REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3483/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. P. P. MIKIĆ d.o.o., Omišalj, Pušća 131, OIB 82386143355, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, protiv tuženika GP KRK d.d., Krk, S. Radića 31, OIB 31537375751, kojeg zastupa punomoćnik Robert Rist, odvjetnik u Krku, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije izjavljenom protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2001/2024-2 od 5. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-57/23-160 od 12. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na istaknuta pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na istaknute povrede temeljnih prava.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2001/2024-2 od 5. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv- 57/23-160 od 12. ožujka 2024., postavljajući pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Ima li pravni odnos između partnera koji čine zajednicu ponuditelja kao izvođači radova trajni karakter kod kojeg se konačna međusobna prava i obveze obračunavaju okončanom situacijom?
2. Je li u pravnom odnosu između partnera koji čine zajednicu ponuditelja kao izvođači radova dopušteno međusobne pojedine privremene situacije izvlačiti iz cjelokupnog dužničko vjerovničkog odnosa partnera i prikazivati iz kao pojedine obveze u nekom zaleđenom vremenskom modu?
3. Ukoliko partneri vrše kontinuiranu naplatu izvedenih poslova iz ugovora o građenju pa unutar jedne situacije prvi partner nije uplatio cjelokupni iznos situacije drugom partneru ali je kasnije izvršio plaćanja u milijunskim iznosima po slijedećim situacijama, je li se najprije zatvaraju dospjele obveze ili činjenica da neka situacija nije plaćena u potpunosti postaje poseban dužničko vjerovnički odnos iako ugovor traje, a sve u svjetlu prava na utuženje tražbine i prava na kamatu te tražbine?“
1.2. Kao razlog važnosti navedenih pitanja tuženik detaljno iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica i pravilne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, a suprotno ocjeni i zaključcima suda u pobijanoj presudi, zbog čega predlaže dopustiti mu podnošenje revizije.
2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da u odnosu na pitanja navedena u prijedlogu nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.
4. U ovom sporu tužitelj zahtijeva da mu tuženik plati iznos od 63.395,71 EUR, koji dug je proizašao iz međusobnog odnosa stranaka iz Ugovora o građenju kojeg su 19. srpnja 2016. sklopili Luka Rijeka, kao naručitelj s jedne strane te stranke u ovom sporu s druge strane, s tim da je tuženik bio vodeći partner kojem je naručitelj plaćao ugovorenu cijenu radova, a njegova je obveza bila da od plaćenog iznosa isplati tužitelju dio za radove koji je on izveo. Na temelju provedenog vještačenja po vještaku financijske struke sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je tuženik ostao dužan tužitelju navedeni sporni iznos.
5. U odnosu na prvo pitanje postavljeno u prijedlogu treba reći da je neodlučno za ishod spora ima li pravni odnos između „partnera koji čine zajednicu ponuditelja“ trajni karakter ili trenutni. Po naravi stvari, taj bi odnos trebao trajati do završetka posla (u ovom slučaju radova na građevini), a sadržaj tog odnosa određuju sami partneri i njegov sadržaj je činjenično, a ne pravno pitanje. Okončana situacija odnosi se na ugovor o građenju u smislu da izvođač radova naručitelju ispostavlja privremene situacije (u pravilu mjesečno) u kojima mu zaračunava cijenu radova koje je do tada izveo, a na kraju se ispostavlja okončanu situaciju u kojoj se navode svi radovi koji su zaračunati u privremenim situacijama i eventualno radovi koji nisu prikazani u privremenim situacijama. Naručitelj ima obvezu platiti svaku privremenu situaciju i ono što je još eventualno zaračunato u okončanoj situaciji. Neovisno od toga, u konkretnom je slučaju naručitelj iz ugovora o građenju je Luka Rijeka, a drugu ugovornu stranu sam tuženik u pitanju naziva „zajednica ponuditelja kao izvođači“, a tuženik i ne tvrdi da je između njega kao podizvođača i tužitelja kao naručitelja (izvođača radova iz ugovora o građenju sklopljenog s Lukom Rijeka) sklopljen ugovor o građenju.
6. Drugo pitanje je također činjenične naravi, usko je vezano uz okolnosti ovog konkretnog slučaja, pa u odnosu na njega ovaj sud ne može zauzeti načelno pravno shvaćanje. Uz to, nije jasno na koje privremene situacije (koje se „izvlače iz cjelokupnog dužničko vjerovničkog odnosa“) se misli, tj. na one koje su stranke u ovom sporu kao „zajednica ponuditelja“ (kako tuženik označava stranke u ovom sporu) ispostavile naručitelju (Luka Rijeka) ili na privremene situacije koje je tuženik ispostavljao tužitelju. Privremena situacija je račun koji izvođač radova ispostavlja naručitelju za radove izvedene u određenom vremenskom periodu i postoji obveza plaćanja kao kada je u pitanju bilo koji račun, s tim da naručitelj može odbiti isplatu uz prigovor da radovi nisu izvedeni ili da nisu izvedeni sukladno ugovoru o građenju i slično, ali to su također činjenična pitanja, a ne pravna, i to ne može ni biti predmet odlučivanja po reviziji.
7. Treće pitanje je također činjenične naravi jer odgovor na pitanje je li „jedan partner“ po nekim situacijama platio manje, a po drugima više ovisi od utvrđenih činjenica je li bilo plaćanja, kada i u kojem iznosu. Zbog toga je na te okolnosti i provedeno vještačenje po vještaku financijske struke. Ovo pitanje obuhvaća i primjenu čl. 171. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) o redu uračunavanja na koje odredbe se tuženik i poziva u prijedlogu. Tuženik se poziva na odredbe stavka 2. i 4. toga članka pri čemu navodi da plaćanje s naznakom „plaćanje po 18. privremenoj situaciji“ nije relevantno jer se tražbine zatvaraju redom kako su nastale pa je trebalo zatvoriti dug po situaciji br. 17. Međutim, prema odredbi čl. 171. st. 1. ZOO kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve obveze, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum između vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Stoga u tom dijelu odgovor na pitanje daju same te zakonske odredbe, a koje su jasne i ne zahtijevaju posebno tumačenje.
8. Pri tom treba navesti da uz razloge koji se tiču navoda o važnosti odgovora na postavljena pitanja za odluku u konkretnom sporu, tuženik nije određeno naveo razloge iz čl. 385.a ZPP odnosno razloge zbog kojih bi odgovor na postavljena pitanja bio važan i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu. Tuženik se u prijedlogu najviše bavi činjenicama i provedenim dokazima, posebno nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te privremenim i okončanim situacijama, međutim iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušteno podnijeti reviziju, pa posljedično niti prijedlog za dopuštenje revizije.
9. Tuženik se u prijedlogu pozvao na ustavna načela, tj. na članak 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav) koji propisuje da je vladavina prava najviša vrijednost ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava, te da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske (čl. 5. st. 2. Ustava), jamči se jednakost svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava), jamči se pravo vlasništva i sudovi sude na temelju zakona i drugih važećih izvora prava (115. st. 3. Ustava) i to općenito bez konkretnog obrazloženja i bez navođenja razloga za dopuštenost revizije u smislu 385.a st. 2. ZPP jer tuženik nije obrazložio koje mu je konkretno od navedenih temeljnih ljudskih prava zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda povrijeđeno osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava. Razmatrajući sumarno iznesene navode u prijedlogu u vezi povrede temeljnog prava na pravično suđenje ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje prigovore kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te da se izjasni o navodima tužitelja i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika. Presude nižestupanjskih sudova su detaljno obrazložene te su izneseni relevantni, dostatni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje. Pritom, napominje se da tuženik i nije naveo razloge zbog kojih mu nije bilo moguće pozvati se na te povrede u nižestupanjskom postupku (a prema toj odredbi se traži da se stranka na njih pozvala, ako je to bilo moguće).
10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 2. i 3. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 2. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
