REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj P-1705/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Petru Matiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik DV iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. srpnja 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 8. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 platiti tužiteljici CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.269,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 21. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 22. prosinca 2023. do isplate po referentnoj stopi uvećanoj za tri postotna poena, a koje teku od:

- 2,19 eur od dana 13. studenoga 2007. do isplate

- 0,29 eur od dana 14. siječnja 2008. do isplate

- 4,56 eur od dana 14. siječnja 2008. do isplate

- 0,72 eur od dana 13. veljače 2008. do isplate

- 7,34 eur od dana 13. veljače 2008. do isplate

- 1,59 eur od dana 14. ožujka 2008. do isplate

- 11,68 eur od dana 14. ožujka 2008. do isplate

- 1,57 eur od dana 14. travnja 2008. do isplate

- 8,00 eur od dana 14. travnja 2008. do isplate

- 0,14 eur od dana 15. svibnja 2008. do isplate

- 0,55 eur od dana 15. svibnja 2008. do isplate

- 1,22 eur od dana 13. lipnja 2008. do isplate

- 3,60 eur od dana 13. lipnja 2008. do isplate

- 0,27 eur od dana 28. kolovoza 2008. do isplate

- 0,81 eur od dana 15. rujna 2008. do isplate

- 38,61 eur od dana 29. listopada 2008. do isplate

- 26,85 eur kn od dana 13. studenoga 2008. do isplate

- 8,43 eur od dana 17. prosinca 2008. do isplate

- 38,76 eur od dana 13. veljače 2009. do isplate

- 40,12 eur od dana 4. ožujka 2009. do isplate

- 42,72 eur od dana 13. ožujka 2009. do isplate

- 31,16 eur od dana 14. travnja 2009. do isplate

- 28,84 eur od dana 29. svibnja 2009. do isplate

- 28,84 eur od dana 29. svibnja 2009. do isplate

- 28,50 eur od dana 21. srpnja 2009. do isplate

- 32,58 eur od dana 3. rujna 2009. do isplate

- 24,71 eur od dana 19. listopada 2009. do isplate

- 0,63 eur od dana 19. listopada 2009. do isplate

- 24,08 eur od dana 19. listopada 2009. do isplate

- 1,53 eur od dana 7. prosinca 2009. do isplate

- 28,21 eur od dana 7. prosinca 2009. do isplate

- 2,44 eur od dana 14. prosinca 2009. do isplate

- 24,23 eur od dana 14. prosinca 2009. do isplate

- 4,22 eur od dana 13. siječnja 2010. do isplate

- 31,90 eur od dana 13. siječnja 2010. do isplate

- 5,42 eur od dana 3. ožujka 2010. do isplate

- 32,72 eur od dana 3. ožujka 2010. do isplate

- 6,58 eur od dana 15. ožujka 2010. do isplate

- 32,79 eur od dana 15. ožujka 2010. do isplate

- 14,41 eur od dana 2. srpnja 2010. do isplate

- 76,75 eur od dana 2. srpnja 2010. do isplate

- 63,15 eur od dana 2. srpnja 2010. do isplate

- 16,50 eur od dana 9. rujna 2010. do isplate

- 74,15 eur od dana 9. rujna 2010. do isplate

- 15,65 eur od dana 13. listopada 2010. do isplate

- 77,03 eur od dana 13. listopada 2010. do isplate

- 77,03 eur od dana 13. listopada 2010. do isplate

- 77,03 eur od dana 13. listopada 2010. do isplate

- 29,23 eur od dana 13. listopada 2010. do isplate

- 67,01 eur od dana 19. svibnja 2011. do isplate

- 107,98 eur od dana 19. svibnja 2011. do isplate

- 107,98 eur od dana 19. svibnja 2011. do isplate

- 107,98 eur od dana 19. svibnja 2011. do isplate

- 107,98 eur od dana 19. svibnja 2011. do isplate

- 3.639,88 eur od dana 19. svibnja 2011. do isplate,

a sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužiteljici CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.202,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. listopada 2024. do isplate po referentnoj stopi uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 837,50 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 8. kolovoza 2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210484422/07, a na temelju kojeg ugovora joj je tuženik isplatio iznos od 36.562,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s time da je ugovorena valutna klauzula u CHF.

2. Tužiteljica ukazuje da nisu valjane odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, posebno ukazujući da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo pa da je to protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima odnosno da su takve odredbe nepoštene što ima za posljedicu njihovu ništetnost sukladno tom Zakonu.

3. Osim toga, tužiteljica ukazuje i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koje presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača gdje je jedan od tuženika bio i tuženik iz ovog spora, pa time ukazuje na to da su sudovi vezani utvrđenjima iz tih odluka, a u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv jednog od tuženika, a posebno jer su iste i potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

4. Budući da su navedene odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF ništetne to tužiteljica smatra da je s obzirom na sve navedeno tuženiku platila više nego što je trebala u pogledu iznosa koji su veći od početno ugovorenih anuiteta zbog promjena u tečaju CHF-a spram kune pa specificiranim tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 39.700,29 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazujući da su i treće osobe otplaćivale kredit, a ne samo tužiteljica. Nadalje, ističe prigovor zastare. U pogledu valutne klauzule ukazuje da je to zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. U kontekstu tvrdnji tužiteljice ističe da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF, a da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije. Tuženik nadalje tijekom postupka osporava potrošačka svojstva ugovora o kreditu, a time i samoj tužiteljici svojstvo potrošača. Osim toga, navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u sljedeće isprave: presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 8. kolovoza 2007. (list 6. -10.), presliku prometa po kreditu (list 11.-13.), početni otplatni plan (list 14. -15.), preslike članaka o kreditima u CHF (list 29.-67.), prometi po kreditu (list 68.-71.), izvadak iz sudskog registra (list 87.-92.). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po trgovačkom društvu Econity d.o.o. (list 108.-114. spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 156. -157.).

7. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - nadalje: ZPP) sud je utvrdio činjenice iz kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev kako je konačno postavljen podneskom od 6. listopada 2022. osnovan u cijelosti.

8. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica u spornom razdoblju ispunjavala obveze po ugovoru o namjenskom kreditu sklopljenom s tuženikom i to tako što je plaćala rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak (CHF), a nije sporno niti to da je tužiteljica u spornom razdoblju platila veći iznos nego što bi ga platila da je svoju obvezu plaćanja rata kredita plaćala na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita. Nije sporno niti da je ugovor djelomično zatvoren uplatom od strane treće osobe Croatia osiguranja d.d.

9. Nadalje, između stranaka nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, a koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, s time da je predmet tog spora bila upravo valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata kao i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

10. Između stranaka je sporno ima li, i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, s obzirom na sve okolnosti konkretnoga slučaja (koje informacije je tužiteljica dobila prilikom sklapanja ugovora, je li ona prosječan potrošač, je li se pregovaralo o pojedinim odredbama i je li bila obaviještena o svim mogućim posljedicama ugovora) te u tom kontekstu jesu li uopće ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka koje se odnose na valutnu klauzulu. Nadalje, sporno je ima li tužiteljica u konkretnom slučaju status potrošača te radi li se u tom smislu o potrošačkom ugovoru. Pored toga, sporno je i je li nastupila zastara tražbine.

11. U odnosu na spornu činjenicu ima li u konkretnom slučaju tužiteljica status potrošača odnosno može li se predmetni ugovor o kreditu smatrati potrošačkim ugovorom, valja reći da je uvidom u sporni ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit kao namjenski isplaćen za kupnju motornog vozila audi A3 1.6 attraction c (čl. 5. ugovora), kao i da je kao stranaka ugovora navedena osobno tužiteljica kao fizička osoba, a ne kao član društva, nositelj obrta ili OPG-a.

12. Nadalje, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je automobil kupljen za osobne potrebe budući da je tu vrijeme bila zaposlena u austrijskoj firmi koja joj je dala na korištenje službeni automobil.

13. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao vjerodostojan jer je isti u skladu s ispravama koje prileže u spisu, sam ugovor glasi na tužiteljicu osobno kao fizičku osobu, a ne kao člana trgovačkog društva ili člana uprave trgovačkog društva, ili kao nositelja OPG-a niti nositelja obrta, a iskaz tužitelja nije ničime doveden u pitanje. Stoga proizlazi da je u konkretnoj situaciji predmetnim kreditom financirana kupnja vozila za osobnu uporabu s kojim nije obavljana gospodarska djelatnost.

14. S obzirom na navedeno, u kontekstu spornog ugovora tužiteljica ima status potrošača u smislu naprijed navedenih odredbi, te predmetni ugovor ima status potrošačkog ugovora i stoga su prigovori tuženika u tom dijelu neosnovani.

15. Nadalje, a što se tiče učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, valja reći da nisu osnovani prigovori tuženika, te je mišljenje suda da odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP), odnosno odredbe čl. 126. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22) i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a (odredba čl. 130. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača).

16. Naime, prije svega, odlučno je da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope kao i valutna klauzula vezana za CHF, a u kontekstu da se radi o nepoštenim odredbama kojima su povrijeđena prava i interesi potrošača, pa stoga sud shvaća smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice tako da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi.

17. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti.

18. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19) odredba dopunjena tako da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. ZZP-a naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla odnosno teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

19. U pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio je da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača s time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

21. Slijedom svega navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama.

22. Povrh toga, valja istaknuti da tuženik nije dokazao, da bi u konkretnom slučaju, eventualno na valjan način tužiteljici kao potrošaču pri sklapanju ugovora ponudio valjano objašnjenje posljedica i dosega ugovornih odredbi po nju kao potrošača kao i da bi se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačnog pregovaralo. Naime, sasvim suprotno proizlazi iz iskaza koji je dala tužiteljica, a koji iskaz sud u cijelosti prihvaća.

23. Budući da je odredbom iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnog dijela odredbi.

24. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da isti nije osnovan. Naime, pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Budući da je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora i to 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine (prema odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13) odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.

25. S obzirom na to da se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, razvidno je da je podnošenjem tužbe 5. studenoga 2019. tužiteljica podnijela tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

26. Prema mišljenju suda neosnovano se tuženik poziva i obrazlaže prigovor zastare u kontekstu preinake tužbe budući da svaka preinaka nije od utjecaja na pitanje zastare. Naime, u ovom konkretnom slučaju tužiteljica je po preinaci tužbe zahtijevala iznos iz jednake pravne osnove i jednaku tražbinu kao i onu koju je zahtijevala pri podnošenju tužbe, stoga je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare te na isto nije od nikakvog utjecaja što je tijekom postupka tužba preinačena na način da je tražen veći iznos, a na što će sud posebno i ukazati u narednim točkama obrazloženja ove presude.

27. Međutim, sve i da se ne prihvati navedeni stav o zastari, potrebno je ukazati na recentni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela tog suda od 31. siječnja 2020. Naime, zauzet je još ekstenzivniji stav glede navedenog zastarnog roka. Zaključak s te sjednice je takav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, neovisno o tome hoće li se prihvatiti stav izražen u prethodnim točkama ili stav izražen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., razvidno je da se u konkretnom slučaju ne radi o zastarjeloj tražbini, pa stoga prigovor zastare tuženika nije osnovan. Iako u konkretnom slučaju ništetnost nije utvrđena deklaratorno u izreci presude, ništetnost je u konkretnom slučaju utvrđena kao činjenično prethodno pitanje.

28. Istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji se temelji na tvrdnji da je po prometu računa vidljivo da su i druge osobe uplaćivale dug po kreditu, a ne samo tužiteljica, odnosno konkretno da je dio duga zatvoren uplatom Croatia osiguranja d.d. nije osnovan jer sud zaključuje da su sve uplate izvršene na račun kredita čime su zatvarane upravo tužiteljičine obveze po kreditu, pa ako su i izvršene od različitih osoba od tužiteljice, učinjene su u ime i za račun tužiteljice slijedom čega je tužiteljica aktivno legitimirana u odnosu na potraživanje na ime stjecanja bez osnove.

29. U pogledu temelja za obračun tražbine, ispravan je pravni stav tužiteljice da je potrebno uzeti u obzir prilikom obračuna visine tražbine tečaj CHF u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve s obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

30.1. U kontekstu svega navedenoga, smisao obračuna je da se utvrdi je li došlo do preplate sukladno istaknutim parametrima, pa je stoga sud uzeo u obzir obračun iz nalaza i mišljenja vještaka koji je kao temelj za izračun upravo uzeo u obzir preplaćene iznose kad je tečaj rastao, a ne i kad je tečaj padao. Naime, ako tuženik smatra da ima po toj osnovi (za razdoblje kada je tečaj padao ispod one razine koja je važila u vrijeme ugovaranja kredita) pravo na isplatu od strane tužiteljice, onda je istome na raspolaganju podnošenje tužbe (ili protutužbe u ovoj pravnoj svari) za isplatu, isticanjem procesnopravnog prigovora radi prebijanja te bi se u tom slučaju međusobne tražbine eventualno i susrele i tek bi tada to bilo od utjecaja na tražbinu tužiteljice. Pri tome je važno ukazati da tuženik niti ne ističe da je tražbina ili dio tražbine prestao prijebojem u tom smislu (materijalnopravni prigovor u smislu odredbe članka 195. ZOO-a).

30.2. Tu valja nadodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

31. Sukladno navedenom, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po trgovačkom društvu Econity d.o.o. te je iz tog dokaza utvrđeno da po navedenoj osnovi razlika obveza u spornom razdoblju (od početka plaćanja do konačne otplate kredita), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenu kod otplate i tečaju za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 39.700,29 kn.

32. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje kao jasno i logično, a za ukazati je da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, već je jedino tuženik prigovarao zadatku vještaka, a što je pojašnjeno ranije u obrazloženju i tiče se pravnog pitanja te se stoga niti ne odnosi na prigovor na sam nalaz i mišljenje, odnosno izračun vještaka.

33.1. U skladu sa svim navedenim, a kako je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev točno prema nalazu i mišljenju vještaka, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, pa je i odlučeno kao točkama I. i II. izreke presude, a uzimajući u obzir i naprijed naznačen stav suda glede djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila.

33.2. Ovdje također valja ukazati da je sudski vještak svoj nalaz i mišljenje dao u kunama, da je tužitelj podneskom od 6. listopada 2022. tužbeni zahtjev postavio preračunat u eurima sukladno fiksnom tečaju konverzije, da su svi iznosi zakonskih zateznih kamata preračunati upravo sukladno fiksnom tečaju konverzije i da zbrojeni daju iznos glavnice od 5.269,14 eura, dok tužitelj kao glavnični iznos navodi 5.269,13 eura, a razlika od 1 eurocenta u zbroju svih iznosa na koje teku kamate i glavnice je posljedica razlike u pretvaranju kunskih iznosa u eure sukladno fiksnom tečaju konverzije zbog zaokruživanja prilikom pretvaranja.

34. Početak tijeka zateznih kamata utvrđen je uvidom u otplatni plan te nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO-a i u vezi s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a, s time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate, te sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22). Što se tiče navoda tuženika o njegovoj savjesnosti odnosno nesavjesnosti ili poštenju u kontekstu navedene odredbe, za ukazati je da je s obzirom na razloge nevaljanosti predmetnih odredbi, a koji razlozi su detaljno objašnjeni kako u navedenim presudama povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, tako ponovljeni i u obrazloženju ove presude, razvidno je da od samog početka postoji nesavjesnost na strani tuženika jer je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama te da je u tom kontekstu upravo tuženik nametnuo odredbe koje su bitno povoljnije za njega nego za drugu ugovornu stranu i koje su time zbog iskazanih razloga nevaljane, a ti razlozi su od samog početka bili poznati tuženiku.

35. S obzirom na to da je tužitelj podneskom od 6. listopada 2022., izmijenio tijek zateznih kamata u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev, sud je u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a zaključio da se doista radi o preinaci, ali je istu i dopustio raspravnim rješenjem s ročišta 5. prosinca 2022. jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, kao i da tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev. 36.1. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, naloženo je tuženiku naknaditi mu trošak parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tako tužitelju valjalo dosuditi trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), za sastav podneska od 24. siječnja 2020. (kojim da je odgovor na navode odgovora na tužbu) iznos od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, za sastav podneska od 27. listopada 2020. iznos od 100,00 eura budući da se radi o drugom obrazloženom podnesu u smislu Tbr 8. t. 3. Tarife, za podnesak od 6. listopada 2022. iznos od 50,00 eura sukladno Tbr 8. t. 4. Tarife (budući da se ne radi o drugom obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. t. 3. Tarife), za sastav podneska od 9. studenoga 2021. iznos od 200,00 eura kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka sukladno Tbr 8. t. 1. Tarife, te za zastupanje na ročištima od 9. studenoga 2020., 12. listopada 2022., 5. prosinca 2022. i 5. srpnja 2024. iznos od po 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 1.550,00 eura što uvećano za PDV iznosi 1.937,50 eura čemu valja pribrojiti i trošak vještačenja od 265,45 pa ukupan osnovani trošak tužitelja iznosi 2.202,95 eura, dok je ostatak od 837,50 eura do ukupno zatraženih 3.040,45 eura valjalo odbiti kao neosnovan.

36.2. Sud nije priznao trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer tužitelj nije prisustvovao tome ročištu eura kao niti trošak sudskih pristojbi od 400,00 eura jer je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanje sudskih pristojbi, a u dosadašnjem tijeku postupka pristojbe nije platio niti je bio pozvan da ih plati, sliedom čega mu taj trošak nije niti nastao. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 27. stavak 2. Ovršnog zakona (Narodne novine RH br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje OZ) i čl. 29. st. 2. ZOO-a, i to počevši od 30. rujna 2024. do isplate.

37. Slijedom toga, o troškovima postupka odlučeno ja kao u točkama II. i III. izreke presude.

U Zagrebu 8. listopada 2024.

Sudac

Petar Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana obavljene dostave ove presude (čl. 335. st. 6., 7., 8., 9., 10. i 11. ZPP- a). Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.