REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1297/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Mandić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Valentina Kučić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Buterin Posavec d.o.o. u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4432/2022-3 od 10. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1621/13-42 od 3. studenog 2022., u sjednici održanoj 8. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4432/2022-3 od 10. listopada 2023., i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1621/13-42 od 3. studenog 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obveže tuženik isplatiti na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos 200.000,00 kn/ 26.544,56 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom određenom uvećanjem eskontne stope HNB koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate te je dužan naknaditi i trošak postupka sa zateznom kamatom određenom uvećanjem eskontne stope HNB koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana, dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 31.875,00 kn / 4.230,54 eur sa zateznom kamatom od 3. studenog 2022. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1228/2024-2 od 19. ožujka 2024. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4432/2022-3 od 10. listopada 2023. u odnosu na slijedeće pravno pitanje:

''Primjenjuje li se, u slučaju iz čl. 22. st. 2. Zakona o medijima, odnosno kad se ispravak zahtjeva od nakladnika u svezi s pravom na podnošenje tužbe za naknadu neimovinske štete, prekluzivni rok od 30 dana od dana objave informacije sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o medijima, a kako bi se udovoljilo procesnoj pretpostavki za podnošenje tužbe?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže prihvatiti reviziju i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka, kao i troškova prijedloga za dopuštenje revizije i revizije, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, podredno ukinuti pobijanu presudu Županijskog suda te presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tužitelja je osnovana.

7. Revizijski sud je osporenu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koji isti temelji na činjeničnim tvrdnjama iz kojih bi proizlazilo da je tuženik 7. veljače 2013., 14. veljače 2013. i 28. veljače 2013., objavom spornih informacija navedenih u tužbi, a koji su objavljeni u člancima na web portalu te u emisiji „Provjereno“, čiji je nakladnik, tužitelju povrijedio pravo na ugled i dobar glas, čast, ime i slobodu privređivanja, a čime da mu je nastala neimovinska šteta u iznosu 200.000,00 kn te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

10. Na temelju provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz obrazloženje da u odnosu na objavu od 7. veljače 2013. nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer je ista podnesena izvan zakonskog roka, a u odnosu na objave od 14. veljače 2013. i 28. veljače 2013. da tužitelj nije dokazao da bi kumulativno bile ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete.

12. Naime, nižestupanjski sudovi smatraju da je zahtjev za objavu ispravka tužitelj podnio izvan roka za njegovo podnošenje koji je određen čl. 40. st. 2. Zakona o medijima postupku ("Narodne novine", broj 59/04, 84/11, 81/13 i 114/22 - dalje: ZM) jer je zahtjev za objavu ispravka informacije podnio 13. ožujka 2013., dakle, nakon proteka 30 dana od objave spornih informacija. Posljedično navedenom smatraju da nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u smislu čl. 22. st. 1. ZM- a jer tužitelj nije u prekluzivnom roku od 30 dana zatražio ispravak informacija prema čl. 40. st. 2. ZM-a, neovisno o tome što je tužbu za naknadu štete tužitelj podnio 7. svibnja 2013., dakle, unutar roka određenog čl. 23. ZM-a. Uz to drugostupanjski sud smatra da, „sam zahtjev upućen nakladniku prema Ha nije ni na koji način normiran što se tiče samog postupka, roka ili sadržaja pa se taj zahtjev ne može sagledati izvan konteksta propisa koji reguliraju pravo na objavu ispravka informacije glavnom uredniku, tako da se obraćanje nakladniku treba realizirati sukladno odredbama čl. 40.-45. ZM.“ Utvrđujući da tužitelj nije postupio prema odredbi čl. 40. st. 2. ZM-a kojom je izričito propisano da se objava ispravka može zahtijevati u roku od 30 dana od dana objavljene informacije, zaključili su da nije udovoljeno procesnim pretpostavkama za podnošenje tužbe radi naknade neimovinske štete u odnosu na informaciju objavljenu 7. veljače 2013.

13. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno, odnosno nisu pravilno primijenili materijalno pravo vezano za odredbu čl. 22. st. 2. ZM-a.

14. Odredbom čl. 40. st. 1. i 2. ZM-a propisano je da svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili interesi. Pravo na ispravak imaju i pravne osobe i druge organizacije i tijela, ako su informacijom bila povrijeđena njihova prava i interesi. Svrha ispravaka je ispravljanje netočne ili nepotpune informacije. Objava ispravka može se zahtijevati u roku od 30 dana od objave informacije. Odredbom čl. 46. st. 1. i 2. ZM-a propisano je da ako glavni urednik ne objavi ispravak u roku i na način određen zakonom, podnositelj zahtjeva za ispravak ima pravo podnijeti tužbu protiv glavnog urednika kod općinskog suda na čijem se području nalazi sjedište, odnosno stalno prebivalište nakladnika medija putem kojega je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi. Tužba se može podnijeti najkasnije u roku od 30 dana od proteka roka za objavu ispravka, odnosno od dana kada je ispravak bio objavljen na način koji nije bio sukladan Zakonu.

15. Prema citiranim odredbama, za podnošenje tužbe protiv glavnog urednika potrebno je prethodno podnijeti zahtjev za ispravak glavnom uredniku i to u roku od 30 dana od objave dok se tužba mora podnijeti u roku od 30 dana od proteka roka za objavu. Ovo je jedan od instituta koje uređuje Zakon o medijima.

16. Zakonom o medijima propisana je i mogućnost podnošenja tužbe protiv nakladnika ukoliko je objavljenom informacijom u mediju prouzročio štetu. Tako je odredbom čl. 22. st. 1. i 2. ZM-a propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć. Odredbom čl. 23. ZM-a propisano je da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena. Prema tome, za podnošenje tužbe protiv nakladnika potrebno je prethodno od nakladnika zatražiti objavljivanje ispravka, pri čemu rok za podnošenje ispravka nije zakonski određen već je potrebno ispravak zatražiti u roku od tri mjeseca od saznanja za objavu informacije, a u kojem roku je moguće podnijeti tužbu protiv nakladnika.

17.1. O postavljenom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske je dao pravno shvaćanje u odluci broj Rev 1310/2008-2 od 31. ožujka 2010. U toj odluci je navedeno, cit.:

''Prema stajalištu ovog revizijskog suda prekluzivni rok iz čl. 40. st. 2. Zakona o medijima koji se odnosi na poseban institut „Objavljivanje ispravka i odgovora“ kad se on zahtjeva od glavnog urednika ne primjenjuje se u slučaju iz čl. 22. st. 2. Zakona o medijima kad se ispravak zahtjeva od nakladnika a u svezi s pravom na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete.

Odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o medijima ne upućuju na primjenu tog, inače strogog prekluzivnog roka, a niti bilo koja druga odredba Zakona o medijima predviđa mogućnost širenja primjene navedenog prekluzivnog roka iz čl. 40. st. 2. istog Zakona izvan instituta za koji je zakonom predviđen.

Stoga, budući da je prema odredbi čl. 23. Zakona o medijima predviđeno da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena treba zaključiti da u okviru tog roka oštećeni se mora prethodno obratiti nakladniku radi objavljivanja ispravka sporne informacije kako bi ostvario svoje pravo na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete, u zakonom predviđenom roku.“

17.2. isto shvaćanje vezano za primjenu čl. 22. ZM-a izneseno je i u odluci broj Rev 1553/2009-2 od 24. studenoga 2009., uz obrazloženje, cit.:

''Prije svega, valja naglasiti da odredbama ZM-a zahtjev upućen nakladniku nije ni na koji način normiran (u odnosu na modalitete njegova podnošenja – postupak, rok, sadržajne potrepštine i sl.), što bi bilo razumljivo ukoliko se radi o posebnom zahtjevu, različitom od onoga koji se podnosi glavnom uredniku. Glede takvog Zahtjeva, oštećeniku nije regulirano pravo da tuži nakladnika ako ovaj ne objavi ispravak, niti je obveza ispravka uopće nametnuta nakladniku.

Pravo na tužbu čini traženje ispravka zahtjevom u pravnom smislu. U pravnoj biti takvog zahtjeva za objavu ispravka leži, naime, pravo u subjektivnom smislu kao sudski ostvarivo ovlaštenje titulara toga prava da zahtijeva stanovitu činidbu. To je ovdje pravo na objavu ispravka zajamčeno čl. 38. st. 4. Ustava RH. To je pravo u potpunosti razrađeno na zakonskoj razini odredbama iz. čl. 40. -45. ZM-a koje reguliraju ispravak o kojem odlučuje i za koji može biti tužen samo glavni urednik a ne nakladnik.

Prema ocjeni ovog suda nije svrha zakonodavca propisati da pravo na tužbu ovisi o ispunjenju krajnje nepreciznog i nereguliranog uvjeta.

Zakon ne propisuje ni to da se za zahtjev nakladniku „shodno“ primjenjuju odredbe o zahtjevu za objavu ispravka koji se podnosi glavnom uredniku. O ispravku poslanom nakladniku u cijelom Zakonu nema ni jedne riječi osim u odredbi čl. 22. st. 2.

Kad se i ako se citirana odredba tumači gramatički slijedilo bi da uvjet za tužbu nije ispravak nego „zatraženje“ objave ispravka od nakladnika bez ikakvog određenja forme ili sadržaja takvog traženja. Ono bi, dakle, bilo moguće i dopustivo (jer nije ničim zabranjeno) i usmenim putem, pa i implicitno. Upravo u kontekstu takvog tumačenja dolazi u obzir zaključak da Zahtjev upućen glavnom uredniku logički implicira obraćanje nakladniku, između ostaloga i zato što je glavni urednik nakladnikov zaposlenik zadužen i imenovan za uređivanje medija. S obzirom da „traženje“ nije opisano, nakladnik ga može jednostavno negirati kao takvo, ma kakav sadržaj ono imalo. Logički, pravno i etički: uvjetovati zaštitu postojećega Ustavom zajamčenog prava ostvarivanjem nemogućih uvjeta ne može biti sadržajem i svrhom Zakona.

S obzirom da su po ocjeni ovog suda čast i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja nema razloga da se oštećeniku stavljaju posebne zakonske zapreke i otežani uvjeti za ostvarivanje njegovih prava na naknadu štete. Pri tome, valja naglasiti da pravo na čast, ugled i dostojanstvo (zajamčeno Ustavom, ZM-om, Općom deklaracijom o pravima čovjeka – čl. 12., Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima – čl. 17.) predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno ikakvim medijskim pravima. S druge strane, medijska prava su uvijek ograničena pravom na zaštitu časti i ugleda, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM-a ali i iz čl. 10. st. 2. Europske konvencije o ljudskim pravima…”

18. Izneseno shvaćanje revizijskog suda prihvaća, kao pravilno i Ustavni sud Republike Hrvatske (broj U-III/4057/2013 od 17. rujna 2014., broj U-III/2747/2017 od 29. siječnja 2019. i dr.).

20. Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi očito miješaju dva instituta regulirana ZM-a i to tužbu protiv glavnog urednika ako isti ne objavi ispravak i tužbu protiv nakladnika radi naknade štete.

21. Prema svemu navedenom, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Prekluzivni rok od 30 dana od dana objave informacije iz čl. 40. st. 2. Zakona o medijima koji se odnosi na poseban institut „Objavljivanje ispravka i odgovora“ kad se on zahtjeva od glavnog urednika se ne primjenjuje kao procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u slučaju iz čl. 22. st. 2. Zakona o medijima kad se ispravak zahtjeva od nakladnika a u svezi s pravom na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete.

22. U konkretnom slučaju riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (čl. 385.a st. 1. t. 1. ZPP-a) pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a, reviziju tužitelja prihvatiti kao osnovanu i odlučiti kao u točki I. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

23. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 8. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić