REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-676/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Meštrović Kologranić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Podružnica Split, OIB 22694857747, sa sjedištem u Splitu, Ruđera Boškovića 15, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, Pisarnica Split I, u Splitu, Put Supavla 1, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-390/2023-3 od 9. ožujka 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-134/2018 od 9. prosinca 2022., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete iznos od 184.000,00 kuna (24.421,00 €) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. svibnja 2010. do isplate, dok je za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos glavnice u visini od 216.000,00 kuna (28.668,12 €) s pripadajućim kamatama, te za više zatražene kamate za razdoblje od 15. ožujka 2008. do 17. svibnja 2010. tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade imovinske štete za troškove liječenja iznos od 3.200,00 kuma (424,71 €) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. prosinca 2022. do isplate, dok je za više zatraženo preko tog iznosa, za iznos glavnice od 1.800,00 kuna (238,90 €) s pripadajućim kamatama, te za više zatražene kamate za razdoblje od 15. ožujka 2010. do 9. prosinca 2022. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje je u točki III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi imovinske štete za uništenu odjeću i obuću iznos od 652,44 kuna (86,59 €) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. prosinca 2022. do konačne isplate, dok je za više zatraženo preko tog iznosa, za iznos glavnice u visini od 4.347,56 kuna (577,02 €) s pripadajućim kamatama, te za više zatražene kamate za razdoblje od 15. ožujka 2010. do 9. prosinca 2022. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 63.840,00 kuna (8.473,02 €) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. prosinca 2022. do isplate, dok je za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos od 15.960,00 kuna (2.118,25 €) s pripadajućim kamatama, te za više zatražene kamate za razdoblje do 9. prosinca 2022. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 57.061,25 kuna (7.573,33 €) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. prosinca 2022. do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u većem iznosu od dosuđenog odbijen kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tuženika kao neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično prihvaćena kao osnovana, pa je prvostupanjska presuda potvrđena u točkama II. III. i IV. izreke, dok je preinačena u točkama I. i V. (pogrešno navedeno IV.) izreke tako što je:

- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s naslova naknade neimovinske štete iznos od 35.038,82 € (264.000,00 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. svibnja 2010. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok je za više zatraženo preko dosuđenog i za više zatraženu kamatu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan;

- naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 15.575,35 EUR (117.352,50 kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. prosinca 2022. do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2827/2023-3 od 3. listopada 2023. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pn-134/2018 od 9. prosinca 2022. u dijelu točke IV. izreke, a koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege povišen preinakom tužbe, te u dijelu u kojem je drugostupanjskom presudom odlučeno o trošku parničnog postupka, a u odnosu na pravno pitanje:

"Je li povećanje zahtjeva s osnove naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege koje se sastoji u traženju većeg iznosa naknade štete, predstavlja preinaku tužbe u smislu članka 191. stavka 1. ZPP te je li se zastara u odnosu na povećani (preinačeni) dio tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno prema danu takve preinake zahtjeva?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen nakon preinake tužbe do koje je došlo na glavnoj raspravi, a nakon zaključenja prethodnog postupka. Tuženik predlaže presudu preinačiti u pobijanom dijelu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukinuti te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom i/ili drugostupanjskom sudu.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

6. Revizija nije osnovana.

7. U povodu revizije, pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 3. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet je pobijanog dijela presude zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu za koju je utvrđeno da je predniku tužitelja bila potrebna nakon što je pretrpio tjelesne ozljede u prometnoj nesreći od 2. kolovoza 2008. za koju odgovara tuženik u opsegu od 80% (prednik tužitelja suodgovoran je za 20%), a pobijani se dio odnosi na dosuđeni iznos koji je tužitelj zatražio preinakom tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

9. Naime, tužitelj je tužbom zatražio naknadu imovinske štete po osnovi tuđe njege i pomoći u mjesečnom iznosu od 1.500,00 kuna. Potom je podneskom od 2. veljače 2021. u ovom dijelu preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva tako što je umjesto naprijed navedenog iznosa zatražio iznos od 2.100,00 kuna, a to sve nakon što je provedeno vještačenje po vještacima medicinske struke na temelju kojeg je utvrđen opseg i duljina potrebe prednika tužitelja za tuđom njegom i pomoći, kao i zbog povećanja cijena ovih usluga na tržištu rada. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe i istakao prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio. Preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva je dopuštena, usprkos protivljenju tuženika, zato što je ocijenjeno da je preinaka svrsishodna i da su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 190. stavka 2. ZPP za dopuštenje preinake. Tuženikov je prigovor zastare na preinačeni dio otklonjen jer je ocijenjeno da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem.

10. Sud je, nakon što je utvrdio da je predniku tužitelja bila potrebna tuđa njega i pomoć ukupno 2.332 sata (prvih trideset dana nakon izlaska iz bolnice tj. od 27. kolovoza 2008. do 27. rujna 2008.) četiri sata dnevno, nakon toga do smrti prednika tužitelja (7. listopada 2011.) po dva sata dnevno, kao i da cijena jednog sata iznosi 35,00 kuna (4,64 €) utvrdio visinu štete u iznosu od 79.800,00 kuna, ali je tužitelju dosudio iznos od 63.840,00 kuna po odbitku suodgovornosti njegova prednika od 20%, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

11. U revizijskom je, dakle, stadiju postupka sporno pitanje osnovnosti prigovora zastare istaknutog u odnosu na zahtjev koji je u odnosu na onaj istaknut u tužbi povećan nakon provedenog vještačenja po vještacima medicinske struke.

12. Neosnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod prihvaćanja pobijanog dijela tužbenog zahtjeva jer je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede spornog pitanja, u bitnom, podudarno s, u međuvremenu ujednačenim, pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je, iz razloga koji će biti niže navedeni, prihvatljivo i u ovom pojedinačnom slučaju, a koje shvaćanje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

13. Naime, u okviru svoje ustavne uloge koja se sastoji u osiguravanju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz članka 116. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav), kao i obveza iz članka 40. stavaka 1. i 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24), a upravo zbog neujednačenosti u praksi kako revizijskog, tako i drugostupanjskih sudova (detaljnije o neujednačenosti sudske prakse o spornom pitanju u odluci revizijskog suda broj Revd-3756/2023-2 od 28. svibnja 2024.), Vrhovni je sud u vezi sa spornim pitanjem na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeo naprijed navedeno pravno shvaćanje. Zauzimanje jedinstvenog pravnog shvaćanja o nekom spornom pitanju u slučaju postojanja neujednačene prakse revizijskog suda u svojoj biti označava odstupanje od jednog pravnog shvaćanja i ustrajanje u drugom.

14. Inače, osiguranje jedinstvene primjene prava u nadležnosti je najvišeg suda, a ima za cilj otklanjanje nedosljednosti i očuvanje povjerenja javnosti u pravosuđe, a postiže se praćenjem mogućih potreba za poboljšanjem tumačenja zakona u svrhu osiguranja što većeg stupnja pravne sigurnosti kroz ispunjenje zahtjeva predvidljivosti, dostupnosti i primjenjivosti propisa te postizanja ravnoteže između stabilnosti i fleksibilnosti pravila uz izbjegavanje pretjeranog formalizma. To je iznimno važno jer pravna sigurnost pruža osnovu za povjerenje u pravosuđe što je jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava (tako i Ustavni sud RH, U-III-361/2014 od 21. studenoga 2017. i dr.).

15. Važeće uređenje instituta objektivne preinake tužbe u ZPP upravo i jest rezultat uvažavanja međusobno suprotstavljenih interesa stranaka, ali i javnog pravozaštitnog interesa jer je u interesu tužitelja da svoju tužbu može usklađivati s promjenama koje bi u odnosima među strankama eventualno nastajale tijekom postupka, osobito s rezultatima u prikupljanju procesnog materijala kako bi povećao svoje izglede za uspjeh. S druge je strane u interesu tuženika da mu se omogući što efikasnija obrana protiv onoga što se prema njemu traži. Njemu u pravilu ne odgovara da se preinakom tužbe postupak iznova vraća na početak, da se mora opet pripremati za obranu, da se izlaže dodatnim troškovima. U javnom je, pak, interesu da se u istom postupku, redovito uz korištenje već prikupljenog procesnog materijala, ostvari što brže, ekonomičnije, koncentriranije i obuhvatnije konačno razrješenje spornih odnosa među strankama, osobito da se izbjegnu naknadne parnice, ali što je osobito važno, i ostvarivanje što više razine pravne sigurnosti (tako i Dika, M., Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, "Narodne novine", Zagreb, 2009., str. 445.-446.).

16. Odredba članka 191. stavka 1. ZPP izrijekom propisuje slučajeve koji imaju značenje objektivne preinake tužbe, a to su: promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kvantitativno povećanje tužbenog zahtjeva se događa u okolnostima kada se na temelju, u bitnom, iste činjenične osnove traži više nego što je bilo traženo tužbom, dakle ne traži se nešto drugo, već nešto više (za razliku od slučaja promjene istovjetnosti zahtjeva).

17. Starija pravna doktrina iz pravnih sustava koji na jednak način kao ZPP reguliraju pitanje objektivne preinake tužbe, promjenu istovjetnosti zahtjeva naziva i prava objektivna preinaka (tako i Poznić, B., Rakić - Vodinelić, V. Građansko procesno pravo, Beograd, 1999. str. 325), odnosno preinaka u pravom, užem smislu (Triva, S., Dika. M., Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004. str. 425.; Triva, S., Građansko procesno pravo I, Zagreb, 1972., str. 340.), dok ostale slučajeve objektivne preinake tužbe Poznić i dr. (povećanje postojećeg zahtjeva i isticanje drugog uz postojeći) naziva neprava objektivna preinaka tužbe. Pojam neprave preinake tužbe prisutan je i u slovenskoj sudskoj praksi koja se izrijekom poziva na slovensku pravnu doktrinu (Wedam Lukić, Pravdni postopek, Zakon s komentarjem,

2. knjiga, GV Založba in Uradni list, Ljubljana 2006., str. 202.; kao i Galič, u istom djelu, knjiga 3. str. 68.). Prema praksi Vrhovnog suda Republike Slovenije (presuda II Cp 3173/2015 (ECLI:SI:2018:IIIPS.221.2016) od 13. siječnja 2016.), o nepravoj preinaci tužbe govori se kada predmet tužbe ostaje isti, samo se usklađuje visina tužbe (″O nepravi spremembi tožbe govorimo takrat, ko predmet tožbe ostaja isti, le višina tožbenega zahtevka se uskladi“).

18. Spomenuti domaći autori smatraju da u slučaju kvantitativnog povećanja tužbenog zahtjeva tužitelj u stvari obavlja sukcesivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, pa bi u tom slučaju trebalo primjenjivati pravila koja se na nju odnose (članak 188. ZPP), zakon ovu kumulaciju tretira kao preinaku kako bi je podvrgnuo restrikcijama ovlaštenja tužitelja da tu promjenu izvrše (tako i Triva, Dika str. 426.). Restrikcije su, pak, vezane uz, inače dopuštenu, objektivnu preinaku i potrebne su da se spriječi zloupotreba procesnih ovlaštenja. Osnovni kriterij za dopuštenje preinake je postojanje izgleda da bi se, zahvaljujući preinaci, moglo pridonijeti konačnom rješenju spornih odnosa (tako i Triva, Dika, str. 424.).

