Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2936/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1/ Z. P., OIB…, 2/ D. P.¹, OIB…, 3/ G. P., OIB… i 4/ D. P.², OIB…, svih iz K. G., koje zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u K. K., protiv tuženika 1/ D. C., OIB… i 2/ Z. G., OIB…, oboje iz K. G., koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u K. S., radi utvrđenja i uknjižbe prava služnosti, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-469/2023. od 15. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8 listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja 3/G. P. i 4/D. P.² kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-469/2023. od 15. travnja 2024. u dijelu točke I izreke, kojim je tužbeni zahtjev u odnosu na te tužitelje odbijen, dijelu točke II izreke, kojim je odbijen zahtjev tih tužitelja za naknadu parničnih troškova, te točki III izreke, kojom je tim tužiteljima naloženo tuženicima naknaditi parnične troškove.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje navedena presuda u dijelu točke I presude koji glasi:

„I Prihvaća se u odnosu na tužiteljice pod 1 Z. P. i pod 2 D. P.¹ tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da u korist nekretnine čest. zem. 439/16 K.O. K. G. kao povlasnog dobra, postoji pravo stvarne služnosti puta i to prolaskom kao pravo staze i provoza kao pravo kolnika, na teret nekretnine označene kao čest. zem. 439/6 K. O. K. G. kao poslužnog dobra, koja je suvlasništvo tuženika.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću, upis prava stvarne služnosti puta i to prolaskom kao pravo staze i provoza kao pravo kolnika, na teret nekretnine označene kao čest. zem. 439/6 K. O. K. G., kao poslužnog dobra, a u korist nekretnine označene kao čest. zem. 439/16 K. O. K. G., kao povlasnog dobra", u odnosu na tužiteljice 1/Z. P. i 2/D. P.¹.

r i j e š i o  j e

Ukida se navedena presuda u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da u korist nekretnine čest. zem. 439/17 K.O. K. G. kao povlasnog dobra, postoji pravo stvarne služnosti puta i to prolaskom kao pravo staze i provoza kao pravo kolnika, na teret nekretnine označene kao čest. zem. 439/6 K. O. K. G. kao poslužnog dobra, koja je suvlasništvo tuženika.

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću, upis prava stvarne služnosti puta i to prolaskom kao pravo staze i provoza kao pravo kolnika, na teret nekretnine označene kao čest. zem. 439/6 K. O. K. G., kao poslužnog dobra, a u korist nekretnine označene kao čest. zem. 439/17 K. O. K. G., kao povlasnog dobra",

te se u tom dijelu tužba odbacuje.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„I Prihvaća se u odnosu na tužiteljice pod 1 Z. P. i pod 2 D. P.¹ tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da u korist nekretnine čest. zem. 439/16 i čest. zem. 439/17 obje K.O. K. G. kao povlasnog dobra, postoji pravo stvarne služnosti puta i to prolaskom kao pravo staze i provoza kao pravo kolnika, na teret nekretnine označene kao čest. zem. 439/6 K. O. K. G. kao poslužnog dobra, koja je suvlasništvo tuženika. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću, upis prava stvarne služnosti puta i to prolaskom kao pravo staze i provoza kao pravo kolnika, na teret nekretnine označene kao čest. zem. 439/6 K. O. K. G., kao poslužnog dobra, a u korist nekretnine označene kao čest. zem. 439/16 i čest. zem. 439/17 obje K. O. K. G., kao povlasnog dobra", dok se u odnosu na tužitelje pod 3 G. P. i pod 4 D. P.², tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. II Nalaže se tuženima, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljicama pod 1 i 2 solidarno naknaditi parnični trošak u iznosu od 868,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tužiteljima pod 3 i 4, u roku od 15 dana, naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu od 656,00 EUR.“

2. Protiv dijela navedene presude tužitelji ad. 3. i 4., kojim je u odnosu na te tužitelje tužbeni zahtjev odbijen, a oni obvezani tuženicima naknaditi troškove spora, podnijeli su žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupka (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a tužiteljima dosude troškovi žalbenog postupka.

3. Tuženici su podnijeli žalbu kojom presudu pobijaju u dijelu u kojem su tužitelji ad. 1/ i 2/ uspjeli u sporu, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a tuženicima dosude troškovi spora uvećani za troškove žalbenog postupka.

4. Tuženici u odgovoru na žalbu tužitelja predlažu odbiti žalbu kao neosnovanu a tužitelji u odgovoru na žalbu tuženika predlažu tu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba tužitelja nje osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. U postupku je utvrđeno:

- da je nekretnina oznake čest. zem. 439/16 K.O. K. G. upisana kao suvlasnička zajednica tužiteljica Z. P. za 3⁄4 dijela i D. P.¹ za 1⁄4 dijela, dok je čest. zem. 439/17 K.O. K. G. suvlasnička zajednica tužiteljica Z. P. za 3/8 dijela i D. P.¹ za 1/8 dijela te treće osobe K. S. pok. A. za 1⁄2 dijela,

- da iz ostavinskog spisa broj O-4593/2020 proizlazi da su tužitelji temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju od 22. travnja 2021. proglašeni nasljednicima ranije označenog tužitelja A. P.,

- da su tuženici upisani kao suvlasnici nekretnine čest. zem. 439/6 K.O. K. G., svaki za 1⁄2 dijela,

- da iz dogovora od 15. svibnja 1978. proizlazi da je J. M. dozvolio J. P. korištenje bez naknade dijela zemljišta oznake čest. zem. 439/7 K.O. K. G., odnosno puta dužine 14,50 m, a 1 m širine, kako bi P. mogao pristupati na svoju zemlju, tako da im je put sada zajednički. Prema njegovom sadržaju proizlazi da je dogovor sastavio J. M. u nazočnosti svjedoka J. M., J. J., N. C., A. I., B. G. te J. i A. P.. Na kraju svega se navodi kako je dogovor bio da J. M. i B. G. ustupe J. P. proširenje puta na čest. zem. 439/6 za oko 1m južno od njihovih parcela, s tim da J. P. duž puta i njihovih parcela izgradi betonski zid, što je bilo ispoštovano,

- da je prilikom očevida održanog na licu mjesta 13. studenog 2015. sud utvrdio kako čest. zem. 439/6 u naravi predstavlja put položen sa sjeverne strane zgrade izgrađene na čest. zem. 439/5, s kojeg se pristupa na čest. zem. 439/17 i 439/16. Ovom prilikom je zatečen ogradni zid položen na zapadnoj granici 439/6 i kojeg je po osobnom kazivanu izgradio ranije označeni tužitelj A. P. 1968., a pored toga utvrđeno kako je čest. zem. 439/16 niža oko 80 cm u odnosu na 439/6,

- da je sudski vještak za geodeziju A. B. u svom nalazu od 24. ožujka 2016. identificirao pokazane nekretnine i utvrdio kako se dio puta površine 88 m2 nalazi na čest. zem. 439/6, kojeg je na skici lica mjesta omeđio točkama i označio plavom bojom, dok se dio površine 16 m2 nalazi na čest. zem. 441/2, kojeg je na skici omeđio točkama i označio zelenom bojom. Također je utvrdio kako je između čest. zem. 439/17 i 439/6 visinska razlika od 70 cm, stoga zaključuje kako nije moguće pristupiti automobilom na čest. zem. 439/16 i 439/17 preko čest. zem. 439/6. Na ročištu održanom 14. studenog 2016. vještak dodaje kako je čest. zem. 439/6 nastala djelomičnom novom izmjerom, odnosno reambulacijom, a ponavlja iskazano mišljenje kako se spornim putem do povlasnih nekretnine ne može pristupiti automobilom, traktorom ili motokultivatorom bez pristupne rampe. Ovom prilikom je pregledao digitalnu kopiju katastarskog plana i utvrdio kako granica sa skice iz njegovog vještva ne odgovara sjevernoj granici čest. zem. 439/6 u odnosu na 439/1, 439/20 i 441/2, stoga je 19. siječnja 2017. dostavio dopunu vještva, odnosno novu skicu lica mjesta uz obrazloženje kako su na njoj prikazane katastarske granice usklađene sa službenom kopijom katastarskog plana i stanjem na terenu. Na ročištu održanom 23. ožujka 2017. vještak prilaže fotografiju lica mjesta i novu skicu lica mjesta od 19. siječnja 2017. te dodaje kako je na njoj prikazao i betonski zid u krajnjem jugozapadnom dijelu čest. zem. 439/6, odnosno u krajnjem sjeverozapadnom dijelu čest. zem. 439/5, a koji je ranije propustio prikazati jer nije bio uočljiv i zarastao je u raslinje. Ostaje pri mišljenju da sporni dio zida dužine 2,60 m nije katastarska međa između čest. zem. 439/6 i čest zem. 439/5. Ističe da se čest. zem. 439/6 formirala kao put 1979. te da je djelomično promijenila oblik zbog usklađenja čest zem. 439/30 sa stvarnim stanjem, a da je umanjena i nadogradnjom kuće. Širina puta na čest zem 439/6 da je iznosila oko 3,30 m. Mijenja nalaz i mišljenje od 24. ožujka 2016., u smislu da se južna granica čest. zem. 439/17 i 439/6 spaja u točki 10, kako je prikazano u zadnjoj skici, a da je ranije napravio pogrešku jer da nije koristio službenu kopiju nego neslužbene podatke u digitalnom sustavu geodetske uprave. Razliku između neslužbene i službene kopije objašnjava na razini cijelog teritorija Republike Hrvatske i dovodi u vezu s intenzivnom pripremom i prilagodbom digitalnih katastarskih planova vođenih lokalno na računalima u uredima Državne geodetske uprave za prelazak u jedinstveni računalni sustav (ZIS), tako da su se događale slične korekcije te su moguće promjene slične ovoj. Iz skice koju je vještak dostavio na ročištu 23. ožujka 2017. razvidan je položaj čest. zem. 439/6, u naravi dijela puta, kao i dijelovi puta koji se nalaze na čest. zem. 441/2 u površini od 9 m2,

- da su o korištenju spornog puta iskazivali svjedoci Jakov Miletić i Katija Srdar, koji potvrđuju navode ranijeg tužitelja A. P.. Naime, poznato im je kako su on i njegov otac J. P. do svoje nekretnine godinama pristupali pješke ili automobilom preko predmetnog puta i dodaju kako se radilo o provozima do sjeverozapadne granice čest. zem. 439/6, jer je njezina površina više razine od zemljišta tužitelja. Svjedok M. dodaje kako je tome prethodio dogovor njegovog oca J., J. P. i pravnog prednika tuženika N. C. iz 60. i 70. godina prošlog stoljeća kada su se sporazumjeli o formiranju i korištenju spornog puta. Tvrdi kako se 1965. gradila njegova kuća, tako da je C. za potrebe nužnog prolaza ustupio oko 1m širine svog terena duž čitavog puta, a njegov otac također ustupio 1m širine svoje čest. zem. 439/20 kako bi taj put bio kvalitetniji. Napominje kako se u tijeku 70. i 80. godina upravo duž predmetne trase postavila javna vodovodna i kanalizacijska infrastruktura, a A. P. često i nesmetano, bez posebnih naknadnih odobrenja, koristio ovom nekretninom do smrti N. C. kada su tuženici počeli zabranjivati prolaz. Iskaze ovih svjedoka sud je prihvatio jer se radi o prvim susjedima u dobi od 70 i 77 godina, stoga je logično i očekivano da su posljednjih šezdesetak godina imali neposredna i objektivna saznanja o stanju nekretnine o kojoj su govorili, načinu njezinog korištenja i osobama koje su je koristile. Osim toga, njihovi iskazi imaju uporište i u priloženom dogovoru iz 1978. prema kojem jasno proizlazi da je M. otac u cilju formiranja i proširenja puta položenog na čest. zem. 439/6 ustupio svoj dio zemljišta, a tome je svjedočio i N. C., nesporno pravni prednik tuženika.

7. Iskaze svjedoka M.², M. i J. sud ne prihvaća, jer su u suprotnosti s prethodno navedenim dokazima, a tome je za dodati kako se kuća M.² nalazi u blizini spornog prostora, ali ne uz njega, tako da vozilo na predmetnom putu može zamijetiti s terase, a osobe prilikom svojih prolazaka ulicom …. Svjedokinja M. živi u blizini prijepora od 1989. tako da joj nije poznat J. P., a viđala je A. P. na njegovim nekretninama, ali ne i kako prolazi predmetnom. Svjedok J. također nije vlasnik susjedne nekretnine i spornim putem prolazi rijetko. Viđao je A. P. kako obrađuje svoju zemlju, ali ga nije vidio prolaziti spornim putem, niti je o tome vodio računa. Dakle, kod ovih svjedoka ograničene su mogućnosti neposrednog, realnog i kontinuiranog uvida u stvarno stanje, stoga su njihovi navodi nepouzdani, a posebno kada se uzme u obzir i da su u suprotnosti s iskazom samog tuženika D. C. kada spominje kako se A. P. koristio predmetnim putem uz suglasnost njegovog oca koji mu je do smrti 2012. povremeno dozvoljavao prolaske. Njegov navod ukazuje da je P. ipak prolazio predmetnom nekretninom i da su saznanja svjedoka M.², M. i J. površna i manjkava u odnosu na odlučne činjenice.

8. Na temelju navedenih dokaza, koje je ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je zaključio da su se J. i A. P. redovito bavili poljoprivredom na svojim nekretninama oznake čest. zem. 439/16 i 439/17, a barem je A. P. od početka 70. godina prošlog stoljeća do njih su pristupao vozilom. Ovi provozi duž predmetnog puta položenog na čest. zem. 439/6 odvijali su se po potrebi, a svakako češće od tri puta svake godine, što je i očekivano kada se uzme u obzir da je P. nesporno sve vrijeme održavao vinograd i voćnjak. Osim toga, ti provozi su do smrti N. C. 2012. bili slobodni i neometani, što znači da je pravni prednik tužitelja izvršavao pravo služnosti sa svim obilježjima barem 40 godina, dok se tuženici tome nisu usprotivili. Suprotno njihovim navodima, a uzimajući u obzir da je pravni prednik tuženika bio sudionik dogovora 1978., sasvim je logično da je znao za prolaske i provoze P. preko sporne nekretnine i da se tome nije protivio te da korisniku nije prilikom svakog provoza izdavao posebno, jednokratno odobrenje, već se radilo o ustupu, kako to navodi svjedok M.. Konačno, odluka J. M. o ustupu kako je formuliran dogovorom iz 1978., ne bi imala nikakva smisla bez ustupa N. C., kao vlasnika nekretnine položene istočno od M., jer u protivnom P. ne bi imao slobodan pristup do svoje zemlje duž cijele čest. zem. 439/6. Slijedom iznijetog, tužitelji su dokazali kako je njihov otac nekretninu tuženika čest. zem. 439/6 koristio znatno duže od 20 godina kao poslužnu nekretninu za njegove čest. zem. 439/16 i 439/17 kao povlasne, a P. kao ovlaštenik nije znao niti je imao razloga sumnjati da mu to pravo ne pripada, što znači da je sve vrijeme bio pošteni posjednik. Ovakvo stanje trajalo je do smrti N. C. 2012., stoga su se do tada ostvarile pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti prolaza i provoza temeljem dosjelosti, u skladu s citiranim odredbama ZVDSP.

9. Navedene činjenice sud je utvrdio pravilnom ocjenom dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, te je o tome dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud. Tuženici činjenična utvrđenja osporavaju na način da provedene dokaze tumače na drugačiji način koji njima odgovara, pri čemu valja reći da i neovisno o pisanom dogovoru iz 1978., čiju vjerodostojnost posebno osporavaju, iz provedenih dokaza, koje je prvostupanjski sud doista kritički ocijenio, proizlazi činjenica izvršavanja prava stvarne služnosti kako je opisano kroz razdoblje od najmanje dvadeset godina.

10. Odredbom čl. 229. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, dalje: ZV) propisano je, da se stvarna služnosti osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio, a stavkom 2. istog članka da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

10.1. Navedena odredba odnosi se dakle na stjecanje stvarne služnosti dosjelošću, a ista se prema čl. 388. st. 1. ZV, odnosi na stjecanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu toga Zakona, dok se stjecanje stvarnih prava do stupanja na snagu ZV prosuđuju, prema st. 2. istog članka, prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku njihovog stjecanja, s time, da prema st. 3. rokovi koji su za stjecanje određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredom stavka 2. toga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen odredbama ZV ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

11. U konkretnom slučaju međutim navedeni je rok protekao upravo u vrijeme razdoblja važenja citirane odredbe ZV.

12. Što se tiče aktivne legitimacije tužitelja, prvostupanjski sud imao je na umu da su svi oni proglašeni nasljednicima A. P., ali prema vlasničkim listovima od 20. veljače 2024. samo su Z. i D. P.¹ upisane kao suvlasnice povlasnih nekretnina, što znači da D.P.² i G. P. nemaju interesa niti ovlaštenja postavljati predmetni tužbeni zahtjev, stoga ga se nije moglo prihvatiti u odnosu na tužitelje pod 3 i 4.

13. Radi toga nije osnovana žalba tužitelja u dijelu u kojem presudu pobijaju zbog odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na te tužitelje.

14. Što se tiče čest. zem. 439/17 koja je u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo tužiteljica i treće osobe, prvostupanjski sud zaključuje da se predmetni postupak ne vodi na teret označene nekretnine, već u svrhu utvrđenja i uknjižbe prava koje ide u korist njoj i njezinim suvlasnicima, a prema odredbi iz čl. 186. st. 4. ZV svaki suvlasnik povlasne nekretnine ima pravo izvršavanja stvarne služnosti u korist povlasne nekretnine, što u ovom slučaju znači da suvlasnici K. S. pripada pravo istovjetno onom tužiteljica Z. i D. P.¹. Analogijom je valjalo uzeti u obzir i odredbe iz čl. 38. ZVDSP prema kojima svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti bez suglasnosti ostalih suvlasnika ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika pa tako i ostvarivati te štititi svoje suvlasničke ovlasti.

15. Nadalje, prilikom donošenja odluke sud je uzeo u obzir da služnost ima razumnu svrhu, jer tužitelji nemaju alternativni javni pristup do svog zemljišta, niti tuženici ukazuju na takvu mogućnost. Ovome valja dodati kako je bez pravnog značaja visinska razlika između čest. zem. 439/17 i čest. zem. 439/16, jer za tužitelje nije presudan i neophodan pristup na samu površinu čest. zem. 439/16, već im je prema svim okolnostima dostatan adekvatan pristup vozilom do sjeveroistočne granice čest. zem. 439/17 na kojoj također imaju suvlasnička prava. Što se tiče primjedbi tuženika o parkiranju vozila, pravilno se u obrazloženju prvostupanjske presude navodi da se utvrđenje prava tužiteljica odnosi samo na provoz vozilom (što konzumira i pravo prolaska pješice), a ne i parkiranja na poslužnoj nekretnini, uz napomenu kako vlasnik povlasne mora voditi brigu da svojim ovlaštenjem što manje opterećuje poslužnu nekretninu, stoga je kod korištenja prava služnosti potrebna dužna pažnja, a u konkretnoj situaciji životno su prihvatljiva isključivo zaustavljanja radi iskrcaja i ukrcaja osoba i stvari.

16. Rješenjem ovog suda posl. br. Gž-612/2018-2 od 21.5.2019. kojim je ukinuta prethodno donesena presuda prvostupanjskog suda Pst-132/14 od 12.12.2017., kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti, upućeno je na bitnu povredu ZPP iz čl. 83 st. 1. u vezi čl. 201. ZPP, budući da u sporu kao tužitelj nije sudjelovala i suvlasnica K. S., te je sud pozvan otkloniti navedeni nedostatak, vodeći računa i o prigovorima tuženika.

16.1. Ovo zato jer su stvarne služnosti nedjeljive te terete cijelu poslužnu nekretninu i vezane su sa cijelom povlasnom nekretninom, dakle nedjeljivo je i pravo da se u nečiju korist osnuje služnost puta.

17. U ponovljenom postupku međutim taj nedostatak nije otklonjen, odnosno tužiteljima se nije pridružila i ta suvlasnica, a primitkom tog rješenja tužitelji su, po mišljenju ovog suda, upozoreni na potrebu uređenja tužbe u tom smislu.

18. Nužno suparničarstvo postoji u situaciji kad po prirodi stvari odnos može biti utvrđen samo u korist svih odnosno, protiv svih. Dakle, njegova karakteristika jest obligatornost ali uvjetovano je materijalnopravnim odnosom. Ali ne samo da se mora donijeti jedinstvena odluka nego u parnici kao procesnopravnom odnosu moraju i sudjelovati svi sudionici materijalnopravnog odnosa koji se smatraju jednom strankom u pogledu posljedica radnji koje poduzimaju. Prema pravnom stajalištu ovog suda zemljišnoknjižni suvlasnici su u konkretnoj parnici radi utvrđenja prava služnosti i jedinstveni i nužni suparničari. Takav je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2224/81 od 7.4.1982., u kojoj se naglašava da u sporovima o postojanju služnosti na nekretninama i o opsegu služnosti, ako na povlasnom ili poslužnom zemljištu ima više suvlasnika, tada su oni bilo kao tužitelj bilo kao tuženi po naravi pravnog odnosa jedinstveni suparničari, ali su ujedno i nužni suparničari, pa su tek svi suvlasnici zajedno ovlašteni zahtijevati utvrđenje postojanja služnosti u korist svog povlasnog zemljišta, i obrnuto: postojanje služnosti na njihovim nekretninama kao poslužnom dobru može se utvrditi samo protiv svih suvlasnika.

19. Ako u parnici ne sudjeluju svi nužni suparničari, nije zadovoljeno načelo kontradiktornosti, nije omogućeno u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, a time može doći do povrede prava stranke u smislu čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga je, za slučaj da tužbom nisu obuhvaćene sve osobe nužnog suparničarstva, sud dužan pozvati tužitelja i poučiti ga da tužbom obuhvati i sve ostale suparničare.

20. U predmetnom postupku, kako je rečeno, na taj su nedostatak tužitelji upućeni u ukidnom rješenju ovog suda posl. br. Gž-612/2018-2 od 21.5.2019., ali tužbom nije, u odnosu na zahtjev radi utvrđenja prava služnosti u korist kčbr. 439/17 k.o. K. G., obuhvaćena kao tužiteljica i K. S., suvlasnica te čestice. Činjenica, da je ista u postupku saslušana kao svjedok, iz čega proizlazi da je upoznata s predmetom postupka, e se nije protivila vođenju postupka niti se od njega izrijekom ogradila ili to pravo ograničila tužiteljima, ne može nadomjestiti takav procesni nedostatak.

21. Pravilno pri tom prvostupanjski sud zaključuje, da su tužiteljice Z. i D. P.¹ ovlaštene za podnošenje tužbe i postavljanje tužbenog zahtjeva, a budući da su upisane kao isključive suvlasnice čest. zem. 439/16, te da im pravo služnosti pripada u odnosu na navedenu česticu.

22. Radi toga je i tužbeni zahtjev radi utvrđenja i upisa prava služnosti u korist čest. zem. 439/16 kao povlasnih nekretnina, na teret čest. zem. 439/6, kao poslužne nekretnine, prihvaćen osnovano u cijelosti u odnosu na tužiteljice pod 1 i 2, a odbijen prema tužiteljima pod 3 i 4, koji u trenutku donošenja odluke nisu bili upisani kao suvlasnici spornih nekretnina.

23. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.