REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4280/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-79/2023-3 od 6. lipnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-389/2020-55 od 23. studenoga 2022., na sjednici održanoj 8. listopada 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude drugostupanjskog suda navedene u uvodu ove odluke.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije podnio pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23. - dalje: ZPP).
4. Pitanja koja naznačuje kao važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu glase:
„1. U smislu odredaba čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku na kojoj parničnoj strani leži teret dokaza o tome da se tužitelj može smatrati potrošačem, u situaciji kada se tijekom postupa pojave okolnosti koje bi otklanjale svojstvo potrošača na strani tužitelja, i to sve s obzirom na pojam potrošača iz članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03)?
2. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30.01.2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
3. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?“.
4.1 Postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a ZPP st. 1.
4.2. U odnosu na prvo pitanje iz prijedloga napominje se da isto nije važno za odluku u ovome sporu s obzirom na to da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima činjenično utvrđenje da tužitelj u odnosu na predmetni ugovor ima status potrošača, a koju činjenicu je povodom tuženikova prigovora, prema ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj dokazao, a tuženik nije dokazao suprotno. Pravilnost tog utvrđenja drugostupanjski sud nije doveo u pitanje.
4.3. U odnosu na drugo i treće pitanje, navodi se da je riječ o pitanjima u odnosu na koja pobijana odluka ne odstupa od ranije ustaljene prakse ovoga suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.
5. Stoga, s obzirom da na postavljena pravna pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod točkom I.
6.1. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije podnio pozivom i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP. On navodima iznesenim u tom kontekstu u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da bi mu tijekom provedenog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP. On ističe da zahtjevi prava na pravično suđenje podrazumijevaju da sudovi prilikom odlučivanja o pravima i obvezama stranaka u obrazloženju odluka iznesu relevantne razloge, a ne da propuste uzeti u obzir činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke odnosno propuste obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti) te da su oba nižestupanjska suda u ovom postupku postupila suprotno tom načelu.
6.2. Vezano za osporavanje statusa potrošača tužitelju prvostupanjski sud je raspravio tu odlučnu činjenicu, izložio ocjenu vezano na tu okolnost sukladno dokaznim prijedlozima tužitelja te je dao dostatne razloge za svoj zaključak o neosnovanosti tog prigovora. Također, u odnosu na navode koji se odnose na tijek kamata i zastaru odluke nižestupanjskih sudova sukladne su prethodno citiranim odlukama ovog suda i o tim prigovorima tuženika imaju potpune razloge. Tako je u odnosu na zastaru potrebno naglasiti da su nižestupanjske odluke sukladne odlukama ovog suda, tako i recentnim, primjerice Rev-206/2023-3 od 17. siječnja 2024. - pravno shvaćanje prema kojem, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite). Nadalje, ovaj sud je u odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. naznačio u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima (koje su prvo- osmotužene banke u tom postupku kao trgovci, pa tako i ovdje tuženik, u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima) uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, da prihvaća razloge iz drugostupanjske presude u tom predmetu, a to su u bitnome - da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima. U ovom predmetu su se nižestupanjski sudovi pozvali na učinke iz tog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
6.3. Stoga nižestupanjske odluke sukladno načelu relevantnosti i dostatnosti imaju pravilne i potpune razloge, a pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Zbog toga svoje tvrdnje, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP tuženik nije učinio vjerojatnim.
7. Radi navedenog na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučeno kao u izreci pod točkom II.
Zagreb, 8. listopada 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
