REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-449/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., OIB ..., iz Č., , protiv tuženika Ž. U., OIB ..., iz I., , kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1024/2023-3 od 1. lipnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 216/2021-55 od 6. veljače 2023., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

r i j e š i o j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1024/2023-3 od 1. lipnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda Čakovcu, poslovni broj P-216/2021-55 od 6. veljače 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na mirno uživanje imovine (vlasništva) te jednakosti sviju pred zakonom i pred sudovima i tijelima javne vlasti.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

1. Mora li obavijest izlučnog vjerovnika biti podnesena na propisanom obrascu ili može biti podnesena u slobodnoj formi te treba li stečajni upravitelj odnosno sud pozvati izlučnog vjerovnika na dopunu podataka o predmetu izlučnog prava ukoliko podnesak u slobodnoj formi isti ne opisuje;

2. Može li stečajni upravitelj, imajući u vidu odredbu članaka 221. i 222. Stečajnog zakona zanemariti obavijest podnesenu od strane vlasnika i osnivača te ujedno direktora i uprave stečajnog dužnika o postojanju prava drugih subjekata u imovini stečajnog dužnika, a što za posljedicu može imati propuštanje pravilnog utvrđenja imovine stečajnog dužnika?

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. Naime, po osnovi odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Sadržaj predmetnog prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima revizijski sud već zauzeo shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda, kao ni da je o spornim pravnim pitanjima praksa viših sudova nejedinstvena, a niti da bi zbog promjena u pravnom sustavu uvjetovanih novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

7. No čak i neovisno o tome, prvo naznačeno pravno pitanje nema potrebno obilježje važnosti i zato što se njime u osnovi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i to u dijelu koji se odnosi na pravno odlučnu činjenicu utvrđenu u postupku pred nižestupanjskim sudovima da tužitelj, inače osnivač, vlasnik i direktor trgovačkog društva P. d.o.o., nije tuženika kao stečajnog upravitelja obavijestio o svom izlučnom pravu na aparatu za zavarivanje C-6 niti je postavio zahtjev za protučinidbu iz stečajne mase u stečajnom postupku koji se vodio nad stečajnim dužnikom P. d.o.o. kod Trgovačkog suda u Varaždinu pod brojem St- 411/20013, pa je slijedom tog utvrđenja odbijen zahtjev tužitelja za isplatu u iznosu od 17.811,40 € (134.200, kuna)[1] .

7.1. Suprotno sadržaju naznačenog pitanja, naprijed navedeno činjenično utvrđenje nije posljedica nepodnošenja prijave na propisanom obrascu jer su sudovi ovu činjenicu utvrdili ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a svoju su ocjenu opravdali logičnim, uvjerljivim, ozbiljnim i dostatnim razlozima koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. Tako su posebno cijenili sadržaj podneska tužitelja od 11. siječnja 2014. koji je sadržavao obavijest stečajnom upravitelju da se u proizvodnoj hali nalaze i pokretnine koje su u vlasništvu trgovačkog obrta „P. -. M. č. k.“ čiji je vlasnik tužitelj, a da se radi o alatima i strojevima. Međutim, sudovi su ocijenili da ta obavijest nije sadržavala podatke o bilo kojoj konkretno identificiranoj pokretnini, pa tako ni o pokretnini koja je predmet ovog postupka. Potom su cijenili da zamolba tužitelja od 24. rujna 2014. i njegova obavijest od 15. travnja 2015. također ne predstavljaju obavijest stečajnom upravitelju o izlučnom pravu tužitelja na u ovom predmetu obuhvaćenom aparatu za zavarivanje C-6 jer se taj aparat u spomenutim podnescima tužitelja nigdje decidirano ne spominje, a niti se tužitelj u tim obraćanjima stečajnom upravitelju poziva na račun na koji se poziva u ovom postupku. Osim toga, sudovi su cijenili i da je nakon otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom P. d.o.o. u s. tuženik kao stečajni upravitelj imenovao članove komisije za popis imovine stečajnog dužnika koji su izvršili fizički popis imovine i o tome sastavili izvješće sadržano u zapisniku od 1. travnja 2014. nakon čega je izvršena procjena te imovine po stalnom sudskom vještaku. Uz to su cijenili i da tužitelj nije vodio vjerodostojne knjigovodstvene evidencije u pogledu osnovnih sredstava imovine trgovačkog društva P. d..o.o. i spomenute obrtničke radnje također u vlasništvu tužitelja odnosno da je miješao imovinu trgovačkog društva i obrtničke radnje. Na ocjenu neosnovnosti tužbenog zahtjeva utjecalo je i utvrđenje da su sve radnje tuženika kao stečajnog upravitelja odobrili stečajni sudac i skupština vjerovnika. Imajući na umu sve naprijed navedeno, pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi poslovni broj Pž-3366/2008-3 od 27. svibnja 2008. koju predlagatelj ističe kao razlog zbog kojeg bi trebalo dopustiti reviziju.

8. Drugim naznačenim pitanjem predlagatelj, u bitnom, ukazuje na nezakonitost u primjeni materijalnog prava (konkretno primjeni odredaba članaka 221. i 222. Stečajnog zakona) kao razlog zbog kojeg bi bilo važno dopustiti reviziju. Međutim, prema ocjeni revizijskog suda, zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li prijedlog za dopuštenje revizije neko važno pitanje zbog kojega bi reviziju trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to, zbog privatne funkcije te revizije, bila primarna svrha, dok je reviziji po dopuštenju primarna svrha donošenje presuda s precedentnim učinkom, a u skladu s njezinom javnom funkcijom. Pored toga, i u vezi s ovim pitanjem, vrijede razlozi na koje je ukazano u odjeljku 6. ovog obrazloženja.

8.1. Što se, pak, tiče potreba razvoja prava kao razloga važnosti za dopuštenje revizije, uočava se da predlagatelj ne obrazlaže koje su to potrebe razvoja prava koje bi opravdavale dopuštenje revizije, poput usklađenja sudske prakse sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova i slično, a niti takve potrebe nalazi ovaj sud.

9. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

10. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje imovine zajamčeno Protokolom 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). U konkretnom se slučaju radi o građanskopravnom postupku između fizičkih osoba u kojem su sudovi, odlučujući o pravima stranaka kroz ocjenjivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, dali uvjerljive, logične, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio zaštitu svoje imovine, a sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije kao i njegovih priloga ni u kojem dijelu ne upućuju na arbitrarnost niti očitu nerazumnost u odlučivanju o zahtjevu tužitelja pred nižestupanjskim sudovima.

10.1. Isto se odnosi i na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava iz članaka 14. i 26. Ustava RH kojima se jamči jednakost sviju pred zakonom odnosno jednakost svih državljana R. H. i stranaca pred sudovima i drugim tijelima s javnim ovlastima. Naime, isti izvor (prijedlog i njegovi prilozi) ne upućuju ni na koji način da su sudovi na tužitelja primijenili zakon na drugačiji način nego što je to učinjeno drugim pravnim subjektima u usporedivim okolnostima, kao što ništa ne upućuje ni da je tužitelj pred nižestupanjskim sudovima bio tretiran nejednako u odnosu na tuženika ili treće osobe u usporedivim okolnostima.

11. Imajući na umu naprijed izneseno, revizijski sud ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava na koja ukazuje, pa ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile osnova za dopuštenje revizije.

12. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 8. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil