REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-752/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vukšić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB 36162371878, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Osijeku, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-R-209/2023-2 od 8. ožujka 2023., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-382/2020-16 od 30. prosinca 2022., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja, podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-R-209/2023-2 od 8. ožujka 2023., se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.630,29 kuna/614,55 eura sa zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke. Odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 4.630,32 kuna/614,55 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odlučeno da svaka strana snosi svoj trošak (točka III. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-382/2020-16 od 30. prosinca 2022., u točkama II. i III. izreke.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1858/2023-2 od 6. lipnja 2023. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-R-209/2023-2 od 8. ožujka 2023., u odnosu na pitanje:

„Može li se vrijeme obvezne prisutnosti na radnom mjestu, provedeno u policijskoj postaji radi primopredaje službe prije upućivanja na granični prijelaz kao i nakon dolaska u postaju s graničnog prijelaza radi razduženja i predaje službe te prijevoza do policijske postaje, priznati tužitelju kao redovan rad, odnosno kao "vrijeme stvarno provedeno na radu dulje od propisanog radnog vremena" i time mu omogućiti ostvarenje svih dodataka na plaću (osim dodataka za prekovremeni rad) u smislu odredbe članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), temeljeći reviziju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati podnesenu reviziju i preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu, uz naknadu troška postupka, podredno da osporenu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za prekovremeni rad, za rad u turnusima od 7,00 do 19,00 sati, a zbog dolaska pola sata prije i ostanka pola sata nakon radnog vremena, za razdoblje od listopada 2014. do listopada 2016., koje tužitelj temelji na odredbama čl. 60. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014 - dalje ZR) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 104/2013., dalje KU/2013).

9. U postupku nije bilo sporno da je tužitelj radio na radnom mjestu policijskog službenika za graničnu kontrolu na cestovnom graničnom prijelazu Erdut, da je u razdoblju od 1. listopada 2014. do 31. listopada 2016. radio u turnusima po 12 sati. Bio je obvezan dolaziti u Postaju granične policije Dalj pola sata prije početka smjene, a nakon završetka smjene službenim vozilom se odlazilo na nadzornu točku željeznički most kako bi se službenici za zaštitu državne granice koji su radili na tom mjestu zamijenili, te bi se potom svi vraćali kombijem u Postaju granične policije Dalj, s tim da po dolasku u postaju nije imao nikakvih daljnjih zaduženja.

10. 1. Kako se radilo o stalnom režimu rada u kojemu je tužitelj obavljao radne zadatke duže od punog radnog vremena, nižestupanjski sudovi smatraju da pravilnom primjenom materijalnog prava, na koje se pozvao prvostupanjski sud, a sukladno čl. 60. st. 1. ZR-u radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Budući da je tužitelj bio obvezan dolaziti pola sata ranije u Postaju granične policije Dalj gdje je vršena otprema smjene neophodna za pravilno obavljanje poslova koji su u opisu radnog mjesta tužitelja, to se vrijeme smatra vremenom provedenom na radu. Stoga smatraju da tužitelju pripada naknada samo za po pola sata provedenog na radu duže od 12 sati rada u turnusu zajedno s dodacima iz čl. 44. KU/2013., a nije odlučno što za dolazak pola sata prije u postaju nije postojao pisani nalog, jer se radilo o ustaljenoj praksi.

10. 2. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom naknade za pola sata provedenog na radu duže nakon završetka turnusa nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj nema pravo na naknadu budući da se vrijeme provedeno u organiziranom prijevozu ne može podvesti pod pojam radnog vremena. Ostajanje duže na poslu zbog upoznavanja iduće smjene o postupanjima tijekom njegove smjene nije bila svakodnevna pojava te je tužitelj isto tako ponekad mogao i otići ranije ukoliko bi iduća smjena došla prije završetka njegovog radnog vremena.

10. 3. Odluku o troškovima postupka temeljili su na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.

11. Tužitelj u podnesenoj reviziji osporava shvaćanje nižestupanjskih sudova vezano za naknadu za pola sata nakon završetka turnusa, te tvrdi da je drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda izraženog u rješenju broj Revr-466/2007 od 05. rujna 2007. i broj Rev- 1800/2018-2 od d 12. ožujka 2019.

12. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

13. 1. Prema shvaćanju ovoga suda pobijane odluke nisu protivne shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revr-466/2007 od 5. rujna 2007., kao i u više svojih odluka u istovrsno izjavljenim revizijama (odluke poslovni broj Revr-720/18 od 12. svibnja 2020., Revr-1668/12 od 26. travnja 2016., Rev-1800/2018 od 12. ožujka 2019.), zauzeo pravno shvaćanje da se vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može u smislu odredbe čl. 33. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02, 114/03 i 30/04, odnosno čl. 65. Zakona o radu, ''Narodne novine'' broj 149/09, 82/12, 73/13 i 93/14) podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, tužitelju može honorirati po drugim osnovama.

13. 2. U odluci Revr-466/2007-2 od 5. rujna 2007., na koju se poziva i tužitelj, izneseno shvaćanje je obrazloženo na slijedeći način:

"Naime, prema čl. 33. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02, 114/03. i 30/04) u slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do 10 sati tjedno.

Citiranom odredbom ZR koji se supsidijarno primjenjuje na temelju čl. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (“Narodne novine”, broj 27/01.) definiran je pojam prekovremenog rada. Iz citirane odredbe čl. 33. st. 1. ZR proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Međutim, prema ocjeni nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju riječ je o stalnom radu odnosno situaciji u kojoj je tužitelj točno određeno vrijeme u izreci prvostupanjske presude radio dulje od punog radnog vremena.

Stoga se, prema ocjeni revizijskog suda, tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji V. prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska sa graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može u smislu odredbe čl. 33. st. 1. ZR podvesti pod pojam prekovremenog rada.

Međutim, vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može se vrednovati odnosno honorirati tužitelju, ali ne po osnovu prekovremenog rada. Odredbom čl. 39. citiranog Kolektivnog ugovora propisano je kako se osnovna plaća službenika i namještenika može uvećati između ostalog i po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima.

Iz naprijed navedenog proizlazi da je zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno primijenjeno i materijalno pravo."

14. 1. Pojam radnog vremena definiran je u čl. 60. ZR-u, a ta odredba glasi:

"(1) Radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.

(3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.

(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra se radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik".

14. 2. U čl. 61. st. 1. i 2. ZR-u definiran je pojam punog radnog vremena, a ta odredba glasi:

"(1) Puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od četrdeset sati tjedno. (2) Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme četrdeset sati tjedno".

14. 3. Pojam prekovremenog rada je propisan u čl. 65. st. 1. i 2. ZR-u, a ta odredba glasi:

"(1) U slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, usmeni zahtjev poslodavac je dužan pisano potvrditi u roku od sedam dana od dana kada je prekovremeni rad naložen."

15. Vrhovni sud je i u više svojih odluka, (tako i u odluci Revr-753/09), izrazio pravno shvaćanje prema kojem je za postojanje prekovremenog rada potrebno postojanje više sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije (što je uostalom definicija prekovremenog rada iz Zakona o radu), pa se svakodnevni raniji dolazak, odnosno kasniji odlazak s posla, nikako ne može okvalificirati i smatrati prekovremenim radom.

16. Prema sadržaju navedenih odredbi čl. 60., čl. 61. i čl. 65. st. 1. i 2. ZR-u i iznesenim shvaćanjima revizijskog suda odgovor na postavljeno pitanje glasi:

''Vrijeme obvezne nazočnosti na radnom mjestu, provedeno u policijskoj postaji radi primopredaje službe prije upućivanja na granični prijelaz kao i nakon dolaska u postaju s graničnog prijelaza radi razduženja i predaje službe te prijevoza do policijske postaje, je vrijeme provedeno na radu, pri čemu to vrijeme može biti i prekovremeni rad ako to vrijeme prelazi fond sati, odnosno ako su za to provedeno vrijeme na radu ispunjene zakonske pretpostavke za prekovremeni rad iz čl. 65. ZR- u. Stoga neovisno o tome što se radi o vremenu provedenom na radu to ujedno ne znači da se automatski radi o prekovremenom radu i da se automatski ostvaruju svi dodaci na plaću u smislu odredbe članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. To vrijeme provedeno na radu, dulje od formalno propisanog radnog vremena, ako ne prelazi fond sati treba vrednovati po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima (tako i ovaj sud u odlukama Rev-1130/2020-2 od 19. travnja 2023, Revr 466/2007 od 5. rujna 2007. i Rev 1155/2021-2 od 30. studenog 2022.).

17. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako sudovi predmetno potraživanje tužitelja nisu automatizmom mogli tretirati i dosuditi tužitelju kao prekovremeni rad, na kojoj pravnoj i činjeničnoj osnovi je tužitelj isključivo temeljio svoj tužbeni zahtjev, neovisno od toga ima li on pravo na naknadu po nekoj drugoj osnovi, jer je sud vezan činjeničnim navodima na kojima se temelji tužbeni zahtjev (čl. 5. st. 4. ZPP-a).

18. Neosnovan je stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kako to neosnovano smatra revident, te je stoga valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja.

Zagreb,8. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić