Zakon.hr

P-4445/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

GUNDULIĆEVA 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužiteljice UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Raiću, odvjetniku u Splitu, protiv tužene OTP banka. d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po punomoćnicima iz OD Anić & Anić, Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. listopada 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja LĆ, odvjetničke vježbenice, objavljena istog dana,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 9. 1. Ugovora o kreditu, broj 54560/06, a kojom je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 10. d) 1. Ugovora o kreditu, broj 54560/06, a kojom je ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 202,59 EUR, na ime ništetnosti odredbe članka 9. 1. Ugovora o kreditu, broj 54560/06, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na

iznos od:

- 1,76 EUR, od 21. 03. 2007. godine

- 4,53 EUR, od 14. 04. 2007. godine

- 3,56 EUR, od 17. 05. 2007. godine

- 4,41 EUR, od 20. 06. 2007. godine

- 3,43 EUR, od 12. 07. 2007. godine

- 4,26 EUR, od 11. 08. 2007. godine

- 4,20 EUR, od 26. 09. 2007. godine

- 3,28 EUR, od 17. 10. 2007. godine

- 4,05 EUR, od 15. 11. 2007. godine

- 3,15 EUR, od 11. 12. 2007. godine

sve do 31. 12. 2007. godine po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. 01. 2008. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena;

- 3,90 EUR, od 11. 01. 2008. godine

- 3,84 EUR, od 12. 02. 2008. godine

- 2,21 EUR, od 11. 03. 2008. godine

- 3,69 EUR, od 11. 04. 2008. godine

- 2,87 EUR, od 13. 05. 2008. godine

- 3,53 EUR, od 11. 06. 2008. godine

- 2,76 EUR, od 15. 07. 2008. godine

- 3,39 EUR, od 12. 08. 2008. godine

- 4,08 EUR, od 13. 09. 2008. godine

- 5,10 EUR, od 16. 10. 2008. godine

- 5,71 EUR, od 15. 11. 2008. godine

- 4,86 EUR, od 13. 12. 2008. godine

- 5,42 EUR, od 16. 01. 2009. godine

- 5,27 EUR, od 12. 02. 2009. godine

- 3,17 EUR, od 14. 03. 2009. godine

- 5,00 EUR, od 16. 04. 2009. godine

- 4,24 EUR, od 16. 05. 2009. godine

- 4,70 EUR, od 13. 06. 2009. godine

- 3,98 EUR, od 16. 07. 2009. godine

- 4,42 EUR, od 13. 08. 2009. godine

- 4,27 EUR, od 15. 09. 2009. godine

- 3,60 EUR, od 15. 10. 2009. godine

- 3,96 EUR, od 14. 11. 2009. godine

- 3,42 EUR, od 15. 12. 2009. godine

- 6,12 EUR, od 15. 01. 2010. godine

- 5,85 EUR, od 16. 02. 2010. godine

- 4,11 EUR, od 13. 03. 2010. godine

- 5,35 EUR, od 16. 04. 2010. godine

- 4,62 EUR, od 18. 05. 2010. godine

- 4,83 EUR, od 16. 06. 2010. godine

- 4,15 EUR, od 31. 07. 2010. godine

- 4,29 EUR, od 14. 08. 2010. godine

- 4,03 EUR, od 15. 09. 2010. godine

- 3,43 EUR, od 15. 10. 2010. godine

- 3,49 EUR, od 16. 11. 2010. godine

- 2,92 EUR, od 15. 12. 2010. godine

- 2,92 EUR, od 15. 01. 2011. godine

- 2,65 EUR, od 15. 02. 2011. godine

- 1,72 EUR, od 15. 03. 2011. godine

- 2,08 EUR, od 15. 04. 2011. godine

- 1,63 EUR, od 17. 05. 2011. godine

- 1,49 EUR, od 16. 06. 2011. godine

- 1,10 EUR, od 15. 07. 2011. godine

- 0,91 EUR, od 17. 08. 2011. godine

- 0,60 EUR, od 15. 09. 2011. godine

- 0,28 EUR, od 15. 10. 2011. godine

sve do 31. 07. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do 31.

12. 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 647,29 EUR, na ime ništetnosti odredbe članka 10. d) Ugovora o kreditu, broj 54560/06, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:

- 1,93 EUR, od 11. 11. 2006. godine

- 0,01 EUR, od 12. 12. 2006. godine

- 1,27 EUR, od 11. 01. 2007. godine

- 0,41 EUR, od 31. 01. 2007. godine

- 0,03 EUR, od 13. 02. 2007. godine

- 0,16 EUR, od 20. 02. 2007. godine

- 0,01 EUR, od 13. 03. 2007. godine

- 1,08 EUR, od 21. 03. 2007. godine

- 4,05 EUR, od 15. 11. 2007. godine

- 1,01 EUR, od 12. 02. 2008. godine

- 2,77 EUR, od 11. 03. 2008. godine

- 1,24 EUR, od 11. 04. 2008. godine

- 0,17 EUR, od 13. 05. 2008. godine

- 0,01 EUR, od 11. 06. 2008. godine

- 1,99 EUR, od 16. 10. 2008. godine

-0,05 EUR, od 15. 11. 2008. godine

- 6,40 EUR, od 15. 11. 2008. godine

- 0,21 EUR, od 13. 12. 2008. godine

- 2,05 EUR, od 13. 12. 2008. godine

- 1,30 EUR, od 16. 01. 2009. godine

- 8,03 EUR, od 16. 01. 2009. godine

- 2,14 EUR, od 12. 02 2009. godine

- 6,08 EUR, od 12. 02. 2009. godine

- 3,31 EUR, od 14. 03. 2009. godine

- 5,55 EUR, od 14. 03. 2009. godine

- 3,78 EUR, od 16. 04. 2009. godine

- 8,58 EUR, od 16. 04. 2009. godine

- 0,07 EUR, od 12. 05. 2009. godine

- 8,10 EUR, od 16. 05. 2009. godine

- 0,16 EUR, od 11. 06. 2009. godine

- 6,87 EUR, od 13. 06. 2009. godine

- 0,19 EUR, od 11. 07. 2009. godine

- 7,57 EUR, od 16. 07. 2009. godine

- 0,27 EUR, od 11. 08. 2009. godine

- 6,40 EUR, od 13. 08. 2009. godine

- 0,51 EUR, od 11. 09. 2009. godine

- 7,01 EUR, od 15. 09. 2009. godine

- 0,43 EUR, od 13. 10. 2009. godine

- 5,72 EUR, od 15. 10. 2009. godine

- 0,50 EUR, od 11. 11. 2009. godine

- 6,76 EUR, od 14. 11. 2009. godine

- 0,46 EUR, od 11. 12. 2009. godine

- 6,33 EUR, od 15. 12. 2009. godine

- 0,61 EUR, od 12. 01. 2010. godine

- 8,65 EUR, od 15. 01. 2010. godine

- 0,56 EUR, od 11. 02. 2010. godine

- 10,28 EUR, od 16. 02. 2010. godine

- 0,39 EUR, od 11. 03. 2010. godine

- 10,14 EUR, od 13. 03. 2010. godine

- 0,27 EUR, od 13. 04. 2010. godine

- 12,02 EUR, od 16. 04. 2010. godine

- 0,08 EUR, od 11. 05. 2010. godine

- 14,75 EUR, od 18. 05. 2010. godine

- 0,11 EUR, od 16. 06. 2010. godine

- 14,30 EUR, od 16. 06. 2010. godine

- 0,30 EUR, od 31. 07. 2010. godine

- 16,39 EUR, od 31. 07. 2010. godine

- 1,49 EUR, od 14. 08. 2010. godine

- 16,80 EUR, od 14. 08. 2010. godine

- 2,24 EUR, od 15. 09. 2010. godine

- 21,23 EUR, od 15. 09. 2010. godine

- 2,33 EUR, od 29. 09. 2010. godine

- 0,11 EUR, od 12. 10. 2010. godine

- 20,96 EUR, od 15. 10. 2010. godine

- 0,20 EUR, od 16. 11. 2010. godine

- 21,14 EUR, od 16. 11. 2010. godine

- 0,65 EUR, od 15. 12. 2010. godine

- 25,15 EUR, od 15. 12. 2010. godine

- 1,10 EUR, od 15. 01. 2011. godine

- 25,97 EUR, od 15. 01. 2011. godine

- 1,38 EUR, od 12. 02. 2011. godine

- 0,26 EUR, od 12. 02. 2011. godine

- 24,11 EUR, od 15. 02. 2011. godine

- 0,14 EUR, od 15. 03. 2011. godine

- 26,94 EUR, od 15. 03. 2011. godine

- 0,51 EUR, od 15. 04. 2011. godine

- 24,16 EUR, od 15. 04. 2011. godine

- 1,04 EUR, od 17. 05. 2011. godine

- 27,79 EUR, od 17. 05. 2011. godine

- 1,77 EUR, od 16. 06. 2011. godine

- 32,23 EUR, od 16. 06. 2011. godine

- 2,24 EUR, od 15. 07. 2011. godine

- 38,05 EUR, od 15. 07. 2011. godine

- 3,46 EUR, od 17. 08. 2011. godine

- 45,14 EUR, od 17. 08. 2011. godine

- 3,19 EUR, od 15. 09. 2011. godine

- 33,37 EUR, od 15. 09 2011. godine

- 3,34 EUR, od 15. 10. 2011. godine

- 29,19 EUR, od 15. 10. 2011. godine

- 3,78 EUR, od 18. 10. 2011. godine

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.199,31 eur sa zateznom kamatom od 4. 10. 2024. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi kako je prednik tužiteljice pok. RĆ s tuženikom zaključio 25.10.2006. ugovor o kreditu br. 54560/06 za iznos od 7.590,00 CHF protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja. Tužiteljica da je nakon smrti supruga ovlaštena od strane ostalih zakonskih nasljednika da ih zastupa po svim pitanjima vezanim za nasljedstvom, uključujući i utuženo potraživanje prema tuženiku. Tužiteljica u tužbi navodi kako je tuženik u standardiziranom tipskom ugovoru naveo kamatnu stopu od 6,88 godišnje koja se trebala mijenjati bez razumljivih parametara, sukladno njegovoj odluci. Poziva se na odluke trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, odluku VTSRH br. Pž-719/13, Revt249/14. Tužiteljica također navodi kako je na isti način dogovorena i valutna klauzula, te da je postupajući na taj način tuženik u ugovoru ugradio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama, a ugovornih strana, o čemu se prije sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Također, u pogledu valutne klauzule, tužiteljica se poziva na odluku VTSRH br. Pž6632/17 od 14.6.2018., odredbe čl. 81.,82. i 90. zakona o zaštiti potrošača te 96. i 97. ZOO-a. Predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te traži isplatu pretplate po oba osnova s time da je tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 21.3.2023.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti. Isti će prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, s obzirom da je ugovor zaključen s njenim pokojnim suprugom te prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe budući je kredit u cijelosti otplaćen u listopadu 2011. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa da je pravno valjanja i nije protivna kogentnim odredbama ZOO-a. Stranke da su ugovorile odredivu činidbu pa se ne radi o ništetnosti u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je riječ o ugovaranju suprotno načelima obveznog prava. Ugovor o kreditu da sadrži više kreditnih klauzula glede ugovorene kamate pa tako i klauzuli o visini početne kamatne stope, promjenjivost kamate i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, s time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti korisnika kredita što je i činio. Iz dikcije odredbe čl. 272. st. 1. ZOO-a proizlazi da je jedna ugovorna strana imala slobodu ugovoriti visinu kamatne stope, te se tuženik poziva i na odluku VSRH Rev-360/14, gdje se navodi da su ugovaranjem izmjene odluke o kamatama, odnosno vezujući je za odluke banke, stranke ugovorile odredivu činidbu. Tuženik tvrdi da se na razrješenje odnosa među strankama ne mogu primijeniti odredbe zakona o potrošačkom kreditiranju jer je taj zakon stupio na snagu 1. 1. 2010. dok je ugovor o kreditu sklopljen 2006. Ističe se kako je tuženik obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa. Tuženiku je pravno neprihvatljivo i neodrživo pozivanje tužitelja na odluku VSRH Pž-7129/13 o kojoj bi ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope bila ništetna. Ističe kako je tom odlukom potrošačima pružena apstraktna zaštita te da nije ostvarivo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja postojanja osnova i visine tužbenog zahtjeva, što se mora dokazivati u svakom pojedinom postupku. Činjenična utvrđenja iz postupka vođenim pred VTSRH broj P-5104/12 da nisu relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom postupku, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 220. i 221. ZPP-a. U suprotnom da bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja. Odlukom VTSRH broj Pž-7129/13 da nije uopće dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima što je potvrđeno donošenjem presude VSRH. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope da ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Tuženik ističe kako ugovor o kreditu kojega su stranke sklopile nije tipski ugovor jer se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj uredno obavještavan o promjeni kamatne stope te da je uredno otplaćivao kredit po novim otplatnim planovima, ne ističući nikakve prigovore i ne tražeći bilo kakva obrazloženja, pa se može zaključiti kako je bio makar prešutno suglasan s promjenama kamatnih stopa. Na koncu ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 226. ZOO-a, da bi se radilo o povremenim davanjima koja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom ugovora o kreditu broj 54560/06 od 25.10.2006., rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Josipa Bradarića O-259/07 od 27.9.2007., otplatnog plana, stanja računa predmetnog kredita, vještačenje po vještaku Anti Beusu, te saslušanje tužiteljice kao stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja kako je postavljen u tužbi i podneskom od 21.3.2023. djelomično je osnovan.

5. U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 54560/06 od 25.10.2006. kojega su zaključili pokojni suprug tužiteljice RĆ, kao korisnik kredita i tuženik kao banka u dijelu koji se odnose na odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te s tim u vezi je li osnovan zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenog iznosa po oba osnova. Sporna je i aktivna legitimacija tužiteljice, s obzirom da tuženik tvrdi kako u rješenju o nasljeđivanju broj O-357/07 od 27.9.2007. javnog bilježnika Josipa Bradarića nije navedena predmetna tražbina.

6. Među strankama nije sporno da su prednik tužiteljice i tuženik 25. 10. 2006. zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojega je banka isplatila predniku tužiteljice iznos kredita od 7.590,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju banke na dan korištenja, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa početno od 6,88%, da je ugovoren rok otplate od 60 mjeseca, a mjesečni anuitet da je ugovoren u visini od 149,63 CHF (te jedan u iznosu od 149,10 CHF), kao i da je cijeli kredit isplaćenu u listopad 2011.

7. Nije sporno također kako su iza smrti pok. RĆ rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Josipa Bradarića br. O-259/07 od 27.9.2007. proglašeni kći U i sin L, te tužiteljica kao supruga, s time što su djeca ovlastila majku da ih zastupa po svim pitanjima vezanim za njihovo nasljedstvo.

8. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, sud isti cijeni neutemeljenim iz razloga što je naprijed navedenim rješenjem o nasljeđivanju tužiteljica proglašena nasljednicom svog pokojnog supruga, te su je istim rješenjem djeca ovlastila da ih zastupa po svim pitanjima vezanim za njihovo nasljedstvo . Činjenica da predmetno potraživanje nije obuhvaćeno naprijed navedenim rješenjem o nasljeđivanju po mišljenju ovog suda nije od relevantnog značaja za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, imajući u vidu da temeljem odredbe čl. 128. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, - pročišćeni tekst 94/17 - ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP) nasljednik stječe vlasništvo naslijeđene stvari u času otvaranja nasljedstva.

9. Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u ovoj parnici u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

10. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 7) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

12. Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

13. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

16. Sud je u postupku saslušao tužiteljicu koja navodi kako je predmetni kredit trebao njenoj obitelji za potrebe koje su se odnosile na školovanje djece i život. Kredit u CHF da im je ponuđen kao najpovoljniji, i to ne samo u banci tuženika, jer je obilazila i druge banke. Na ugovorene uvjete da nije mogla utjecati jer joj je ponuđen tipski ugovor, a nije joj objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Sud nema razloga sumnjati u istinitost iskaza tužiteljice, budući tuženik sa svoje strane nije dostavio niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju istinitost iskazivanja tužiteljice. Za napomenuti je da niti u jednom postupku koji se o istom pravnom osnovu vodi pred ovim i drugim sudovima u RH nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja ugovora posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, te stoga sud nije smatrao potrebnim pozivati tužitelja i saslušavati ga na te okolnosti, budući niti banka sa svoje strane nije predložila izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka na te okolnosti. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice koje bi dovele do zaključka da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli poštene i valjane.

17. To, nadalje, znači da je dio odredbi sadržan u osporavanim člancima predmetnog ugovora o kreditu prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika ništetna, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 12. kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Pravilniku o kreditiranju građana ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

19. Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr. ) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula ) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev iz točke 1. je trebalo usvojiti. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja zastarijeva 2023. (budući je 14.6.2018. pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zgrebu P-1401/12 koja se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule), s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, u kojem slučaju se radi o zastarnom roku od 5 godina, prema odredbi čl. 230. ZOO/05. Kako je predmetna tužba podnesena 16.12. 2021., to je očigledno da zastara nije nastupila.

20. Zahtjev tužitelja u konkretnom slučaju odnosi se na dva osnova, ništetnost kamatne stope i valutne klauzule. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se postaviti u svako doba jer ne zastarijeva. Zahtjev za isplatom pretplaćenih kamata i isplate pretplaćene po osnovi ništetnih odredbi koje se odnose ne valutnu klauzulu je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. ZOO 53/91 i čl. 230 ZOO/05). Prema odredbi čl. 245 st. 1 ZOO, nakon prekida zastara počinje teći iznova, odnosno prema odredbi st. 3. istog članka, kada je prekid nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova.

21. Prema stajalištu VSRH u odluci Rev-2245/17 pokretanjem parničkog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388 ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Kolektivna tužba u slučaju Franak podnesena je 4.4.2012. te prekida tijek zastare, a okončanjem spora pred VTSRH donošenjem odluke Pž-7129/13 13.6.2014. zastara počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Predmetna tužba podnesena je 16.12.2021., te je, što se pretplate s osnova ništetne odredbe o kamatnoj stopi tiče, po mišljenju ovog suda nastupila zastara, s obzirom da je protekao petogodišnji zastarni rok. Ovdje treba navesti stav VSRH, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajem istovjetnih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnim parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22. Radi odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Anti Beusu. Prema nalazu vještaka u utuženom razdoblju od listopada 2006. do listopada 2011. uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK primijenjen na dan isplate kredita (početni tečaj) preplata iznosi ukupno 647,29 eur / 7.5345,00 kn, a sve kako je po datumima i pojedinačnim iznosima prikazano u tablici broj 5. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj je platio više kamata u iznosu 202,59 eur / 1.526,41 kn, što je prikazano u tablici br. 6. Negativna razlika prema nalazu vještaka iznosi 16,84 eur / 126,88 kn.

23. Tužitelj je uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka uredio tužbeni zahtjev podneskom od 21.3.2023., kako isti glasi u izreci ove presude.

24. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka financijske struke s obzirom da je temeljem financijskih podataka tuženika utvrdio postojanje razlike po utuženim osnovama objektivno i sukladno pravilima struke.

25. Vijeće Vrhovnog suda RH zaključuje kako kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te da je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene banke, da je istakla protutužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbe čl. 195. i 196. ZOO- a. Nadalje, u svojoj odluci Rev-549/2023 VSRH navodi da se protutužba i procesno pravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka a materijalno pravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave, s time da se sukladno odredbi čl. 288. A st. 6. ZPP-a radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice, niti se mogu predlagati novi dokazi. Kako tužena banka u konkretnom slučaju nije istakla procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP- a niti materijalno prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO-a, odnosno nije podnijela protutužbu, to u konkretnom slučaju nema procesnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti prigovora tzv. negativne razlike, odnosno umanjenja tužbenog zahtjeva za iznos od 16,84 eur.

26. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podneska od 15.2.2022. i 21.3.2023., te zastupanja na ročištu od 19.5.2022., 9.9.2022., 18.4.2023, 6.10.203, 15.4.2024., 18.6.2024. po 150 eura te za ročište od 4.10.2024. 75 eur, što ukupno iznosi 1.424,00 eur, odnosno uvećano za 356,25 eur PDV-a, trošak zastupanja iznosi 1.781,25 eur. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 19,90 eur te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,16 eur. Tužitelju nije obistinjen trošak sudske pristojbe presude s obzirom da je prema odredbi čl. 11 st. 1 . toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) oslobođen plaćanja iste. Ukupno, trošak tužitelja s toga iznosi 2.199,31 eur.

U Splitu, 4. listopada 2024.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte