Poslovni broj: Usž-290/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Ante Galića, članova vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja N., [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Božidaru Feldmanu, odvjetniku iz Zagreba, Klaićeva 24, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poništavanja rješenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3960/2018-7 od 21. rujna 2020. i žalbi tužitelja protiv točke III. izreke te presude, na sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka III. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3960/2018-7 od 21. rujna 2020. i sudi:

Nalaže se Poreznoj upravi da u roku od 15 dana od dostave ove presude obračuna i isplati tužitelju zatezne kamate na iznos priznatog prava na povrat preplaćenih obveza javnih davanja iz točke II. izreke ove presude, počevši 30- ti dan za iznos preplaćenog poreza na dodanu vrijednost, od zahtjeva za povrat od 12. svibnja 2011. sve do isplate i 15-ti dan u odnosu na preostali dio iznosa preplaćenih obveza javnih davanja, od zahtjeva za povrat od 12. svibnja 2011., sve do isplate.

II. Žalba tuženika se odbija i potvrđuju točke I., II. i IV. presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3960/2018-7 od 21. rujna 2020.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom usvaja se tužbeni zahtjev i poništava rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-23/13-01/1920, urbroj: 513-04/18-2 od 4. rujna 2018. i rješenje Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-410- 01/13-01/005, urbroj: 513-07-23/02-13-02 od 17. lipnja 2013. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude usvaja se tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenih obveza javnih davanja od 12. svibnja 2011. te se Poreznoj upravi nalaže u roku od 15 dana tužitelju isplatiti iznos od 5.537.967,29 kn. Točkom III. izreke te presude odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 5.537.967,29 kn. U točki IV. izreke presude se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), tj. radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Nastavno, u žalbi tuženik pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pravilno zaključio i obrazložio razloge zbog kojih je tužitelj bio, kao podnositelj zahtjeva za povrat preplaćenog poreza, dužan dokazati postojanje i točnost traženih knjigovodstvenih isprava i dokumentacije. Postupajući protivno tome, tuženik smatra da tužitelj nije uopće dokazao da tražene isprave i dokumentacija postoje, tj. da su poslovni događaji uopće nastali, zbog čega je tuženik zahtjev odbio kao neosnovan. 4. Dalje u žalbi daje osvrt na primjenu pobliže navedenih odredbi Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 147/08. i 18/11. – dalje: OPZ), zaključujući da prvostupanjski sud nije kod donošenja odluke uzeo u obzir sve relevantne odredbe. Dodaje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 69. stavke 1. i 3. OPZ-a, prema kojima upravno tijelo može tražiti od podnositelja zahtjeva za povrat preplaćenog poreza odgovarajuće podatke, a koji ih je dužan dostaviti. Tuženik nije suglasan sa stajalištem suda da je, s obzirom na sve utvrđene i nesporne činjenice, daljnji teret dokaza bio na poreznom tijelu, tj. da je porezno tijelo imalo i obvezu i mogućnost prikupiti daljnju dokumentaciju od suda i drugih tijela.

5. Navodeći i druge razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita, tuženik predlaže da ovaj Sud presudu od 21. rujna 2020. poništi u cijelosti i odbije tužbu tužitelja.

6. Protiv navedene presude (točke III. izreke) tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. ZUS-a.

7. Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt na razloge dane u obrazloženju pobijane presude, zbog kojih je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice potraživanja (tj. iznos povrata poreza) od 5.537.967,29 kn. Smatra da primijenjene zakonske odredbe članka 19. stavka 2. točke 1. i 2. i članka 116. stavka 5. OPZ-a prvostupanjski sud pogrešno tumači i primjenjuje, zbog razloga koje nastavno u žalbi iscrpno obrazlaže. Uz druge razloge, tužitelj dodaje da je u konkretnom slučaju podnio zahtjev za povrat preplaćenog poreza 12. svibnja 2011., a da preplaćeni iznos nije ni nakon više od 9 godina vraćen, koju činjenicu prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio. 8. Dalje u žalbi daje osvrt i na situacije kada je riječ o preplaćenom porezu na dobit, članarinu turističkim zajednicama, spomeničku rentu i druga javna davanja, a da u slučaju preplate, obveznici imaju pravo podnijeti zahtjev za povrat više plaćenog iznosa s osnove poreza i drugih javnih davanja, uključujući i zatezne kamate.

9. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, a u situaciji kada porezna tijela bez svake dvojbe postupaju nezakonito, smatra da treba primijeniti odredbe OPZ-a koje propisuju povrat poreza plaćenog bez pravne osnove. Tužitelj dodaje razloge zbog kojih smatra da od trenutka podnošenja zahtjeva za povrat preplaćenog poreza više ne postoji pravna osnova da porezno tijelo zadrži više plaćeni porez, tj. da je otpala pravna osnova. Stoga da je i iznos preplaćenog poreza u konkretnom slučaju porez koji je plaćen bez pravne osnove. Dodaje da ni ne traži isplatu zatezne kamate koja bi tekla od dana preplate, već od podnošenja zahtjeva za povrat. Smatra da bi drugačiji zaključak od toga da mu pripada pravo na zateznu kamatu bio protivan cilju i svrsi mjerodavnog propisa, tj. konkretno primijenjenih zakonskih odredbi.

10. Tužitelj navodi da je riječ o uobičajenoj praksi poreznih tijela i upravnih sudova u predmetima istog činjeničnog i pravnog supstrata. U prilog toj tvrdnji presude prvostupanjskog suda pobliže navodi u žalbi. Dodaje i druge razloge zbog kojih smatra da je stajalište prvostupanjskog suda neuobičajeno i protivno osnovnim načelima zaštite prava vjerovnika, a i da predstavlja presedan u sudskoj praksi.

11. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi točku III. izreke prvostupanjske presude od 21. rujna 2020. te o zahtjevu tužitelja za isplatu zateznih kamata meritorno odluči.

12. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika u bitnom navodi da žalbeni razlozi, kao i njihova argumentacija, u cijelosti potvrđuju da je jedina svrha podnošenja žalbe bila da odgodi povrat poreza tužitelju, a što se protivi postupanju u dobroj vjeri. Dodaje da tuženik u biti zlorabi procesnu mogućnost podnošenja žalbe protiv presude, bez prihvatljive argumentacije.

13. Dalje u odgovoru na žalbu tužitelj ponavlja razloge, koje je relevantnima prihvatio i prvostupanjski sud, na temelju kojih je porezno tijelo bilo dužno tužitelju priznati pravo na povrat poreza, jer je priznalo i dug prema tužitelju, a argumente protivne tome tuženik ni u žalbi ne iznosi. Tužitelj dodaje da tuženiku nije naloženo platiti zateznu kamatu na utvrđenu glavnicu poreza koji povrat je tužitelju priznat, što afirmira nezakonitost postupanja poreznih tijela u takvim slučajevima. Predlaže da ovaj Sud žalbu tuženika odbije kao neosnovanu.

14. Žalba tužitelja je osnovana.

15. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4912/2022 od 19. prosinca 2023. se u povodu ustavne tužbe tužitelja ukida presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4848/2020-3 od 28. travnja 2022. te se predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

16. Ustavni sud u navedenoj odluci iznosi stajališta na kojima temelji zaključak da je u predmetnom slučaju osnovan navod tužitelja iznesen u ustavnoj tužbi o povredi članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav), jer je tužitelju priznato pravo na povrat preplaćenih javnih davanja, zbog čega tužitelj ima novčano potraživanje koje se smatra imovinom u smislu članka 48. stavka 1. Ustava. Ustavni sud ocjenjuje da razlozi koje je ovaj Sud naveo u naznačenoj presudi vezano uz primjenu mjerodavnih zakonskih odredaba na okolnosti predmetnog slučaja nisu prihvatljivi, već su proizveli učinke koji nisu u suglasnost s člankom 48. stavkom 1. Ustava.