19. Novija domaća procesnopravna doktrina, ne pravi razliku između tzv. neprave preinake i tzv. preinake u pravom smislu. Međutim, u vezi s preinačenim zahtjevom razliku ipak pravi, i to u okolnostima kada je u pitanju provedba prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora zato što ZPP nije izrijekom riješio pitanje treba li i u povodu preinake tužbe provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora u vezi s preinačenim zahtjevom u smislu odredbe članka 186.a ZPP. Prema tom shvaćanju, nije potrebno provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora kod preinake povećanjem tužbenog zahtjeva jer se radi o takvoj preinaci koja je već posredno bila predmetom pokušanog mirenja, ali je potrebna provedba takva pokušaja kod svih preinaka promjenom istovjetnosti zahtjeva i isticanja novih zahtjeva uz postojeći (tako, Dika, M., Građansko procesno pravo, Tužba, VI. knjiga, Zagreb, 2009., str. 472.).

20. U opisanim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da inzistiranje novije (aktualne) domaće pravne doktrine na nepostojanju teoretskog razlikovanja između preinake povećanjem tužbenog zahtjeva (tzv. neprave preinake) i preinake promjenom istovjetnosti zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći (tzv. prave preinake) u kontekstu prekida zastare u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u sudskoj praksi nije prihvatljivo. To stoga što takvo nerazlikovanje na određeni način proširuje restrikcije vezane uz inače dopuštenu objektivnu preinaku i onda kada preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, kao i onda kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa, a isto tako i onda kada se tuženik ne mora iznova pripremati za obranu što je inače svrha spomenutih restrikcija. To nije prihvatljivo posebno kod generički određenih tužbenih zahtjeva koji, po prirodi stvari, nisu identificirani sami sobom, već pravnim odnosom s obzirom na koji su istaknuti (redovito tražbinom koja proizlazi iz toga odnosa) odnosno tražbinom koja je utemeljena na određenom činjeničnom stanju, odnosno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi.

21. S druge strane, kada je u pitanju nastup zastare generički određenog tužbenog zahtjeva, tada preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koje je utemeljeno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je bila do tog povećanja, valja procjenjivati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara ima ne samo u smislu odredbi članka 214. - 246. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), već i u kontekstu primjene tih odredaba u duhu konvencijskih i ustavnih prava te pravne prakse Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) i domaćeg Ustavnog suda.

22. Naime, ESLJP pitanja vezana uz zastaru, a time i prekida zastare u slučaju preinake povećanjem tužbenog zahtjeva, kako to pravilno ističu i nižestupanjski sudovi, najčešće razmatra kroz primjenu odredbe članka 6. stavka 1. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: EKLJP) odnosno članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) kojima se svakome jamči pravo na pravično suđenje. Ovo konvencijsko i ustavno pravo nije apsolutno i podliježe ograničenjima. Međutim, mora biti tumačeno u svjetlu vladavine prava kojoj je načelo pravne sigurnosti jedno od temeljnih aspekata i implicitno je sadržano u Ustavu i EKLJP, a zahtijeva da sve stranke imaju djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim sudovima koje im omogućuje da brane svoja prava (tako i Ustavni sud, odluke broj U-III-6064/2011 od 28. studenoga 2012., U-III- 5163/2011 od 11. prosinca 2014.). S druge strane, jedan od aspekata prava na pravično suđenje je i "pravo na sud" kojemu je svojstveno pravo na pristup sudu.

23. Naprijed navedeno je odlučnog značenja zbog činjenice što zastara u osnovi i predstavlja ograničenje prava na sud, iako ni u praksi ESLJP, kao ni u praksi Ustavnog suda, postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Kada je riječ o zastari kao obliku ograničenja prava na pravično suđenje, putem instituta zastare, a time i prekida zastare u slučaju preinake tužbe u postupcima u kojima je tužbeni zahtjev generički određen (a takav je i predmetni), ocjenjivanje pitanja trenutka prekida zastare podrazumijeva razrješenje sukoba, s jedne strane, prava dužnika na pravnu sigurnost, a s druge strane, prava vjerovnika (konkretno potrošača) na pristup sudu.

24. U razrješenju tog sukoba, u skladu s praksom ESLJP (primjerice, Sanofi Pasteur protiv Francuske, zahtjev broj 25137/2016, presuda od 13. veljače 2020., Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09 od 17. rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05 od 1. travnja 2010. i dr.), koju slijedi i domaći Ustavni sud (primjerice, U-III- 5678/2012., U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021. i dr.), valja imati na umu da se svrha zastare temelji na interesima pravne sigurnosti i konačnosti kroz zaštitu mogućih tuženika od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti, kao i na sprječavanju nepravde koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi zbog proteka vremena možda postali nepouzdani i nepotpuni. S druge strane, valja imati na umu i da zahtjev za osiguranje prava na pristup sudu kao aspektu prava na pravično suđenje, prema istoj praksi, u primjeni relevantnih proceduralnih pravila, zahtijeva izbjeći pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka, ali također izbjeći i pretjeranu fleksibilnost koja može rezultirati uklanjanjem proceduralnih zahtjeva propisanih zakonom.

25. U okolnostima kada se tuženik kao dužnik protivi preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koji je već u tužbi generički određen, valja uzeti da je kod neizmijenjene činjenične osnove i taj zahtjev, iako na posredan način, već od podnošenja tužbe predmet raspravljanja jer zahtjev za vraćanje novčanog iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe u osnovi i ne znači da je tužitelj utužio novčanu svotu, već upravo štetu. To tuženiku kao dužniku već od početka parnice omogućuje da se brani u postupku u odnosu na osnovanost zahtjeva upravljenog protiv njega. Na taj je način postignuta svrha zastare, ne samo prema konvencijskom i ustavnom, već i domaćem obveznom pravu jer tuženik nije ovakvom preinakom stavljen u nepovoljniji procesni položaj u kojem bi mu zbog preinake i proteka vremena od podnošenja tužbe bilo teško braniti se u parnici budući da je to u mogućnosti već od trenutka kada je parnica počela teći.

26. Kada, s druge strane, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, već se pravo na preinačenje tužbe koristi lojalno i racionalno i kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa odnosno može dovesti do pozitivnih rezultata za sud i stranke u postupku, a okolnosti koje su uvjetovale takvu preinaku su objektivne prirode, tada bi tumačenje prema kojem podnošenje tužbe u ovakvim okolnostima ne prekida zastaru (članak 241. ZOO) značilo pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka. To stoga jer bi na taj način tužitelju kao vjerovniku bila smanjena mogućnost pristupa sudu i narušila bi se bit njegova prava na naknadu štete jer njegov zahtjev ne bi uopće bio meritorno razmatran zbog razloga koji se objektivno ne mogu pripisati tužitelju kao vjerovniku. S druge strane, i u takvim okolnostima tuženiku kao dužniku nije otežana mogućnost obrane zato što je njegov zahtjev već posredno predmet raspravljanja od početka parnice.

27. Stoga rješavajući pitanje prekida li se, u smislu odredbe članka 241. ZOO, zastara u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove već podnošenjem tužbe u tom postupku ili u trenutku preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, revizijski sud u ovom pojedinačnom predmetu prihvaća pravno shvaćanje odjelne sjednice iz odjeljka 12. ovog obrazloženja jer je to pravno shvaćanje u skladu s naprijed navedenim dostignutim standardima razvoja prava po pitanju zastare i preinake tužbe kako u sudskoj praksi ESLJP, Ustavnog suda RH, ali i revizijskog suda.

28. Slijedom naprijed navedenih razloga, u opisanim okolnostima valja zaključiti da je u konkurenciji između prava prednika tužitelja koji je pretrpio tjelesne ozljede, na pristup sudu, s jedne strane, i prava tuženika kao pravne osobe odgovorne za te povrede i štetu koju tužitelj posljedično trpi na pravnu sigurnost, s druge strane, pretežnije pravo tužitelja na pristup sudu zato što u opisanim okolnostima takav zaključak doprinosi većem stupnju poštenosti postupka.

29. Budući da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno s naprijed navedenim, sada ujednačenim pravnim shvaćanjem, zaključiti je da je revizija tuženika neosnovana te ju je, na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP, valjalo odbiti i presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil