtjevi II i III-tužitelja u predmetnom parničnom postupku povučeni (toč. I.), te je dopuštena kao svrsishodna preinaka tužbe I-tužitelja sadržana u podnesku od 20. siječnja 2023. (toč. II.).

3. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe I- tužitelja, tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja i rješenje suda prvog stupnja u stavku II. izreke (toč. I.). Ujedno su odbijeni I- tužitelj i umješač na strani tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. II.).

4. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4314/2023-2 od 20. prosinca 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pitanja:

„Je li osoba koja se uputi u vožnju s vozačem koji je malodoban, bez vozačkog ispita i pod utjecajem alkohola izgubila svojstvo suvozača ako se upustila u vožnju s takvim vozačem?“

5. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovoj sud dopustio izjavljivanje revizije sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači pobijanu nižestupanjsku presudu, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

6. U odgovoru na reviziju I-tužitelj predlaže odbiti reviziju tuženika, te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

7. Revizija tuženika nije osnovana.

8. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je I-tužitelj zadobio brojne teške i po život opasne tjelesne ozljede u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. travnja 2005., u kojoj je sudjelovalo vozilo njegova oca,

- da je vozilo bilo upisano kao vlasništvo oca I-tužitelja, koji ga je I-tužitelju poklonio nakon završetka srednje škole, bez izvršenog prijenosa,

- da je vozilom upravljao umješač ŽŠ, koji je u trenutku nesreće bio star 14 godina i pet mjeseci, te je bio pod utjecajem alkohola sa najmanje 1,24 g/kg, dok je I- tužitelj bio suvozač da je tada bio star 21 godinu i četiri mjeseca, te bio pod utjecajem alkohola s najmanje 0,64 g/kg,

- da je I-tužitelj iskazao da je cijelu večer bio u društvu umješača, kojeg dobro poznaje od ranije te da mu je bilo poznato koliko umješač ima godina i da je pod utjecajem alkohola,

- da je I-tužitelj tek u iskazu na ročištu od 18. ožujka 2013. naveo da je sprječavao ŽŠ da upravlja vozilom, da su se naguravali, a da je do tada u ovom postupku i u kaznenom postupku protiv ŽŠ iskazivao o tome da su slavili imendan umješača, vozili se u Hrvatsku Kostajnicu, konzumirali alkohol, ali da se ne sjeća je li ŽŠ tražio da se makne i da on upravlja vozilom,

- da iz nalaza i mišljenja medicinskog vještačenja po vještacima medicinske struke i to specijalistu kirurške struke, specijalistu neurologu, specijalistu otorinolaringologije i specijalistu oftalmološke struke proizlazi da je I-tužitelj zadobio trajne posljedice koje su mu umanjile životnu aktivnost za 50%,

- da je pretrpio primarni strah koji je bio jakog intenziteta i kratkog trajanja, sekundarni strah u jakom intenzitetu 15 dana, srednjem 50 dana, a u manjem u trajanju 6 do 7 mjeseci, da je pretrpio bol jakog intenziteta koja je trajala oko mjesec dana, srednjeg oko 3 mjeseca, manjeg oko 8 mjeseci, a zaostali su manji bolovi trajnog karaktera koji se kao takvi ubrajaju u pojačane napore,

- da je zaostala naruženost velikog stupnja radi brojnih poslije operacijskih ožiljaka, te da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz razdoblje od ukupno 1578 sati.

10. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je na temelju odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), kojom je propisna podijeljena odgovornost, doprinos I-tužitelja nastanku štete u konkretnim okolnostima 50%, kao i da se I-tužitelj ne može smatrati u cijelosti odgovornim, jer na strani I-tužitelja nije postojala svijest da će od vožnje umješača izvjesno pretrpjeti štetu.

11. U revizijskom stadiju postupka sporno je, je li I-tužitelj „treća osoba“ sukladno odredbama Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94, 20/97, 50/99 i 116/99 - dalje: ZOS) i odredbama ZOO/91, obzirom je I-tužitelju bila poznata činjenica da je umješač u vrijeme nastanka štetnog događaja bio malodoban, da nije imao vozačku dozvolu i da je bio pod utjecajem alkohola.

12. U odluci revizijskog suda broj Revx-871/24 od 5. siječnja 2016. na koju se revident poziva u reviziji iskazano je shvaćanje po kojem:

„“Treća osoba“ je ona osoba (oštećenik) kojoj je šteta prouzročena događajem u kojem su sudjelovala najmanje dva motorna vozila u pokretu, a koja nije vlasnik, neovlašteni korisnik motornog vozila ili osoba zadužena u vezi s pogonom kojeg od motornih vozila koja su u tom događaju sudjelovala. Ako je, dakle, osoba u bilo kojem od navedenih svojstava u vezi s motornim vozilom koje je sudjelovalo u štetnom događaju, ona se ne može smatrati trećom osobom, pa se na nju neće primijeniti pravila o solidarnoj odgovornosti (pre)ostalih sudionika u štetnom događaju (čl. 178. st.4. ZOO), već pravila o odgovornosti po načelu krivnje (čl. 178. st.1., 2. i 3. ZOO).“

13. Važno je naglasiti da je ovaj sud, u ovome postupku, vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, te svoju odluku donosi isključivo u okvirima takvih činjeničnih utvrđenja.

14. Obzirom u konkretnom slučaju I-tužitelj nije vlasnik vozila kojim je upravljao ŽŠ, već je vlasnik III-tužitelj, otac I-tužitelja, a nije niti neovlašteni korisnik ili osoba zadužena u vezi s pogonom motornih vozila, tada je pravilan zaključak da je I-tužitelj upravo treća osoba koja ima pravo na isplatu štete nastale u prometnoj nezgodi primjenom odredbe čl. 192. ZOO/91, kojom je propisana podijeljena odgovornost.

15. U konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 87. st. 2. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94, 20/97, 50/99, 116/99 i 11/02) sukladno kojoj ako oštećena osoba istakne odštetni zahtjev neposredno prema društvu za osiguranje, društvo za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtjev isticati prigovore koji bi na temelju zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti moglo istaknuti prema osiguranoj osobi zbog nepridržavanja zakona ili uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti.

16. Sukladno čl. 84. Zakona o osiguranju nema pravo na štetu po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti za trećim osobama: 1. vozač vozila, te njegovi pravni slijednici glede štete zbog smrti ili tjelesne ozljede vozača te 2. vlasnik, suvlasnik i svaki drugi korisnik vozila u slučaju štete na stvarima, a o čemu u konkretnom slučaju nije riječ, radi čega I-tužitelj, kao treća osoba, ima pravo na isplatu na temelju police osiguranja neovisno o tome što je ŽŠ upravljao vozilom alkoholiziran i bez odgovarajuće vozačke isprave.

17. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje od strane nižestupanjskih sudova da je otac I-tužitelja bio vlasnik spornog motornog vozila, nema osnove za primjenu materijalnog prava na drugačiji način od onoga kako su ga primijenili nižestupanjski sudovi.

18. Slijedom navedenog revizija I-tužitelja nije osnovana, te je na temelju čl. 391. st. 6. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke.

19. Kako trošak sastava odgovora na reviziju nije trošak potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) odlučeno je kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 8. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug