REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-891/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika ZV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Vrdoljak, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice - protutužiteljice LV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Darijo Čajo, odvjetnik u Kaštel Kambelovcu, radi utvrđenja prava vlasništva i utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tuženice - protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-50/2018-2 od 3. srpnja 2019. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-258/2014 od 3. listopada 2017., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tuženice - protutužiteljice podnesena protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-50/2018-2 od 3. srpnja 2019. u dijelu točke 1. izreke kojim je odbijena kao neosnovana žalba tuženice - protutužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst- 258/2014 od 3. listopada 2017. u točki II. izreke kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženice - protutužiteljice.

i

r i j e š i o  j e :

Revizija tuženice - protutužiteljice odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim je podnesena protiv dijela točke 1. izreke presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-50/2018-2 od 3. srpnja 2019. kojim je odbijena kao neosnovana žalba tuženice - protutužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-258/2014 od 3. listopada 2017. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke je utvrđeno da je tužitelj - protutuženik suvlasnik u ½ dijela nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je ovlašten temeljem presude zatražiti i ishoditi uknjižbu prava suvlasništva na toj nekretnini uz brisanje prava s imena tuženice - protutužiteljice LV što je ona obvezana trpjeti. U točki II. izreke je odbijen protutužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 15. listopada 2004. zaključen između tuženice - protutužiteljice kao prodavateljice i tužitelja - protutuženika kao kupca, ovjeren od javnog bilježnika Petra Žanka iz Trogira pod brojem OV-5295/04, kao i zahtjev za utvrđenje da Ugovor ne proizvodi pravne učinke. Ujedno je u točki III. izreke naloženo tuženici - protutužiteljici nadoknaditi tužitelju - protutuženiku parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kuna (1.493,13 €)[1] .

2. Drugostupanjskom je presudom u točki 1. odbijena kao neosnovana žalba tuženice - protutužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je tužitelj - protutuženik ovlašten temeljem presude zatražiti i ishoditi upis prava suvlasništva na nekretnini č. zem. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u ½ dijela te u točkama II. i III. izreke. Nadalje je u točki 2. izreke djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice - protutužiteljice prvostupanjska presuda preinačena u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da je tužitelj - protutuženik suvlasnik u ½ dijela nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je u točki 3. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice - protutužiteljice za nadoknadu troška žalbenog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženica protutužiteljica - tužiteljica. Odluku o tužbenom zahtjevu revidentica pobija revizijom iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s obzirom da vrijednost predmeta po tužbenom zahtjevu iznosi 11.000,00 kuna (1.459,95 €). S druge strane, odluku o protutužbenom zahtjevu revidentica pobija revizijom iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP jer vrijednost predmeta ovog dijela zahtjeva iznosi 210.000,00 kuna (27.871,78 €), a pobija se zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijom se predlaže drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti odbijanjem preostalog dijela tužbenog zahtjeva, a prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva, podredno ukinuti pobijanu presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tužitelj - protutuženik nije odgovorio na reviziju tuženice - protutužiteljice.

5. Revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP nije dopuštena, dok revizija iz članka 382. stavka 1. nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanredna revizija), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i rješenje se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da revizija sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. U reviziji iz članka 382. stavka 2. ZPP tuženica - protutužiteljica naznačuje tri pravna pitanja:

''1) Može li parnični sud zauzeti stav i temeljiti svoju odluku u parničnom postupku na način da ispravu, Ugovor o kupoprodaji, za koju je u kaznenom postupku pravomoćnom presudom utvrđeno da je posljedica počinjenja kaznenog djela krivotvorenja isprave krivotvorina, a koje utvrđenje predstavlja prethodno pitanje o valjanosti takvog ugovora, pa time predstavlja i prethodno pitanje o kojem ovisi osnovnost postavljenog tužbenog zahtjeva, tako da se utvrđuje da je riječ o valjanom pravnom poslu koji nije ništetan i koji proizvodi pravne učinke ili, pak, izreka osuđujuće presude kaznenog suda obvezuje parnični sud bez iznimke;

2) Može li parnični sud kod postojanja nesporne činjenice donesene pravomoćne kaznene presude u kojoj je treća osoba proglašena krivom i kažnjena za počinjeno kazneno djelo krivotvorenja isprave raspravljati o pravnoj valjanosti takve isprave;

3) Može li se parnični sud kod postojanja nedvojbene činjenice postojanja pravomoćne kaznene presude u kojoj je utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji krivotvoren, a počinitelj pravomoćno za to osuđen, pozivati na to da je teret dokazivanja takve činjenice (ništavosti takve isprave i tvrdnje da ista ne proizvodi pravne učinke kao posljedice krivotvorene isprave) na onome tko to tvrdi (ovdje tuženoj - protutužiteljici) ili se takvo utvrđenje ima uzeti kao neoboriva presumpcija?''.

9. Revidentica smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što cijeni da je u odnosu na naznačena pitanja pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudama broj Rev-11/1997-2 od 22. ožujka 2000. (″…u smislu odredbe članka 12. stavka 3. ZPP parnični sud je vezan pravomoćnom sudskom presudom kaznenog suda samo glede utvrđenja da je okrivljenik počinio kazneno djelo i da je za tu radnju kazneno odgovoran″, Rev-632/2002-2 od 13. kolovoza 2002. (″Kako je pravomoćnom presudom kaznenog suda utvrđeno da je na štetu tužitelja počinjeno kazneno djelo krađe, to sud ne može kao prethodno pitanje riješiti drugačije ono pitanje o kojem je sud već donio pravomoćnu odluku, kako je to izrijekom propisano odredbom članka 12. stavka 3. ZPP, pa je tako u konkretnom slučaju vezan u pogledu kaznenog djela pravomoćnom presudom kaznenog suda″).

10. Revizijski sud ocjenjuje da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što o odgovoru na ta pravna pitanja ne ovisi odluka u sporu. Detaljniji razlozi slijede u nastavku ovog obrazloženja u dijelu kojim će biti odgovoreno i na reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP.

11. U vezi s ovom revizijom, neutemeljeno revidentica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Pritom valja istaći da razlozi koje su sudovi dali za zaključak da na valjanost predmetnog Ugovora o kupoprodaji ne utječe pravomoćna kaznena presuda prvostupanjskom predmetu poslovni broj K-2300/2009 od 16. listopada 2013., suprotno navodima revizije, nisu proturječni toj presudi zato što su sudovi ozbiljno, jasno i nedvosmisleno naveli razloge za takav zaključak. S tim u vezi nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 385. stavka 1. u vezi s člankom 12. stavkom 3. ZPP pred dugostupanjskim sudom.

12. Naime, predmet je pobijanog dijela presude zahtjev tužitelja - protutuženika kojim je on ovlašten zatražiti i ishoditi upis uknjižbe prava suvlasništva na nekretnini č. zem. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u ½ dijela, kao i protutužbeni zahtjev tuženice - protutužiteljice kojim je traženo utvrditi ništavim Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 15. listopada 2004. zaključen između tuženice - protutužiteljice kao prodavateljice i tužitelja - protutuženika kao kupca ovjeren kod javnog bilježnika Petra Žanka iz Trogira pod brojem ovjere Ov-5295/04.

13. Tužbeni je zahtjev u navedenom dijelu prihvaćen nakon što je u postupku utvrđeno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kupoprodaji od 15. listopada 2004. kojemu je predmet bio suvlasnički dio od ½ dijela nekretnine č. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u odnosu na koji je tuženica - protutužiteljica bila upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnica, dok je u opisu predmeta prodaje navedeno da tuženica - protutužiteljica nekretninu prodaje ″za cijelo″ time da površina od 3.000 m² koja je unesena u ugovor odgovara polovici ukupne površine predmetne nekretnine. Nadalje je utvrđeno da je u vezi s kupnjom nekretnine tužitelj - protutuženik pregovarao sa sinom tuženice EV, još u vrijeme kada tuženica - protutužiteljica nije bila upisana u zemljišnim knjigama, pri čemu su tužitelju - protutuženiku predočene isprave na temelju kojih je on zaključio da je tuženica - protutužiteljica tu nekretninu stekla nasljeđivanjem. Stranke su dogovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 100.000,00 kuna (5 €/m²), iako je u ugovor bila unesena cijena u iznosu od 50.000,00 kuna (6.636,14 €), a dogovorena kupoprodajna cijena od 100.000,00 kuna (13.272,28 €) je, prema dogovoru, plaćena djelomično u novcu, čemu je bila nazočna tuženica - protutužiteljica, a djelomično predajom dvaju motora marke Piagio Beverly. Potpis prodavateljice na Ugovoru je ovjerio javni bilježnik Petar Žanko iz Trogira pod brojem OV-5295/04 od 15. listopada 2004., a porezno rješenje je doneseno 2008. Tužitelj - protutuženik je predao zahtjev za uknjižbu nadležnom sudu koji nije prihvaćen zbog određenih nedostataka u samom ugovoru.

14. U postupku je nadalje ocijenjeno da nijedan u postupku izvedeni dokaz ne upućuje na to da bi se u konkretnom slučaju radilo o prividnom ugovoru, koji bi prikrivao ugovorni odnos tužitelja - protutuženika i sina tuženice - protutužiteljice EV, tim više što ni tuženica - protutužiteljica, kao ni njezin sin EV koji je u postupku saslušan u svojstvu svjedoka, u svojim iskazima nisu spomenuli postojanje takvog odnosa, posebno ne onog koji bi bio utemeljen na ugovoru o zajmu. To stoga što zaključeni Ugovor odražava pravu volju stranaka jer je tužitelj - protutuženik njime htio steći pravo suvlasništva predmetne nekretnine, a tuženica - protutužiteljica mu je htjela nekretninu prodati i primiti kupoprodajnu cijenu.

15. Osim toga, utvrđeno je i da tuženica - protutužiteljica nije dokazala da bi u okolnostima konkretnog slučaja postojali elementi zelenaškog ugovora iz članka 141. Zakona o obveznim odnosima (″Narodne novine″ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje po osnovi odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (″Narodne novine″ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 -dalje: ZOO/05), jer tužiteljica nije ni činjenično pojasnila tvrdnju o tome niti je u tom smislu ponudila ogovarajuće dokaze. Tuženica - protutužiteljica se tijekom postupka pozivala isključivo na razloge pobojnosti ugovora zbog prijetnje i prisile kao mana volje iz članka 60. ZOO/91. Međutim, ocijenjeno je da je u tom slučaju ona bila ovlaštena zahtijevati poništenje ugovora u rokovima iz članka 117. ZOO/91. No kako se radi o prekluzivnim rokovima istekom kojih stranka gubi pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora, ocijenjeno je da takvi razlozi, sve i kada bi tuženica - protutužiteljica zahtijevala poništenje Ugovora, ne bi mogli dovesti do prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

16. Što se, pak, tiče okolnosti da je u vezi sa zaključenjem predmetnog Ugovora sin tuženice - protutužiteljice EV kazneno odgovarao jer je presudom Općinskog suda u Splitu broj K-2300/2009 od 16. listopada 2013. oglašen krivim i zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave, kupoprodajnog ugovora, ocijenjeno je da ta činjenica sama za sebe ne upućuje nužno na zaključak da se radi o ništavom pravnom poslu u smislu odredbe članka 103. ZOO/91. To stoga što su sudovi utvrdili da je predmetom prodaje bio suvlasnički udio tuženice - protutužiteljice na predmetnoj nekretnini za cijelo.

17. Imajući na umu naprijed izneseno, revizijski sud ocjenjuje da naznačena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što o njima ne ovisi odluka u sporu u odnosu na tužbeni zahtjev, a u odnosu na protutužbeni ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

18. Naime, i pitanja naznačena u reviziji iz članka 382. stavka 2. ZPP i razlozi za pobijanje drugostupanjske presude po reviziji iz članka 382. stavka 1. ZPP tiču se pitanja vezanosti građanskog suda u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti sina tuženice - protutužiteljice EV utvrđenih pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj K-2300/2009 od 16. listopada 2013. Tom je presudom, među ostalim, EV oglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare u stjecaju s kaznenim djelom protiv vjerodostojnosti isprava - krivotvorenjem isprava, i to stoga "što je 15. listopada 2004. u Trogiru, s unaprijed stvorenom nakanom da ostvari znatnu nepripadnu dobit, ZV predočio da će mu njegova majka LV prodati svoj suvlasnički dio č.z. 1787/2 u površini od 3.000 m² za iznos od 50.000,00 kuna i da ima punomoć rođaka IV za prodaju druge polovice suvlasničkog dijela iste čestice, iako je znao da to nije istina i da je suvlasnički udio njegove majke 300 m² na koju površinu je LV i ovjerila kupoprodajni ugovor, ali je on nakon ovjere na presliku ugovora u nakani da isti prikaže vjerodostojnim i htijući ga koristiti kao takvog nadodao jednu nulu prikazavši površinu od 3.000 m², a nakon toga 25. ožujka 2004. u nakani da istu prikaže vjerodostojnom i htijući je koristiti kao takvu, izradio lažnu punomoć kojom ga HV ovlašćuje da ga zastupa kod prodaje č.z. [broj ZK uloška] na osnovu koje punomoći je 15. listopada 2004. kao punomoćnik IV s ZV sklopio i uredno ovjerio kupoprodajni ugovor kojim mu prodaje navedenu č.z. za 50.000,00 kuna, pa mu je ZV ne sumnjajući isplatio daljnjih 50.000,00 kuna, na koji način ga je okrivljenik oštetio za 100.000,00 kuna.

19. Pravilno su sudovi ocijenili da okolnost što je sin prodavateljice osuđen za kazneno djelo prijevare u stjecaju s krivotvorenjem isprave, a sve u vezi s predmetnim Ugovorom nije od utjecaja na valjanost Ugovora kod činjenice da su sudovi utvrdili da je predmetom prodaje u predmetnom Ugovoru bio suvlasnički udio tuženice - protutužiteljice na predmetnoj nekretnini za cijelo. Stoga okolnost što je izmjena podatka o površini suvlasničkog dijela nekretnine imala za posljedicu kaznenu odgovornost treće osobe, kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi, ne utječe na valjanost Ugovora u građanskopravnom smislu kad je suvlasnički dio prodan u cijelosti jer u takvim okolnostima podatak o površini, bio točan ili netočan, nije odlučan za definiranje predmeta prodaje zato što suvlasnički dijelovi nekretnine nisu određeni površinom nekretnine, već idealnim dijelom koji je računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari pri čemu je idealni dio stvari neodvojiv od suvlasničkog dijela koji ga određuje (članak 36. stavak 1. i članka 37. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarima - "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17). U tom smislu podatak o površini nekretnine u suvlasništvu u ugovoru o prodaji suvlasničkog dijela nekretnine koji se suvlasnički dio prodaje u cijelosti, nije odlučan za ocjenu valjanosti takvog ugovora kad je suvlasnički dio prodan u cjelini.

20. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda koja se oslanja i na domaću pravnu doktrinu u pogledu pravnog domašaja odredbe članka 12. stavka 3. ZPP o vezanosti građanskog suda za kaznenu presudu (Triva, S. i Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 87.), građanski sudovi trebaju zadržati slobodu odlučivanja kad njihove odluke ne sadržavaju ništa što bi bilo nepomirljivo s onim što je presudio kazneni sud. Vezanost za odluku kaznenog suda trebala bi postojati samo kad bi trebalo izbjeći situacije u kojima bi odluke tih sudova o istom pitanju mogle biti bitno kontradiktorne pa bi mogle dovesti u pitanje pravnu sigurnost. U opisanim okolnostima tumačenje nižestupanjskih sudova o valjanosti predmetnog Ugovora, iz naprijed navedenih razloga, nije nepomirljivo sa sadržajem spomenute kaznene presude niti dovodi u pitanje pravnu sigurnost zato što suvlasnički dijelovi nekretnine nisu određeni površinom nekretnine, već idealnim dijelom koji je računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva, a tuženica - protutužiteljica je tužitelju - protutuženiku prodala svoj suvlasnički dio, koji je iznosio ½ dijela, ″za cijelo″, dok površina od 3.000 m² koja je unesena u ugovor, i inače neodlučna, ipak odgovara polovici ukupne površine predmetne nekretnine. U tom su smislu sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su predmetni ugovor ocijenili pravno valjanim, slijedom čega nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

21. Utoliko ne postoje pretpostavke za dopuštenje revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP, a ujedno ne postoje ni razlozi zbog kojih je izjavljena revizija iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP.

22. U takvim je okolnostima reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 392.b stavaka 1. i 3. ZPP, dok je reviziju iz članka 382. stavka 1. točka 1. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 8. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil