Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj Gž 804/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja i Blanke Pervan, članice vijeća, u pravoj stvari tužitelja S. J., OIB: …, iz R. I., T., V. D. S. 36/1, zastupanog po punomoćniku L. P., odvjetniku iz C., protiv tuženika J. O. (ranije A. O. d.d.), OIB:…, L. 2, zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku iz O. D. G. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja Siniše Jankovića protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2146/2021 od 19. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 8. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2146/2021 od 19. srpnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu na ime imovinske štete preko iznosa 120.963,81 kn (16.054,66 Eur), pa do iznosa 154.869,06 kn (20.554,66 Eur) tako da se sudi:

"Nalaže se tuženiku J. osiguranju (ranije A. osiguranje d.d.), isplatiti tužitelju S. J. na ime imovinske štete iznos od 4.500,00 Eur (33.905,25 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 14. studenog 2012. pa do isplate po stopi kojoj se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana."

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2146/2021 od 19. srpnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja S. J. za naknadu troškova postupka i točka II. izreke (u naravi rješenje o troškovima postupka), tako da se rješava:

"Nalaže se tuženiku J. osiguranju (ranije A. osiguranje d.d.), isplatiti tužitelju S. J. na ime troškova postupa iznos od 3.121,68 Eur u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za isplatu troškova postupka u preostalom dijelu i tuženika u cijelosti odbijaju kao neosnovani."

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje na ime imovinske štete isplatu iznosa od 157.019,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2011. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju S. J. da naknadi tuženiku A. osiguranje d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 33.837,50 kn (4.491,01 EUR po fiksnom tečaju 1 EUR = 7.53450 kn), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 28.437,50 kn, kao neosnovan."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj S. J. (dalje: tužitelj) iz svih žalbenih razloga u bitnom navodeći da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer ista nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati, kao i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava odbijajući ga za naknadu imovinske štete s obzirom da je nesporno vještak utvrdio da su povrede zadobivene u prometnoj nezgodi, da se radi o teškim tjelesnim ozljedama zbog kojih nije bio u mogućnosti raditi 35 dana nakon ozljeđivanja, a to proizlazi iz dokumentacije dostavljene tijekom postupka pa je stoga jasno da je izgubljena zarada zbog nemogućnosti ugovorene adaptacije stana posljedica štetnog događaja, odnosno nemogućnosti obavljanja ovog posla zbog pogoršanog zdravstvenog stanja odnosno bolovanja. Predlaže presudu preinačiti uz naknadu parničnog troška.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prije svega treba reći da je u ovom postupku, koji se ranije pred prvostupanjskim sudom vodio pod brojem Pn-1412/19, predmet spora bio isplata po osnovi naknade za neimovinsku i imovinsku štetu kao posljedici prometne nezgode u kojoj je tužitelj sudjelovao kao putnik vozila osiguranika tuženika, a koja se dogodila 8. rujna 2011., kao i da je presudom prvostupanjskog suda Pn-1412/19 od 22. siječnja 2020., koja je djelomično potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-671/2021 od 30. lipnja 2021., pravomoćno odlučeno o naknadi neimovinske štete, a u ponovljenom postupku prvostupanjski sud je, nakon djelomičnog ukidanja od strane Županijskog suda u Zadru u dijelu kojim je odlučeno o imovinskoj šteti, pobijanom presudom odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i o troškovima postupka.

6. Također treba reći da je Županijski sud u Zadru svojom presudom broj Gž- 1110/2022-2 od 23. studenog 2022., povodom žalbe tužitelja protiv presude prvostupanjskog suda broj Pn-2146/2021-80 od 19. srpnja 2020., donesene u ponovljenom postupku, žalbu tužitelja djelomično odbio i potvrdio pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete do iznosa od 16.134,29 Eur (121.563,81 kn), dok je točkom II. izreke djelomično žalbu uvažio i preinačio istu presudu prvostupanjskog suda u točki I. izreke u dijelu preko ovog odbijenog dijela iznosa imovinske štete, te naložio tuženiku da tužitelju isplati preostali utuženi iznos u visini od 4.785,35 Eur (36.055,25 kn) i to po osnovi imovinske štete, smatrajući da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu.

7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev-560/2024-2 od 8. svibnja 2024., odlučujući povodom dopuštene revizije tuženika, djelomično ukinuo presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-1110/2022-2 od 23. studenog 2022., u dijelu pod točkom II. izreke kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2146/2021-80 od 19. srpnja 2022. te naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iznos od 4.500,00 Eur (33.905,25 kn), sa zakonskom zateznom kamatom uz obrazloženje da se drugostupanjski sud, prilikom donošenja ovakve presude, nije referirao na osnovanost prigovora zastare izjavljene tijekom postupka od strane tuženika, kao i o dopuštenosti preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva od strane tužitelja tijekom postupka, a čime da je presuda donesena uz počinjenje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22.; dalje: ZPP).

8. U ponovljenom postupku, ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda u dijelu koji je ukinut rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, jer pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku pa se ista može valjano ispitati.

9. Nije prvostupanjski sud počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.

10. Predmet spora u ovom preostalom dijelu, prema ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jest zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete zbog izgubljene zarade, kao posljedice štetnog događaja odnosno prometne nezgode koju je doživio kao putnik u vozilu osiguranika tuženika koja se dogodila dana 8. rujna 2011.

11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja u dijelu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade za ugovoreni posao adaptacije stana u T., prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, utvrđuje da tužitelj nije dokazao da ugovoreni posao, iako je on bio na bolovanju, u ugovorenom vremenu izvođenja radova, nije mogao obaviti putem svojih zaposlenika, obzirom da isti ima osnovan obrt za izvođenje građevinskih radova u Italiji, kao i da sudu nije dostavio dokaz da je ugovor o izvođenju radova raskinut, pa je stoga prvostupanjski sud primjenjujući odredbu članka 221.a ZPP tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio kao neosnovan.

12. Međutim, po stavu ovog suda, takav zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan i suprotan provedenim dokazima.

13. Naime, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Z. I. od 4. rujna 2017., a što nije ni bilo sporno među strankama tijekom postupka, slijedi da je tužitelj kao putnik bio u vozilu osiguranika tuženika a koje vozilo je dana 8. rujna 2011. imalo prometnu nezgodu krivnjom vozača vozila osiguranika tuženika, a u kojoj je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede kao posljedicu tog štetnog događaja.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. D. S. od 4. rujna 2017. slijedi da pri utvrđenoj dinamici odigravanja štetnog događaja prevrtanjem vozila preko lijeve strane krova u kojoj se tužitelj nalazio kao putnik, sigurnosni pojas ne štiti pomicanje tijela prema bočno gore, odnosno da je tužitelj mogao zadobiti sve utvrđene ozljede i u slučaju vezivanja, kao i u slučaju nevezivanja sigurnosnim pojasom.

15. Na nalaz i mišljenje provedenih vještačenja nije bilo primjedbi te ih je sud prihvatio kao objektivne i obrazložene sukladno pravilima struke, posebice što nije bilo niti prigovora o postojanju doprinosa tužitelja nastanku vlastite štete zbog nevezanosti sigurnosnim pojasom, pa je prvostupanjski sud zaključio, što prihvaća i ovaj sud, da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 1067. stavak 3. Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje: ZOO).

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prim. dr. T. T. od 18. travnja 2016. proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede i to prijelom trtične kosti, natučenje glave, natučenje slabinske kralježnice, natučenje lijevog ramena i prekinuče acromioclavikularnog ligamenta drugi stupanj lijevo, da između mehanizma nastanka ozljeda samih ozljeda i trajnih posljedica postoji direktna uzročno posljedična veza, da nakon provedenog kirurškog liječenja i fizikalne terapije kod tužitelja sud zaostale trajne posljedice u vidu smanjenja funkcije lijevoga ramena lakog stupnja, deformitet lakšeg stupnja te bolovi na ozlijeđenim dijelovima tijela, odnosno da je kod tužitelja došlo do smanjenja opće životne aktivnosti 5%, da je trpio fizičke boli jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, a slabijeg još 6 tjedana, primarni strah da je bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jakog intenziteta 3 dana, srednjeg 10 dana i slabijeg 3 tjedna, odnosno da je liječenje tužitelja završilo 3. siječnja 2012., a bolovanje tužitelja da je trajalo oko 120 dana.

17. Odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO je propisano da onaj tko drugome prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema članku 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

18. U tužbi podnesenoj prvostupanjskom sudu dana 1. rujna 2014. tužitelj je tužbeni zahtjev postavio na način da je zatražio isplatu neimovinske štete u visini od 180.000,00 kn, te imovinske štete u visini od 156.869,06 kn, s time da je u činjeničnom opisu tužbe naveo kao imovinsku štetu: uništena garderoba i stvari (11.075,00 kn), troškovi liječenja u Republici Hrvatskoj (22.719,06 kn), troškovi taksi prijevoza (3.150,00 kn), izgubljena zarada poradi bolovanja 120 radnih dana (120.000,00 kn) i troškovi odvjetnika u Republici Hrvatskoj radi pokušaja mirnog rješenja spora sa tuženikom (3.075,00 kn), te je uz tužbu između ostaloga kao dokaz, doduše na talijanskom jeziku, dostavio i ugovor o adaptaciji stana u T. zaključenim između vlasnika stana R. P. i njega kao izvođača, a prema kojem su radovi trebali započeti 15. rujna 2011. i završiti za 90 dana odnosno do 14. prosinca 2011., a koji ugovor je tužitelj, po pozivu prvostupanjskog suda u privitku podneska dana 17. veljače 2015., zajedno sa ostalim dokazima priloženim uz tužbu na talijanskom jeziku, u spis dostavio u originalu sa prijevodom na hrvatski jezik po ovlaštenom sudskom tumaču.

19. Iz Ugovora o izvođenju radova u T. od 10. kolovoza 2011. proizlazi da je tužitelj preuzeo obavezu obnove stana vlasništvo R. P. koji se nalazi u T., V. E. T. 4, s time da je ugovoren početak radova dana 15. rujna 2011. i dovršetak odnosno primopredaja za 90 dana od početka radova, po ukupnoj cijeni od 50.006,00 Eur uvećano za porez, s time da je ugovorena cijena rada u iznosu od 4.546,00 Eur. 20. Tužitelj u svom iskazu potvrđuje da zbog ozljeda zadobivenih u štetnom događaju, te liječenja u ovom period (120 dana bolovanja) nije bio u mogućnosti obavezu iz Ugovora izvršiti i da je Ugovor morao raskinuti, jer prvih 35 dana nakon prometne nezgode nije mogao ništa raditi obzirom da mu je bila iskočila ključna kost i imao je fiksator na cijelu lijevu ruku, a nakon toga naredni period da je mogao raditi, ali sa smanjenim kapacitetom, a da je na bolovanju bio 120 dana, a što je podudarno i sa nalazom i mišljenjem vještaka prim. dr. T. T..

21. Prvostupanjski sud, kada je odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu, izgubljene zarade po ovom osnovu nije prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv polazeći od pretpostavke da je tužitelj poduzetnik i da je u svom obrtu mogao imati barem još jednog ili više radnika različitih zanimanja, a da u spis nije dostavio dokaz kako je taj Ugovor raskinut, pa time prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je imao utuženu izgubljenu zaradu po ovom ugovorenom poslu.

22. Po stavu ovog suda pogrešan je zaključak prvostupanjski sud da tužitelj nije dokazao da je šteta po osnovi izgubljene zarade posljedica štetnog događaja, jer nije sporno da je tužitelj u spis dostavio predmetni Ugovor iz kojega proizlazi da je posao bio ugovoren i da je za obavljanje istog tužitelj trebao dobiti odnosno zaraditi 4.546,00 Eura iako u ovom postupku po tom osnovu isti potražuje iznos od 4.500,00 Eura, a također, prema mišljenju vještaka, a što tvrdi i sam tužitelj u svom iskazu, tužitelj nije mogao ništa raditi 35 dana, a kasnije do završetka bolovanja nije niti logično da je isti mogao obavljati građevinske radove, pa je stoga, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, trebalo prihvatiti iskaz tužitelja i zaključiti da je doista ova utužena zarada izmakla upravo iz razloga što tužitelj svoju obavezu po Ugovoru nije mogao izvršiti zbog ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju te liječenju a koje je trajalo i završilo nakon proteka roka u kojem su radovi morali biti izvršeni i predani naručitelju.

23. Također je u pravu tužitelj da je neprihvatljiv i zaključak prvostupanjskog suda, koji je donesen na temelju pretpostavki, da je tužiteljev obrt, odnosno po pretpostavci da ima više radnika u njemu, mogao završiti ugovorene poslove i bez njega, jer takav zaključak prvostupanjski sud donosi bez ikakvog uporišta u priloženim dokazima i sadržaju spisa odnosno isključivo na pretpostavci kako obrt treba imati više radnika različitih zanimanja radi obavljanja građevinskih poslova adaptacije stana.

24. Stoga je po stavu ovog suda trebalo žalbu tužitelja u ovom dijelu prihvatiti i zaključiti da je doista tužitelj, zbog posljedica zadobivenih tjelesnih ozljeda u štetnom događaju, morao otkazati posao adaptacije stana po Ugovoru, a time i da je izgubio ugovorenu zaradu u utuženom iznosu, odnosno da su se time ispunile pretpostavke iz članka 1045. ZOO za naknadu štete, a koju tuženik, kao osiguratelj vozila koje je istu skrivilo treba isplatiti tužitelju kao štetniku.

25. Treba reći da je tuženik, u podnesku od 23. rujna 2021., u pogledu zahtjeva za isplatu izgubljene zarade, istakao prigovor zastare ovog potraživanja imovinske štete ukazujući da je tužitelj u tužbi na ime imovinske štete potraživao ukupni iznos od 120.000,00 kn, a u činjeničnoj osnovi da je tvrdio da ta šteta proizlazi iz izgubljene zarade za bolovanje, s time da je za jedan dan bolovanja tražio iznos od 1.000,00 kn, a da je tek podneskom od 11. rujna 2015. zatražio štetu s osnova izgubljene zarade po osnovi neispunjenja ugovora od 10. kolovoza 2011., a u kojem je trebao zaraditi iznos od 4.546,00 Eur, pa tuženik drži da je tim podneskom tužitelj preinačio tužbu odnosno povećao tužbeni zahtjev, a do takvog povećanja je došlo nakon proteka roka od tri godine, odnosno nakon nastupanja zastare potraživanja.

26. Po stavu ovog suda takav prigovor zastare nije osnovan jer, kako to navodi i tuženik, a proizlazi iz sadržaja tužbe, u tužbenom zahtjevu, po osnovi imovinske štete, zatražen ukupni iznos od 156.869,06 kn, a u činjeničnom opisu tužbe je navedeno da je ta imovinska šteta, između ostale, „izgubljena zarada poradi bolovanja 120 radnih dana 120.000,00 kn“.

27. Dakle, djelomično je točna tvrdnja tuženika da je tužitelj u činjeničnom opisu tužbe tražio ukupni iznos izgubljene zarade poradi bolovanja u ukupnom iznosu od 120.000,00 kn, no ne stoji njegova tvrdnja da je tužitelj u činjeničnom opisu tužbe tražio za svaki radni dan (120 dana) bolovanja iznos od 1.000,00 kn, jer to ne proizlazi iz sadržaja tužbe.

28. No bitno je za reći da je tužitelj u privitku tužbe kao dokaz izmakle dobiti odnosno zarade, između ostalog priložio i sporni Ugovor o radovima od 10. kolovoza 2011., doduše na talijanskom jeziku, a koji je, preveden po ovlaštenom tumaču za hrvatski jezik, dostavljen po nalogu suda u podnesku od 17. veljače 2015., pa stoga po stavu ovog suda ne stoji da bi dostavom tako prevedenog Ugovora na hrvatski jezik, a koji je uz tužbu priložen na talijanskom jeziku, došlo do preinake tužbe odnosno do povećanja tužbenog zahtjeva, jer tužitelj tijekom cijelog postupka nije povećavao tužbeni zahtjev po osnovi imovinske štete pa time niti zbog izgubljene zarade.

29. Dakle stav je ovog suda da u konkretnom slučaju, dostavom prijevoda ovog Ugovora, nije došlo do preinake tužbe niti da bi time tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade temeljem ugovorenog posla po tom Ugovoru od 10. kolovoza 2011. bio u zastari jer je isti iznos štete potraživan u tužbi koja je podnesena sudu 1. rujna 2014., a zadnji rok izvršenja ovog Ugovora je bio 90 dana od ugovaranja odnosno 10. studenog 2011., pa bi zastara tog potraživanja nastupila 10. studenog 2014., a tužba je podnesena prije toga roka.

30. S obzirom da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinaci tužbe, kao i da je prigovor zastare u ovom dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade neosnovan, te je trebalo, pravilnom ocjenom provedenih dokaza, kako je to naprijed obrazloženo, utvrditi da je tužitelj dokazao da je, zbog posljedica nastalih u prometnoj nezgodi, te nesposobnosti za rad u periodu od 120 dana nakon prometne nezgode, nije mogao obaviti ugovoreni posao Ugovorom od 10. kolovoza 2011., sa ugovorenom zaradom od 4.500,00 Eura, te pravilnom primjenom materijalnog prava, a utvrditi da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 4.500,00 Eur (33.905,25 kn) osnovan.

31. Stoga je trebalo, temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP, u ovom dijelu uvažiti žalbu tužitelja i točku I. izreke prvostupanjske presude preinačiti u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu po osnovi imovinske štete u visini od 4.500,00 Eur (33.905,25 kn), i u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvatiti i tuženiku naložiti da taj iznos isplati tužitelju u roku od 15 dana zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odnosno presuditi kao u točki I. izreke.

32. Budući je prvostupanjska presuda preinačena o troškovima postupka je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP imajući u vidu uspjeh obije stranke u sporu (članak 154. stavak 4. ZPP).

33. Tužitelj je u tužbi potraživao ukupni iznos naknade (neimovinske i imovinske štete) u visini od 336.869,06 kn, odnosno 44.710,21 Eur.

34. Presudom prvostupanjskog suda broj Pn-1412/19-51 od 22. siječnja 2020. dosuđena je tužitelju neimovinska šteta u visini od 20.000,00 kn (2.654,46 Eur), dok je u preostalom iznosu od 160.000,00 kn (21.235,65 Eur) zahtjev za isplatu po osnovi neimovinske štete, kao i zahtjev za isplatu po osnovi imovinske štete u cjelokupnom iznosu od 157.019,06 kn (20.840,01 Eur), tužbeni zahtjev odbijen.

35. Presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-671/21-2 od 30. lipnja 2021., u binom, potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi neimovinske štete do iznosa od 134.000,00 kn (17.784,86 Eur), preinačena ista presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 16.000,00 kn (2.123,56 Eur) po osnovi neimovinske štete i u tom dijelu je tuženiku naložena isplata zajedno sa traženim zakonskim zateznim kamatama, dok je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi imovinske štete.

36. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je presudom broj Pn-2146/21-80 od 19. srpnja 2022. odbio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 157.019,06 kn (20.840,01 Eur) po osnovi imovinske štete.

37. Županijski sud u Zadru je presudom broj Gž-1110/222-2 od 23. studenog 2022. potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa imovinske štete, osim u dijelu iznosa 36.055,25 kn (4.785,35 Eur) u kojem dijelu je istu presudu preinačio i prihvatio tužbeni zahtjev.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev-560/24-2 od 8. svibnja 2024. ukinuo presudu Županijskog suda u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda za isplatu iznosa 33.905,25 kn (4.500,00 Eur) po osnovi imovinske štete (izgubljena zarada) i u tom dijelu vratio predmet tom sudu na ponovni postupak iz razloga što se drugostupanjski sud nije, prilikom donošenja odluke, očitovao na prigovore zastare potraživanja istaknute od strane tuženika, kao i o eventualnoj preinaci tužbenog zahtjeva u pogledu činjeničnog osnova tužbe.

39. U ponovljenom postupku ovaj sud je otklonio nedostatke ranije odluke, na koje je ukazao Vrhovni sud Republike Hrvatske i preinačio djelomično prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je bio odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 33.905,25 kn (4.500,00 Eur) po osnovi izgubljene zarade odnosno imovinske štete.

40. Dakle, tijekom postupka tužitelju je dosuđen ukupni iznos 36.000,00 kn (4.778,02 Eur) po osnovi neimovinske štete i iznos od 36.055,25 kn (4.785,35 Eur) po osnovi imovinske štete, odnosno sveukupni iznos od 72.785,25 kn (9.563,37 Eur) od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu.

41. Uzimajući da je tužbeni zahtjev postavljen na iznos od 336.869,06 kn, odnosno 44.710,21 Eur, a da je tužitelju dosuđen ukupni iznos 72.785,25 kn (9.563,37 Eur) to je dakle isti uspio u sporu, po osnovi visine tužbenog zahtjeva, sa 21.40%, pa uzimajući da je u osnovi uspio u cijelosti, to znači da je u sporu ukupno gledajući uspio sa 60,70%, a tuženik sa 39,40%, pa kada se uspjeh tuženika odbije od uspjeha tužitelja proizlazi da je tužitelj uspio u sporu sa 21,40%, a koliko mu, prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP, pripada pravo na naknadu opravdanih troškova postupka.

42. Ovaj sud je tužitelju, primjenjujući odredbu članka 155. ZPP, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.

–dalje Tarifa), kao opravdane troškove postupka priznao: trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 Eur (Tbr 7/1 Tarife = 500 bodova x 2,00 Eur/bod = 1.000,00 Eur za sastav tužbe), trošak sastava podneska od 11. prosinca 2015. u visini od 250,00 Eur (Tbr 8/4 Tarife = 25% od 500 bodova = 125 bodova x 2,00 Eur/bod = 250,00 Eur za sastavljanje običnog podneska stranke kojim se očitovala na navode iznesene na zadnjem ročištu), trošak zastupanja na ročištima 11. rujna 2015., 4. prosinca 2015., 8. ožujka 2017., 20. ožujka 2018., 19. rujna 2019. i 13. lipnja 2022. u iznosu od 1.000,00 Eur za svako ročište (Tbr 9/1. Tarife = 500 bodova x 2,00 Eur/bod = 1.000,00 Eur za svako ročište na kojem su provođeni dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari), trošak zastupanja na ročištima dana 11. listopada 2018., 3. prosinca 2019. i 16. ožujka 2021. u iznosu od 500,00 Eur za svako ročište (Tbr 9/2 Tarife = 50% od 500 bodova = 250 bodova x 2,00 Eur/bod = 500,00 Eur za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima), trošak sastava žalbi protiv rješenja od 11. listopada 2015. i od 16. ožujka 2021. u iznosu od 500,00 Eur za svaku žalbu (Tbr 10/4 Tarife = 50% od 500 bodova = 250 bodova x 2,00 Eur/bod = 500,00 Eur za sastavljanje žalbe protiv rješenja), trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 1.250,00 Eur (Tbr 10/1 Tarife = 500 bodova + 25% = 625 bodova x 2,00 Eur/bod = 1.250,00 Eur za sastavljanje redovnog pravnog lijeka - žalbe protiv presude) i trošak PDV u iznosu od 2.750,00 Eur (25% od nagrade u visini od 11.000,00 Eur), odnosno sveukupni trošak u iznosu od 13.750,00 Eur. 43. Uzimajući da je tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u visini od 21,40%, kako je to obrazloženo u točki 41., to dakle istome pripada pravo na naknadu troška u visini od 2.942,50 Eur, uvećano za trošak vještačenja u cjelokupnom iznosu od 179,18 Eur (1.350,00 kn) to je trebalo zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja prihvatiti u ukupnom iznosu od 3.121,68 Eur. 44. Ovaj sud tužitelju nije priznao tražene troškove za sudske pristojbe na tužbu i presudu jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da ih je isti platio, nadalje nisu priznati troškovi putovanja tužitelja na ročište 20. ožujka 2018. u iznosu od 199.08 Eur (1.500,00 kn) jer isti nisu ničim potkrijepljeni, a osim popisa u paušalnom iznosu u troškovniku nisu konkretizirani niti je vidljivo što u biti traženi troškovi naknađuju, također nije priznat trošak sastava podneska kojim tužitelj odgovara na navode odgovora na tužbu tuženika jer je taj odgovor punomoćniku tužitelja dostavljen 3. lipnja 2015., pripremno ročište je održano 11. rujna 2015., dakle četiri mjeseca nakon dostave odgovora na tužbu pa je tužitelj imao dovoljno vremena i mogao se upravo na tom ročištu očitovati na sve navode tuženika, a ne nakon tog ročišta u prosincu 2015., nadalje nije priznat niti sastav podneska od 17. veljače 2015. kojim je tužitelj dostavio sudu prevedene dokumente sa talijanskog na hrvatski jezik po pozivu suda, jer je isti trebao te dokumente dostaviti uz tužbu, pa dakle takav trošak nije opravdan niti bio nužan za postupak.

45. Ovaj sud također nije priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištima 11. listopada 2018., 3. prosinca 2019. i 16. ožujka 2021. u traženom iznosu od 500 bodova, jer se na istim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa je tužitelju za zastupanje na tim ročištima, kako je obrazloženo u prethodnoj točki, priznat trošak sukladno Tbr 9/2 Tarife.

46. S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP, žalbu tužitelja u ovom dijelu uvažiti, a primjenjujući i odredbu članka 166. stavak 2. ZPP, točku I. izreke presude prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, kao i točku II. izreke kojom je naloženo tužitelju da nadoknadi trošak postupka tuženiku, preinačiti na način da se nalaže tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.121,68 Eur u roku od 15 dana.

47. U preostalom, a nepobijanom dijelu, točka III. izreke prvostupanjske presude ostaje nepromijenjena.

U Zadru 8. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov