- 1 -              Rev 207/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 207/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. S. iz P., OIB ..., koju zastupa punomoćnica G. G. odvjetnica u R., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., Podružnica R., OIB ... kao pravni slijednik H. A.-A.-B. d.d. iz Z., Podružnica R., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-117/2022-2 od 18. veljače 2022., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-673/2019-26 od 21. listopada 2021., u sjednici održanoj 13. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-117/2022-2 od 18. veljače 2022. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-673/2019-26 od 21. listopada 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev u iznosu od 37.373,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška u iznosu od 7.624,00 kn.

 

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja u cijelosti.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2662/2022 od 28. rujna 2022. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-117/2022-2 od 18. veljače 2022. u odnosu na pitanje:

 

              ''Protivi li se čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19. i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine u cijelosti odluke nižestupanjskih sudova te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja-potrošača za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbe čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu od 19. svibnja 2008. o valutnoj klauzuli po osnovi stjecanja bez osnove za razdoblje od siječnja 2009. do lipnja 2013.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da su stranke 19. svibnja 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu  na iznos glavnice 26.265,00 CHF za adaptaciju s rokom otplate 5 godina odnosno, da je čl. 3. st. 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica koja čini predmet Ugovora o kreditu vezana za tečaj CHF, da je na dan zaključenja Ugovora valutni tečaj za CHF iznosio 4,783 kn, da je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete po osnovi promjene tečaja CHF preplatio ukupni iznos od 37.373,55 kn, da je tužitelj nakon provedenog vještačenja podneskom od 9. srpnja 2020. sukladno nalazu i mišljenju konačno postavio tužbeni zahtjev na isplatu po osnovi preplaćenih iznosa ukupno 37.373,55 kn za utuženo razdoblje siječnja 2009. do lipnja 2013.

 

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u granicama postavljenog zahtjeva (čl. 2. ZPP-a) za isplatu razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan korištenja kredita u iznosu 37.373,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose počevši od siječnja 2009. do lipnja 2013.

 

10. U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje ZZP) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO/05).

 

10.1. Drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. ZZP-a), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, i čl. 502.c u svezi čl. 502.a ZPP-a.

 

10.2. Uz to je drugostupanjski sud pojasnio da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite, sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom, a da to u ovom slučaju znači da se potrošač u individualnom sporu može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje i da sud na to pazi po službenoj dužnosti, zbog čega nije dužan to pitanje ponovno raspravljati i ocjenjivati u individualnom sporu, ali izrekom odluke, kao deklaratornim preambulom, to može utvrditi.

 

10.3. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. do čl. 1120. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.

 

11. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

 

12.1. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, te da je, između ostalih navoda, isticala da je "prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja…'' te je na tu okolnost predloženo saslušati radnicu tuženika J. Š.., a da prvostupanjski sud odlučio da ju neće saslušavati."

 

13. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

14. Prema navedenom, potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

 

15. "Članak 81. ZZP- a glasi:

 

(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati."

 

16.1. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

16.2. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće …''

 

17. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

18. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

19. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

 

              "...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

 

              Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

 

              U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke).".

 

21.1. Europski sud za ljudska prava u predmetu O.T.P. b. d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - O. b. d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 – R. A. d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 E.&S. banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 – P. B. Z. d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - A. B. d.d. protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka-podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.

 

21.2. U odnosu na prigovor o povredi načela jednakosti stranaka, Europski sud za ljudska prava smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno jer su Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili su da se u predmetnom postupku radi o kolektivnom potrošačkom sporu u kojem je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a te su okolnosti utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrditi saslušanjem bankovnih službenika. Ustavni sud također je naveo da iskazi klijenata banaka podnositeljica nisu bili odlučujući niti se osporena presuda temeljila samo na tim dokazima. Sukladno tomu, ESLJP je ocijenio da banke podnositeljice nisu stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Također smatra da ništa ne ukazuje na to da banke podnositeljice nisu imale kontradiktorni postupak, da nisu mogle iznijeti argumente i dokaze koje su smatrale relevantnima za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavanje argumenata i dokaza koje je iznijela druga strana. Sve njihove argumente, koji su bili relevantni za rješenje predmeta, propisno su saslušali i ispitali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten.

 

22. Prema shvaćanju ovoga suda naprijed navedeno shvaćanje EU suda nije primjenjivo na konkretni slučaj jer se ono odnosi isključivo na odluku donesenu u sporu za kolektivnu zaštitu, te stoga izneseno shvaćanje toga suda nije u suprotnosti s naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Ustavnog suda RH.

 

23. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

 

24. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi :

 

              Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

 

25.1. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu J. Š., upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je ''… prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja …'', a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

26. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. prosinca 2023.

 

              Predsjednica vijeća:

              Renata Šantek, v.r.