17. Dalje u navedenoj odluci Ustavni sud daje osvrt na primjenu članka 116. OPZ- a koji propisuje da se na iznos manje ili više plaćenog poreza obračunavaju i plaćaju kamate u skladu s posebnim propisom, ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, a ocjenjujući da se radi o nedvosmislenoj i izričitoj zakonskoj odredbi, skreće pozornost da mjerodavne zakonske odredbe ne mogu dovesti do zaključaka koje su izveli prvostupanjski upravni sud i ovaj Sud u predmetnoj stvari, jer je i preplaćeni porez također "porez plaćen bez pravne osnove", a s obzirom da je tužitelju priznato pravo na povrat preplaćenog poreza, slijedno tome mu pripada i pravo na zatezne kamate sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama. S time u vezi se Ustavni sud poziva i na stajališta iznesena u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), kao i na stajališta izražena u ustavnosudskoj praksi.

18. Postupajući u skladu s primjedbama Ustavnog suda iznesenima u navedenoj odluci, ovaj Sud je odlučio kao u točki I. izreke ove presude, tj. ocijenio je žalbu tužitelja osnovanom te naložio Poreznoj upravi da postupi na opisani način.

19. Slijedno navedenom, ovaj Sud je naložio Poreznoj upravi da tužitelju obračuna i isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos priznatog prava na povrat preplaćenih obveza javnih davanja sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) uvažavajući pri tome i odredbe Zakona o kamatama („Narodne novine“ 94/04. i 35/05.).

20. Tužitelju u predmetnom slučaju pripada pravo na zatezne kamate na iznos priznatog prava na povrat preplaćenih obveza javnih davanja, koje u odnosu na iznos priznatog preplaćenog poreza na dodanu vrijednost počinju teći istekom 30-tog dana od dana podnošenja zahtjeva za povrat, sukladno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kao posebnog zakona, a u odnosu na preostali iznos preplaćenih obveza javnih davanja kamate teku počevši s 15-im danom od dana primitka zahtjeva za povrat.

21. Ispitujući zakonitost pobijane presude u dijelu točaka I., II. i IV. izreke, kao i postupka koji joj je prethodio, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da žalbeni razlozi tuženika zbog kojih presudu pobija u tom dijelu nisu osnovani.

22. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude, proizlazi da je tužitelj na temelju ugovora o ustupanju potraživanja od 1. veljače 2011., od trgovačkog društva Unilever Croatia d.o.o.-u likvidaciji (dalje: Unilever), stekao potraživanja prema poreznom tijelu za povrat preplaćenih poreza (PDV-a, poreza na dobit, spomeničke rente i članarine turističkim zajednicama), u ukupnom iznosu od 5.537.967,29 kn. Dalje proizlazi, da porezno tijelo ne spori postojanje ugovora, a ni činjenicu da je dana 3. veljače 2011., ustupitelj prava navedeni ugovor dostavio u skladu s odredbom članka 23. stavka 2. OPZ-a.

23. Tužitelj je poreznom tijelu dana 12. svibnja 2011. podnio zahtjev za povrat preplaćenog poreza, pozivajući se na navedeni ugovor.

24. Dalje, prema podacima spisa predmeta, nije sporno da je Unilever s danom 31. listopada 2010., zbog postupka likvidacije predao sve završne prijave i obračune poreza. U odnosu na te prijave i obračune porezno tijelo u smislu članka 91. OPZ-a nije utvrdilo drugačiji iznos poreza od iznosa koji je porezni obveznik obračunao i prijavio. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja pobijane presude, proizlazi da je porezno tijelo i nakon brisanja Unilevera, prema podacima iz ISPU-a imalo evidentirane preplate poreza u ukupnom iznosu od 5.537.967,29 kn. Također spisu predmeta prileži i dopis službenice Porezne uprave NA dostavljen Unileveru, kojim se potvrđuje da je 5. studenoga 2010. dostavio kumulativnu prijavu PDV-a za 2010. godinu s iskazanom razlikom za povrat u iznosu od 4.435.680,43 kn, a od Unilevera je zatraženo da se očituje u svezi navedenog iznosa, da li da se ostavi kao predujam ili traži povrat tog iznosa.

25. Dalje se dodaje da porezno tijelo ni tuženik nisu osporili tvrdnju tužitelja da je dana 23. studenoga 2010. Unileveru izdana potvrda da nema bilo kakvo porezno dugovanje o kojem Porezna uprava vodi evidenciju. Navedena potvrda je, prema tvrdnji tužitelja, izdana nakon podnesenih završnih prijava i obračuna Unilevera, a upravo u svrhu provedbe završnih aktivnosti u postupku likvidacije Unilevera.

26. Prema odredbi članka 113. stavka 6. OPZ-a povrat preplaćenog poreza se iznimno neće izvršiti samo ako je porezno tijelo prethodno utvrdilo da porezni obveznik ima dospjelih, a neplaćenih poreza, koja iznimka, zbog navedenih razloga nije primjenjiva, već članak 113. stavak 5. OPZ-a, koji propisuje da je povrat preplaćenog poreza porezno tijelo dužno vratiti osobi koja ga je platila, odnosno osobi kojoj je pravo na povrat poreza ustupljeno. Prema članku 23. stavku 3. OPZ-a, ugovor o ustupu obvezujući je za porezno tijelo, osim ako se nad ustupiteljem prava provodi ovrha, a što također ne proizlazi iz podataka spisa niti to tvrde i dokazuju porezna tijela.

27. Dakle, na temelju svih raspoloživih i relevantnih podataka spisa, čiju pravilnost porezna tijela nisu dovela u sumnju, prvostupanjski sud je imao osnove zaključiti da tužitelj raspolaže valjanim i obvezujućim ugovorom o ustupanju potraživanja Unilevera prema poreznom tijelu, i to upravo u iznosu koji porezno tijelo ima evidentiran u svojim evidencijama. Također proizlazi da Unilever kao porezni obveznik nema dospjelih, a neplaćenih iznosa poreza koji bi bili zapreka za povrat preplaćenog poreza.

28. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje i obrazlaže razloge zbog kojih je daljnji teret dokaza činjenica koje daju osnovu za utvrđenje porezne obveze ili smanjenje iznosa za povrat poreza, bio isključivo na poreznom tijelu, u smislu mjerodavnih odredbi OPZ-a. U obrazloženju pobijane presude sud iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba članka 69. stavci 1. i 3., članak 71. stavak 1. i članak 79. OPZ-a, jer se te odredbe odnose na traženje odgovarajuće dokumentacije od poreznog obveznika. Kako u predmetnom slučaju nije riječ o materijalnoj dokumentaciji tužitelja kao podnositelja zahtjeva niti je tužitelj, u smislu članka 69. stavka 3. OPZ-a, porezni obveznik, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se od tužitelja nije mogla tražiti dostava poslovne dokumentacije Unilevera, s kojom tužitelj niti ne raspolaže.

29. S obzirom da je u predmetnoj upravnoj stvari tužitelj dokazao sve bitne činjenice na kojima temelji zahtjev, pravilan je i daljnji zaključak suda da je na poreznom tijelu bio teret dokaza o postojanju činjenica koje bi osporavale pravo tužitelja na povrat preplaćenog poreza. U takvom slučaju upravo je porezno tijelo imalo obvezu i mogućnost prikupiti daljnju dokumentaciju od suda i drugih tijela, u svrhu dokazivanja činjenica protivnih onima koje su u prilog osnovanosti zahtjeva tužitelja. S tim u vezi se u obrazloženju pobijane presude ukazuje i na primjenu odgovarajućih odredbi Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.), konkretno članka 47. stavka 2., prema kojem će službena osoba pribaviti po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi drugo javnopravno tijelo ili sud. Time se potvrđuje pravilnost zaključka da je porezno tijelo imalo mogućnost pribaviti sve isprave koje je smatralo potrebnim za naknadno utvrđenje drugačijeg iznosa poreznih obveza od onih koje je Unilever naveo u odnosu na obračunati porez i u završnim prijavama koje je dostavio u postupku likvidacije.

30. Odluka o trošku, sadržana u točki IV. izreke pobijane presude, pravilno je utemeljena na članku 79. stavku 4. ZUS-a. S obzirom na tužiteljev uspjeh u sporu priznati su mu opravdani troškovi upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn (za sastav tužbe i zastupanje na raspravnom ročištu po opunomoćenom odvjetniku).

31. Slijedom navedenog utvrdivši osnovanost žalbe tužitelja, a s obzirom da tuženik žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. i 2. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 3. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović