REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4165/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Milan Šarić i Goran Lučić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Grada Splita, OIB:78755598868, kojeg zastupa punomoćnica JČ, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-254/2023-2 od 23. svibnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-491/2021-8 od 27. siječnja 2022., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-254/2023-2 od 23. svibnja 2024. kojom je u stavku I izreke odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. i II. izreke. Ujedno je u stavku II izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je u stavku III. u odnosu na nepobijano rješenje kojim se odbija prigovor nenadležnosti suda navedena odluka ostaje neizmijenjena.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije predlagatelj postavlja tri pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.1. U opravdanju razloga važnosti postavljenih pitanja predlagatelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 277/2016-2 od 26. studenoga 2019. uz tvrdnju da je shvaćanje nižestupanjskih odluka protivno shvaćanju u navedenoj odluci. Predlaže prihvatiti prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude i dopustiti reviziju u odnosu na postavljena pitanja.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nemaju značaj pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Naime, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev uz obrazloženje da u situaciji kada je korisnik izvlaštenja stupio u posjed nekretnine s ciljem izgradnje ceste, dakle ne privremeno, već trajno i bez namjere vraćanja posjeda vlasniku, da se to tumači tako da vlasniku pripada naknada po čl. 32. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“ broj:9/94, 35/94, 112/00 i 114/01) i da se tom naknadom ne može kumulirati zahtjev za naknadu korištenja tuđe stvari. Ujedno ukazuje da bi tužitelj, jer je tuženik stupio u posjed izvlaštene nekretnine prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, imao pravo na naknadu štetu samo u visini u kojoj je njegova imovina umanjena ili za koju visinu je spriječeno njezino povećanje, ali to tek ako bi prijedlog za izvlaštenje u daljnjem postupku bio odbijen, pa kako je navedenim rješenjem od 16. ožujka 2012. (predmetna nekretnina djelomično izvlaštena) te je tužitelju određena naknada u ukupnom iznosu 2.796.033,70 kuna za tržišnu vrijednost nekretnine te poljoprivredne kulture s građevinskim površinama, izvlaštenje je provedeno i prijedlog za izvlaštenje je pravomoćno prihvaćen, pa tužbeni zahtjev nije osnovan na temelju odredbe čl. 29. ZOI.
5.1. Stoga postavljenim pitanjima predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke koja u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena.
6. Pogrešno je stoga i predlagateljevo pozivanje na odluku ovog Suda poslovni broj Rev 277/2016-2 od 26. studenog 2019. jer je u istoj upravo izraženo shvaćanje da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete, ali i to opet samo u visini u kojoj je njegova imovina umanjena ili za koju visinu je spriječeno njezino povećanje i to tek u prilikama kakve ovdje nisu nastale, konkretno ako bi prijedlog za izvlaštenje u daljem postupku bio odbijen, a što ovdje nije slučaj. Stoga odluka na koju se poziva ne daje značaj važnosti postavljenom pitanju niti je pozivanjem na navedenu odluku tužitelj opravdao značaj važnosti postavljenih pitanja.
7. S obzirom na izloženo valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljeno pitanje i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 8. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
