Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-302/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i dr.sc. Leona Kovačića, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog JM zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj K-10/2024. od 4. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog JM kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 4. srpnja 2024., broj K-10/2024. Županijski sud u Osijeku, proglasio je krivim optuženog JM zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te ga je, na temelju članka 110. i članka 34. u vezi s člankom 48. stavkom 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od 4. listopada 2023. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 69. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom ZM izrečena je mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava uz kaznu zatvora, a koja mjera će trajati najdulje tri godine.

1.2. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženog JM oduzet je jedan rasklopni nož, s oštricom srebrne boje, dužine 7,5 centimetara, drškom smeđe zlatne boje i tragovima krvi, po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta II PP Osijek serijski broj [serijski broj] od 4. listopada 2023., koji je upotrijebljen za počinjenje kaznenog djela.

1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08.) žrtva AM je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. ZKP/08. optuženi JM oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. do 6. ZKP/08.

2. Protiv te presude žali se optuženi JM po branitelju, odvjetniku Marinu Novakoviću zbog "bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama" te predlaže "…da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i oslobodi optuženika, odnosno da podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno postupanje i odlučivanje prvostupanjskom sudu".

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je prethodno dostavljanja u rad sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba optuženika nije osnovana.

6. Kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik tvrdi da "…se presuda ne može ispitati budući da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih isprava ili iskaza". Iako se u tom pravcu u žalbi posebno ne izjašnjava o kojim ispravama i iskazima bi bila riječ, iz njezinog sadržaja je za zaključiti kako optuženik navedenu povredu odredaba kaznenog postupka dovodi u vezu s utvrđenjem odlučnih činjenica predmetne inkriminacije.

6.1. Naime, bitna povreda na koju ukazuje optuženik postojat će ako sud u presudi navodi da je u nekom zapisniku ili ispravi navedeno jedno, a sadržaj tog zapisnika ili isprave sadržava nešto posve drugo, drugačiji sadržaj. Međutim, iz optuženikove žalbe slijedi da on ovom žalbenom osnovom u biti problematizira točnost utvrđenog činjeničnog stanja (žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), jer analizira pojedine na raspravi izvedene dokaze i sugerira kakve je zaključke prvostupanjski sud trebao izvesti iz tako provedenih dokaza.

6.2. Kako je prvostupanjski sud u razlozima svoje presude točno naveo i reproducirao sadržaje isprava i zapisnika, to je izostala bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kao i bitna povreda odredaba istog zakona, te povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. Naime, iako optuženik u uvodu žalbe ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, navedeno ne precizira niti obrazlaže.

7. Neosnovano optuženik u žalbi dovodi u pitanje točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja optužnicom inkriminiranog događaja (žalbena osnova iz članka 470. ZKP/08.) tvrdnjom da je "Sud pobijanu presudu u bitnome temeljio na iskazima oštećenog AM, te svjedoka MM i IM uz nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. Borisa Dumenčića". Naime, po ocjeni ovog žalbenog suda, ispravno je prvostupanjski sud prilikom utvrđenja odlučnih činjenica predmetne inkriminacije uzeo u razmatranje sadržaje iskaza navedenih svjedoka, jer su u pitanju očevici kritičnog događaja, za razliku drugih na raspravi ispitanih svjedoka (SM, RM, GM, DM), koji nisu osjetilno registrirali tijek terećenog kaznenog djela, već su iskazivali o okolnostima koje nisu inkriminirane i kao takve nisu obilježja terećenog djela (opis mjesta događa nakon incidenta, narav optuženika i dr.). Pritom je navedene, kao relevantne izvore utvrđenja odlučnih činjenica, sud analizirao i valorizirao po načelu slobodne ocjene dokaza, dajući pritom prihvatljive razloge slijedom kojih prihvaća te i takve dokaze kao vjerodostojne. Ovo posebno stoga što je prvostupanjski sud na raspravi izveo i cijeli niz drugih dokaza (sudsko-medicinsko vještačenje, biološko vještačenje, toksikološko vještačenje, psihijatrijsko vještačenje), te je sve tako izvedene dokaze ocijenio kao zasebne, tako i u međusobnoj svezi (točka 24. u obrazloženju prvostupanjske presude), i na koncu izveo pravične zaključke glede tijeka inkriminiranog događaja, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

7.1. U navedenom kontekstu sud se posebno izjasnio i detaljno obrazložio zašto otklanja obranu optuženika po kojoj bi isti kritične prigode postupao u nužnoj obrani ili njezinom prekoračenju (točka 30. prvostupanjske presude). Takav zaključak osnovano proizlazi kako iz iskaza oštećenog AM te svjedočenja MM i IM, tako i iz prihvaćenog nalaza i mišljenja sudsko – medicinskog vještaka o položaju optuženika i oštećenika neposredno prije prvog ranjavanja oštećenog AM. Naime, to mišljenje vještaka potvrđuje iskaze navedenih svjedoka po kojima su optuženik i oštećenik stajali sučelice, jedan drugome okrenuti licem, dakle, netočna je njegova tvrdnja da bi bio oboren na zemlju, iz kojeg položaja bi, kako se branio, mahao nožem prema AM i svjedoku MM, koji je po tvrdnjama optuženika također sudjelovao u napadu na njega. Osnovano je prvostupanjski sud temeljem istih dokaza utvrdio tijek, kinematiku kritičnog događaja u kojem je prva ozljeda na oštećenikovoj lijevoj podlaktici rezna, tzv. obrambena rana. Druga ozljeda koju je oštećenik zadobio je ubodna rana prsišta, a treća rezna rana u području lijeve dojke, koju optuženik zadaje nakon gubitka ravnoteže, jer mu je optuženik zadao udarac šakom u glavu, kako bi se nakon napada ubodom obranio od optuženika.

7.2. Jednako tako, kada dovodi u pitanje namjeru ubojstva oštećenika, neosnovano optuženik u žalbi tvrdi da je njegovo činjenje bila reakcija, odgovor na protupravni napad šakama koji bi poduzeli oštećeni AM i svjedok MM, pri čemu nije imao namjeru ubiti oštećenika, jer je udarac koji mu je zadao zamahom nožem slabog intenziteta, "što logično isključuje namjeru optuženika". Protivno tome, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je namjera optuženika bila ubojstvo oštećenika, jer je optuženik prethodno napadu verbalizirao prijetnju ubojstvom oštećeniku, a samim napadom nožem gađao je prsište, kao "regiju tijela s anatomskom lokalizacijom vitalnih organa, velikih krvnih žila i živaca čije bi eventualno ozljeđivanje moglo prouzročiti teške, osobito teške i smrtonosne ozljede", kako to slijedi iz prihvaćenog sudsko - medicinskog vještačenja. Stoga je pravno irelevantna jačina, intenzitet zamaha nožem, poglavito u situaciji kada isti zamah poduzima osoba starije životne dobi (73 godine tempore crminis), u alkoholiziranom stanju koje je na granici teškog pijanstva (2.36 g/kg), pa ne može u potpunosti kontrolirati svoje postupanje (bio je bitno smanjeno ubrojiv, prema prihvaćenom psihijatrijskom vještačenju ubrojivosti optuženika). U tom kontekstu točno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na tijek inkriminiranog događaja, polazeći od nanošenje rezne kao tzv. obrambene ozljede na ruci oštećenika, koja je prva nastala, a potom i ubodne rane u srednjem dijelu bočne strane lijevog prsišta, te, zaključno, rezne rane u predjelu lijeve dojke oštećenika, sve u uvjetima kada optuženik nije postupao u nužnoj obrani, koja bi isključila protupravnost njegovog inkriminiranog činjenja.

8. Osporavajući odluku suda o izrečenoj kazni optuženik u žalbi tvrdi da je kazna zatvora od "četiri godine evidentno prestroga te ne opravdava smisao kako generalne, tako niti specijalne prevencije".

8.1. No, žalba optuženika je i u tom dijelu neosnovana, jer je prvostupanjski sud, određujući svrhu izrečene kazne naveo sve njene komponente, naglašavajući da se svrha izrečene kazne ne iscrpljuje samo na posebnoj (specijalnoj) i općoj (generalnoj) prevenciji, već i u izražavanju društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, te u resocijalizaciji. Stoga je izrečena kazna po ovom žalbenom sudu u svemu prilagođena navedenoj svrsi kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., ovo tim više što je izrečena u svom ublaženom obliku (članak 48. stavak 1. KZ/11.), jer je počinjeno djelo ostalo u pokušaju (članak 34. stavak 2. KZ/11.), a optuženik ga je počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti (članak 26. KZ/11.). Pritom je sud razmatrao i daljnje okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne u smislu članka 47. KZ/11., opisanih pod točkom 36. pobijane presude, pogrešno uzimajući optuženikovu kaznenu neosuđivanost olakotnom, a prekršajnu kažnjavanost otegotnom okolnošću. Naime, u pitanju je optuženikov odnos prema poštivanju pravnog poretka, koje poštivanje može biti potpuno (nekažnjavana i neosuđivana osoba), te djelomično, što je predmetni slučaj. No, u potonjoj situaciji se radi o pitanju intenziteta navedenog poštivanja, a ne o mogućnosti njegovog diferenciranja na olakotnu i otegotnu okolnost na način kako je to učinio prvostupanjski sud. Međutim, i takva pogrešna valorizacija navedenih, kraj pravilno utvrđenih drugih okolnosti, ne dovodi u pitanje ispravnost i zakonitost izrečene kazne.

8.2. Dodatno navedenom žalitelj treba imati u vidu i činjenicu da mu je uz kaznu izrečena (u pobijanoj odluci: "naložena") i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti (članak 69. KZ/11.), jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da optuženik, kao osoba s poremećajem ličnosti disocijalnog tipa (u točki 39. prvostupanjske odluke "disocijativnog tipa") upravo zbog zlouporabe alkohola kao odlučujućeg determinatora njegova ponašanja, vjerojatni počinitelj težeg kaznenog djela u budućnosti. Upravo takav pristup prvostupanjskog suda, u kojem je izrečena kazna odgovor pravnog sustava na optuženikovu krivnju za terećeno kazneno djelo, a sigurnosna mjera odgovor na okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na njegovu kriminalnu aktivnost, trebaju ostvariti cjelovitu društvenu reakciju glede počinjenog djela i samog počinitelja. Nadalje, u smislu članka 478. ZKP/08., drugostupanjski sud nalazi pravilnom i na zakonu osnovanom odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju predmeta.

9. Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a ispitivanjem te presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu optuženika trebalo je kao neosnovanu odbiti, na temelju članka 482. ZKP/08., te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 2. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša