Poslovni broj: Usž-3803/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice N. P., M., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi prava na doplatak za djecu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-846/22-7 od 8. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-846/22-7 od 8. svibnja 2023.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 143-02/21-01/03513001322, URBROJ: 341-99-05/3-21-8014 od 10. ožujka 2022.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D., KLASA: UP/I 143-02/21-01/03513001322, URBROJ: 341-05-05/3-21-10211 od 27. rujna 2021., kojim se tužiteljici ne priznaje pravo na doplatak za djecu za 2016. godinu.
3. Tužiteljica žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Navodi da od rođenja živi na prijavljenoj adresi u M., iako je pobijanom presudom utvrđeno suprotno. Ističe da suprug živi i ima prijavljeno prebivalište u N., ali da je ona i nakon sklapanja braka ostala živjeti u M.. Smatra da je pobijana presuda donesena na temelju dokaza koje je u drugim postupcima uspješno osporila. Ističe da je pod materijalnom i kaznenom odgovornošću potpisala izjavu da živi u mjestu prijavljenog prebivališta, na kojem ju je nekoliko puta zatekla policija prilikom terenskih provjera, a da zdravstveno osiguranje djece u Bosni i Hercegovini nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari. Da je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske imalo saznanja da ne živi u mjestu prijavljenog prebivališta, smatra da bi joj isto bilo odjavljeno po službenoj dužnosti i bila bi joj poništena osobna iskaznica. Stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i osporena rješenja te vratiti predmet javnopravnom tijelu na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom iz svih razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i pobijane presude te ju predlaže odbiti.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).
8. Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužiteljice od 10. veljače 2016. kojim je zatražila priznanje prava na doplatak za djecu za 2016. godinu za kćeri M. P., J. P. i M. P. te za sina I. P., a koji zahtjev je odbijen uz obrazloženje da tužiteljica i djeca ne žive u mjestu prijavljenog prebivališta u M. (Republika Hrvatska) nego u N. (Bosna i Hercegovina).
9. Prvostupanjski sud je nakon uvida u spis predmeta i održane rasprave, zaključio da je činjenično stanje tijekom upravnog postupka potpuno i pravilno utvrđeno, a koji zaključak pravilnim ocjenjuje i ovaj Sud. Utvrđeno činjenično stanje proizlazi iz pribavljene dokumentacije službenih podataka MUP-a o prebivalištu i podataka o školovanju dvoje djece, a koje činjenice je uzeo u obzir i prvostupanjski sud u skladu s ovlastima iz članka 33. stavka 2. ZUS-a. Naime, iz spisu priloženih dokaza proizlazi da je policijskom terenskom provjerom na adresi prebivališta članova kućanstva tužiteljice u M., utvrđeno da tužiteljica s djecom ne stanuje na adresi prijavljenog prebivališta, a iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije, Uprave policije, Sektora kriminalističke policije od 9. veljače 2017. proizlazi da je sa suprugom i djecom nastanjena na adresi u N.. Također je utvrđeno da tužiteljica i njezina obitelj prilikom terenske provjere od 6. studenoga 2016. nisu zatečeni na adresi prijavljenog prebivališta, dok je ponovnom terenskom provjerom od 18. rujna 2017. utvrđeno da su se na navedenoj adresi nastanili, od kada se i dvoje najstarije djece redovito školuje u Republici Hrvatskoj (nakon prelaska iz osnovne škole u N.).
10. Imajući na umu da iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nema neprekidno prebivalište u Republici Hrvatskoj najmanje tri godine prije podnošenja zahtjeva, odnosno cijela obitelj boravi u inozemstvu duže od tri mjeseca neprekidno, što je u skladu s člankom 7. Zakona o doplatku za djecu („Narodne novine“, 94/01., 138/06., 107/07., 37/08., 61/11., 112/12. i 82/15. – dalje: Zakon) pravilno je utvrđeno da na strani tužiteljice, a u skladu s člankom 9. Zakona i na strani djece, postoji zapreka za ostvarenje traženog prava te da stoga tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznanje prava na doplatak za djecu za 2016. godinu.
11. Prigovor tužiteljice da se nije imalo u umu njezino prijavljeno prebivalište u M., kao i da je priložila potvrde o školovanju djece u M., nije odlučan jer je stvarno stanje relevantno za 2016. godinu utvrđeno terenskim provjerama i u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a kasnije utvrđeno stanovanje u mjestu prijavljenog prebivališta u Republici Hrvatskoj (terenska provjera od 18. rujna 2017.) nije od utjecaja na priznanje predmetnog prava za 2016. godinu jer se o pravu na doplatak za djecu odlučuje na temelju pisanog zahtjeva koji se podnosi svake godine za tu godinu u skladu s člankom 23. stavkom 1. Zakona.
12. S obzirom na navedene činjenice, koje je na temelju članka 33. stavka 2. ZUS- a, prvostupanjski sud ovlašten uzeti u obzir iz postupka donošenja osporenog rješenja, Sud nalazi da iz navedenih i od prvostupanjskog suda ocijenjenih dokaza proizlazi da je činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica relevantnih za zakonito rješenje ove upravne stvari, koje tužiteljica u skladu sa svojim ovlastima iz članka 33. stavka 3. i članka 34. ZUS-a nije dovela u sumnju, pravilno i potpuno utvrđeno te je na isto pravilno primijenjena norma kogentne naravi koja ne ostavlja mogućnost drugačijeg tumačenja ili primjene.
13. Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku suda. Radi se o navodima koje je tužiteljica isticala u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, a s kojim očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
14. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 3. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan, v.r.
