Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1252/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz V. G., P. Č., OIB ...., zastupanog po punomoćnici A. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika V. d.d. u s. , Z., OIB: ..., zastupanog po stečajnom upravitelju M. Z., a on po punomoćnici D. R. D., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i p. iz Z., radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3100/2018-78 od 21. listopada 2020., na sjednici vijeća 3. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3100/2018-78 od 21. listopada 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da postoji tražbina prvog višeg isplatnog reda tužitelja – stečajnog vjerovnika prema tuženiku - stečajnom dužniku u iznosu od 3.429,56 eura.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se citirana prvostupanjska presuda u točki I izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da postoji tražbina prvog višeg isplatnog reda tužitelja – stečajnog vjerovnika prema tuženiku - stečajnom dužniku s osnova zakonske zatezne kamate koja teče na iznos 9.848,49 eura od 2. listopada 2017. do isplate i odbacuje se tužba s tim dijelom tužbenog zahtjeva.

II. Ukida se citirana prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke I izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da postoji tražbina prvog višeg isplatnog reda tužitelja – stečajnog vjerovnika prema tuženiku - stečajnom dužniku u iznosu od 6.418,93 eura i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, te u točki II izreke i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev za utvrđenje da postoji tražbina prvog višeg isplatnog reda tužitelja – stečajnog vjerovnika prema tuženiku - stečajnom dužniku u iznosu od 9.848,49 eura (74.203,47 kn)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana otvaranja stečajnog postupka 2. listopada 2017. g. do isplate. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška. U točki II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.140,16 eura (16.125,00 kn).

2. Tužitelj podnosi žalbu protiv te presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda tužitelja i predlaže da se potvrdi pobijana presuda.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje tražbine prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 9.848,49 eura (74.203,47 kn) sa zateznim kamatama prema tuženiku, koja se odnosi na tražbinu neplaćenih prekovremenih sati u iznosu od 5.255,82 eura (39.600,00 kn) uvećano za kamate obračunate do dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom u iznosu od 1.163,11 eura (8.763,47 kn), povrat uloga uzajamne pomoći u iznosu od 376,93 eura (2.840,00 kn), naknadu neimovinske štete zbog mobinga u iznosu od 2.654,46 eura (20.000,00 kn) te naknadu plaćenih prekršajnih kazni u iznosu od 398,17 eura (3.000,00 kn).

5.1. U postupku nije sporno da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj St-1181/2017 od 2. listopada 2017. otvoren stečajni postupak nad tuženikom te su pozvani vjerovnici da stečajnom upravitelju u roku od 60 dana od dana objave toga rješenja u skladu s pravilima Stečajnog zakona ("Narodne novine" 71/15-dalje: SZ) o prijavi tražbina prijave svoje tražbine. Nije sporno da je tužitelj prema pozivu prijavio predmetnu tražbinu u ukupnom iznosu glavnice od 74.203,47 kn, koju je stečajni upravitelj osporio na održanom ispitnom ročištu te je tužitelj rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj St-1181/2017 od 26. veljače 2018. upućen da pokrene parnicu radi utvrđenja osporene tražbine.

5.2. Prvostupanjski sud razmatrao je zahtjev tužitelja u primjeni odredbi SZ-a:

- čl. 167. SZ-a kojim je propisano je da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku,

- čl. 257. st 1. SZ-a kojim je propisano da se prijava tražbine podnosi stečajnom upravitelju na propisanom obrascu u dva primjerka i sadržava: 1. podatke za identifikaciju vjerovnika; 2. podatke za identifikaciju dužnika; 3. pravnu osnovu tražbine, iznos tražbine u kunama; 4. naznaku o dokazu za postojanje tražbine; 5. naznaku o postojanju ovršne isprave i 6. naznaku o postojanju postupka pred sudom, te st. 2. kojim je propisano da prijavi tražbine iz st. 1. u prijepisu se prilažu isprave iz kojih tražbina proizlazi, odnosno kojima se dokazuje,

- čl. 266. st. 1. SZ-a, kojim je propisano da ako stečajni upravitelj ospori tražbinu, sud će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnoga dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine,

- čl. 270. SZ-a kojim je propisano da se u parnici utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu.

5.3. Nastavno u primjeni čl. 257. SZ-a, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj u prijavi nije dostavio pravnu osnovu tražbine, naznaku dokaza za postojanje tražbine, niti naznaku o postojanju ovršne isprave i postupka pred sudom.

5.4. Prvostupanjski sud uvidom u prijavu tražbine tužitelja utvrđuje da je u odnosu na potraživanje s osnove prekovremenih sati tužitelj dostavio evidenciju radnog vremena i obračun kamata, za koje isprave ocjenjuje da nisu dokaz o postojanju tražbine s naslova prekovremenog rada. Nadalje, utvrđuje da je Ugovorom o radu od 1. travnja 2004., koji je tužitelj sklopio s tuženikom, u čl. 7., ugovoreno radno vrijeme tužitelja od 40 sati tjedno, te je u čl. 8. ugovoreno da odredbe koje nisu regulirane Ugovorom o radu (preraspodjela radnog vremena, odmori i dopusti, i dr.) regulirane su Pravilnikom o radu tuženika i u tom obliku se primjenjuju. Iz dostavljene dokumentacije o kalendaru radnog vremena, evidenciji rada i obračunskim listama, kao i odluka o obračunskom vremenu za utuženo razdoblje, kao i na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, utvrđuje da je tuženik tužitelju isplatio uz redovan fond sati i prekovremeni rad, s koje osnove tužitelj ne bi imao prekovremenih sati. Nadalje, iz Izjava tužitelja od 23. siječnja 2017., 11. siječnja 2016., 22. siječnja 2015., 30. siječnja 2014. utvrđuje da je tužitelj pristao raditi u preraspoređenom radnom vremenu sukladno odredbi čl. 30. Kolektivnog ugovora i čl. 67. Zakona o radu. Pri tom ocjenjuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao osnovu potraživanja u ovom dijelu, da je postojala odluka ili nalog poslodavca da mora raditi duže od redovnog radnog vremena, niti da postoji evidencija takvog rada za tužitelja, sukladno odredbama Zakona o radu, Pravilnika o radu tuženika i KU-a, dok u odnosu na evidenciju radnih sati sačinjenu po tužitelju, ocjenjuje da ona sama za sebe ne može biti dostatan i vjerodostojan dokaz u pravcu dokazivanja prekovremenih radnih sati, te da ni ostali dokazi u postupku nisu nedvojbeno ukazivali na točnost te evidencije.

5.5. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj u postupku nije dokazao da bi nalogom poslodavca obavljao posao izvan onog opsega koji je prikazan u obračunu plaće i prekovremenih sati te da eventualni rad tužitelja izvan radnog vremena ugovorenog ugovorom o radu nije predstavljao prekovremeni rad za koji bi tužitelju prema Pravilniku o radu tuženika pripadala daljnja isplata prekovremenog rada.

5.6. U odnosu na tražbinu tužitelja s osnove uzajamne pomoći, prvostupanjski sud ocjenjuje da ulaganje u blagajnu uzajamne pomoći nije bila dužnost i obveza radnika temeljem radnog odnosa kod tuženika, a koja bi proizlazila iz odredbi Pravilnika o radu, Kolektivnog ugovora ili Zakona o radu, već o dobrovoljnom uplaćivanju radnika koja nisu vezana sa samim poslovanjem poslodavca.

5.7. U odnosu na tražbinu tužitelja s osnove naknade neimovinske štete izazvane mobingom, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ni u prijavi tražbine, niti tijekom postupka nije dokazao pravnu osnovu tražbine, iz kojih razloga je i taj dio zahtjeva ocijenjen neosnovanim. S tim u vezi ocjenjuje da okolnost da je tužitelj imao zdravstvenih problema od listopada 2016. i tijekom 2017., nije dostatna za suprotno utvrđenje jer da je tužitelj, ako je smatrao da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, posebice iz odredbe čl. 7. Zakona o radu, da je trebao postupiti sukladno odredbi čl. 133. i 134. Zakona o radu, dok da je tužitelj tek u svojoj prijavi prijavio tražbinu po ovoj osnovi i to za sve vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika.

5.8. U odnosu na potraživanje s osnove plaćanja prekršajnih kazni, prvostupanjski sud i to ocjenjuje neosnovanim. Pri tome utvrđuje da je tužitelj u prijavi tražbine dostavio Naloge za provedbe ovrhe Prekršajnog suda u Zagrebu i Varaždinu iz kojih ne proizlazi da bi se isti odnosili na tražbine tužitelja protiv tuženika, već na troškove provedenih prekršajnih postupaka i jedne novčane kazne u odnosu na tužitelja. Stoga, cijeneći da tužitelj i u tužbi navodi da je u većini slučajeva kazne plaćao poslodavac, a dio on sam, smatra nejasnim po kojoj osnovi bi navedenu tražbinu trebao naknaditi tuženik, s time da je tijekom postupka tužitelj dostavio dokaze iz kojih da je razvidno da je u prekršajnim postupcima sudjelovao kao odgovorna osoba, kao i dokaze da je tuženik u pojedinim slučajevima plaćao novčane kazne i troškove postupka, ali smatra da to ne može biti dokazana osnova i za prijavljenu tražbinu.

5.9. S obzirom na izloženo, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj u postupku nije dokazao ni jednu osnovu za svoje tražbine zbog čega odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

5.10. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

6. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio neosnovanim zahtjev tužitelja u odnosu na tražbinu za povrat uloga uzajamne pomoći u iznosu od 2.840,00 kn, naknade neimovinske štete zbog mobinga u iznosu od 20.000,00 kn te naknade plaćenih prekršajnih kazni u iznosu od 3.000,00 kn, pri čemu ovome sudu nisu u svemu prihvatljivi dani razlozi prvostupanjskog suda o tome, već je taj zahtjev ocijenjen neosnovanim iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

6.1. Nije sporno da je tužitelj prijavio predmetne tražbine u stečajnom postupku nad tuženikom kao tražbine prvog višeg isplatnog reda kao tražbine radnika nastale do dana otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa, koju prijavu je tužitelj i dostavio uz tužbu (list 21-23), te da je stečajni upravitelj osporio tako označenu tražbinu tužitelja zbog čega je tužitelj upućen na predmetnu parnicu u kojoj zahtijeva da se utvrdi postojanje tih tražbina, u naznačenom iznosu, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda,

6.2. Prema odredbi čl. 138. st. 1. ZS-a, koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom i koji dolazi u primjenu, u tražbine prvoga višega isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do dana otvaranja stečajnoga postupka iz radnoga odnosa u ukupnom bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanoga zakonom odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Sukladno st. 2. citiranog članka u tražbine drugoga višega isplatnog reda ulaze sve ostale tražbine prema dužniku, osim onih koje su razvrstane u niže isplatne redove.

6.3. U odnosu na tražbinu s osnova povrata iz blagajne uzajamne pomoći, protivno tvrdnjama tužitelja u žalbi, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi o sredstvima koja su radnici dobrovoljno uplaćivali u vlastiti fond i da isto ne predstavlja ni pravo, niti obvezu radnika koje bi proizlazilo iz radnog odnosa. Prema tome, proizlazi da ta tražbina ne ulazi u krug tražbina prvog višeg isplatnog reda u smislu citirane zakonske odredbe.

6.4. U odnosu na tražbinu naknade neimovinske štete zbog mobinga, tužitelj taj zahtjev temelji na tvrdnji da je zbog nezakonitog postupanja nadređenih koji su svjesno kršili zakon, dugi niz godina doživljavao stres na radnom mjestu referenta transporta, zbog čega zahtijeva naknadu štete za pretrpljene duševne boli i prijavljuje u stečajnom postupku tražbinu u iznosu od 20.000,00 kn. Prema prihvaćenom pravnom standardu, za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1045. st. 1 i st. 2., čl. 1046. i čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO ) u vezi s čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine br. 93/14-dalje:ZR). S obzirom na činjeničnu i pravnu osnovu tog zahtjeva, radi se o tražbini iz radnog odnosa (čl. 34. st. 1. toč. 10 ZPP-a u vezi s čl. 111. ZR-a), međutim, to nije tražbina iz radnog odnosa, ni tražbina naknade štete koja ulazi u krug tražbina prvog višeg isplatnog reda kako to propisuje čl. 138. st. 1. SZ-a.

6.5. U odnosu na tražbinu povrata plaćenih prekršajnih kazni, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj zahtijeva tu naknadu jer je imao izdatke plaćanjem kazni zbog toga što ga je poslodavac pogrešno označavao kao odgovornu osobu za počinjenje prometnih prekršaja, dakle riječ je o naknadi štete prema čl. 111. ZR-a, međutim ni ova tražbina nije obuhvaćena prvim višim isplatnim redom u smislu čl. 138. st. 1. ZR-a.

6.6. S obzirom na izloženo, proizlazi da tužitelj neosnovano zahtijeva da se naznačene tražbine utvrde kao tražbine prvog višeg isplatnog reda te je već zbog toga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Pri tome je za napomenuti da okolnost što je tražbina tužitelja u stečajnom postupku svrstana u tablicu tražbina prvog višeg isplatnog reda i da je tužitelj upućen na parnicu radi utvrđenja tako svrstane osporene tražbine nije od utjecaja budući da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, parnični sud nije vezan pogrešnom uputom stečajnog suda.

7. Slijedom izloženog, presudu suda prvog stupnja trebalo je potvrditi u tom dijelu primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude, pri čemu nije utvrđeno da bi presuda u tom dijelu bila zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire žalitelj jer presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Međutim, u odnosu na tražbinu zakonskih zateznih kamata na ukupan iznos od 74.203,47 kn, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a.

8.1. Predmetna tražbina je u smislu čl. 139. st. 1. toč. 1. SZ tražbina nižih isplatnih redova jer se radi o kamatama na tražbine tužitelja-stečajnog vjerovnika od otvaranja stečajnoga postupka te se prema čl. 139. st. 6. SZ-a te tražbine prijavljuju samo na poseban poziv suda. Prema priloženoj prijavi tražbine tužitelja proizlazi da tužitelj nije prijavio tu tražbinu, a nije ni utvrđeno da ga je sud pozvao na prijavu te tražbine pa kako stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku (čl. 167. SZ-a), tužba je u tom dijelu nedopuštena i zbog toga ju je trebalo odbaciti te riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja primjenom čl. 369. st. 2. ZPP-a.

9. U odnosu na preostalu tražbinu naknade plaće za prekovremeni rad i obračunate kamate na tu tražbinu do otvaranja stečajnog postupka, tužitelj osnovano prigovara da je u tom dijelu činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

9.1. Tužitelj naime u odnosu na taj zahtjev tvrdi da je za vrijeme trajanja radnog odnosa tuženik kao poslodavac tužitelju isplaćivao plaću sukladno obračunima plaća, međutim broj sati koje je mjesečno odradio bio je veći od evidentiranih na obračunu plaće, te da je radio barem 22 sata mjesečno prekovremeno. Tuženik, s druge strane tvrdi da su svi prekovremeni sati evidentirani i isplaćeni, te prvostupanjski sud na temelju sadržaja dokumentacije tuženika o evidenciji radnog vremena i isplatama plaće ocjenjuje zahtjev tužitelja neosnovanim.

9.2. U tom smislu osnovano tužitelj u žalbi prigovara da je u tužbi i tijekom postupka osporavao potpunost vođenja evidencije o radnom vremenu i da je stoga mogao, osporavajući tvrdnju tuženika prema kojoj je vodio urednu evidenciju radnog vremena, predložiti saslušanje određenih svjedoka, te su u postupku saslušani svjedoci na predložene okolnosti radne angažiranosti tužitelja izvan radnog vremena, međutim prvostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio cijeniti iskaze tih svjedoka. Nastavno tome, nije prihvatljivo shvaćanje prvostupanjskog suda da prekovremeni rad treba uvijek biti određen nalogom ili odlukom poslodavca (čl. 65. st. 1. ZR) jer izostanak takve odluke sam po sebi ne isključuje pravo radnika na povećanu plaću za prekovremeni rad u slučaju kad obavljanje određenih poslova po svojoj prirodi zahtijeva takvu organizaciju rada koja iziskuje potrebu kontinuiranog izvršavanja radnih zadataka duže od punog radnog vremena, a tužitelj upravo to tvrdi u postupku, na način da je taj rad obavljao svakodnevno bez iznimke jer bi u protivnom došlo do zastoja u radnim procesima pa je u tom smislu u nastavku postupka potrebno ocijeniti provedene dokaze.

9.3. Stoga je primjenom čl. 370. ZPP-a prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje kako bi, imajući u vidu prethodno izloženo, raspravio spornu okolnost urednosti vođenja evidencije o radu sačinjene po tuženiku i potrebe za obavljanjem rada tužitelja izvan redovnog radnog vremena, te potom donio novu, zakonitu presudu o ovom zahtjevu tužitelja.

9.4. U konačnoj će odluci sud prvog stupnja odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka, sukladno čl. 166. st. 3. ZPP-a.

10. Slijedom izloženog odlučeno je kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

U Rijeci 3. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.