REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1725/2018-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PK iz [adresa], 10 B [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika TK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kraljičković, odvjetnik u Zagrebu, radi brisanja upisa prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suca u Splitu poslovni broj Gž Zk-195/2017-2 od 12. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-5321/15 od 23. prosinca 2016., u sjednici održanoj 2. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Nalaže se upis brisanja z.k. stanja upisanog na temelju rješenja Općinskog suda Supetar broj Z-1077/12 u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na k. č. [katastarska čestica] površine 752 m2, u naravi dvor, zgrada, kuća koje je doneseno na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog dana 13.04.2012. u [adresa] po prodavatelju ABC ABC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] i kupcu TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovjerenog kod javnog bilježnika Vlaste Zajec iz Zagreba, broj ovjere OV-4417/12 od 14.04.2012., a prema kojem ugovoru je tuženik TK upisan kao vlasnik nekretnina upisanih u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz istovremeni upisa prava vlasništva na istim nekretninama u korist FK i dalje slijedom pravomoćne presude Općinskog suda Supetar P-32/10 od 22.04.2011. godine da se upiše pravo vlasništva na istim nekretninama u korist PK iz [adresa], 10 B [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].
II. Nalaže se tuženiku TK da tužiteljici PK u roku od 15 dana naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 137.229,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate."
2. Drugostupanjskom presudom žalba tuženika je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu ili preinače.
4. U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava osnovanost revizije.
5. Revizija nije osnovana.
6. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Supetru broj P-32/2010 od 22. travnja 2011. odlučeno da se raskida ugovor o kupoprodaji kojeg je tužiteljica sklopila s ŽK za nekretnine upisane u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na k. č. [katastarska čestica] te je određeno brisanje prava vlasništva sa imena ŽK uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužiteljice.
7. Utvrđeno je također da je drugostupanjska presuda kojom je odbijena žalba tuženika protiv navedene prvostupanjske presude primljena kod prvostupanjskog suda 11. travnja 2012., te da je sud naredio otpremu presude 13. travnja 2012. Istog dana sklopljen je ugovor kojim ŠK prodaje svom prijatelju, tuženiku, nekretnine na koje se odnosi navedena presuda, ugovor da je ovjeren 14. travnja 2012. a prijedlog za upis prava vlasništva u zemljišne knjige tuženik da je predao 16. travnja 2012. (ponedjeljak), te je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik navedenih nekretnina.
8. Tužiteljica podnosi brisovnu tužbu na temelju odredbe čl. 129. zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98 i dr. – dalje: ZZK).
9. Utvrđeno je da je u zemljišnim knjigama bila upisana zabilježba privremene mjere zabrane ŽK i bilo kojoj drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi po nalogu tuženika svako daljnje raspolaganje, otuđenje ili opterećenje nekretnine, a radi se o parnici radi raskida ugovora i iseljenja. Nakon toga, temeljem presude Općinskog suda u Supetru poslovni broj P-145/00 i te presude i rješenja zanesenih od Županijskog suda u Splitu brisana je privremena mjera, a na temelju rješenja od 21. svibnja 2012. određena je zabilježba odbijanja prijedloga tužiteljice radi produženja zabilježbe privremene mjere.
10. S obzirom na navedeno stanje u zemljišnim knjigama te obzirom na odlično prijateljstvo između tuženika i ŽK zaključeno je da je tuženik imao dovoljno razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje nije u skladu sa stvarnim stanjem, te da tuženik nije bio u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora s ŽK, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen na temelju odredbe čl. 129. ZZK.
11. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i primjenu materijalnog prava, ocijenjeno je i da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom pa je žalba tuženika odbijena.
12. Revizijom tuženik prije svega prigovara da tužiteljica nije bila upisana "za cijelo" kao nositelj prava vlasništva u zemljišnim knjigama, međutim, pravo tužiteljice na brisovnu tužbu postoji i onda ako je ona bila upisana samo kao suvlasnik nekretnina. Međutim, prije svega se postavlja pitanje kako se ŠK mogao upisati kao vlasnik nekretnine u cijelosti na temelju ugovora s tužiteljicom ako ona nije bila isključivi vlasnik nekretnine koju je prodala ŽK.
13. Osim toga, tuženik zbog ovog razloga nije pobijao prvostupanjsku presudu žalbom, pa u odnosu na ovaj revizijski razlog drugostupanjska presuda nema nikakve nedostatke.
14. Neosnovano je i razlaganje tuženika kako tužiteljici nije bilo povrijeđeno zemljišnoknjižno pravo jer je prije tuženika u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan ŠK.
15. Naime, iz odredbe čl. 129. st. 2. ZZK jasno proizlazi da se brisanje nevaljanog upisa može tražiti i protiv nesavjesnog stjecatelja (tuženik) koji svoje pravo izvodi iz uknjiženog ali nevaljanog prava prednika (ŠK), dakako, ako postoje ostale pretpostavke za brisanje upisa osobe koja svoje pravo izvodi iz upisanog ali neistinitog prava prednika.
16. Tuženik također prigovara da bi u ovoj parnici nužni suparničar bio i ŠK, međutim, to ne proizlazi iz odredaba čl. 129. st. 1. i 2. ZZK, a, osim toga tužiteljica je već ishodila pravnu zaštitu koja se sastoji u brisanju vlasništva ŽK i upisa na njeno ime prema navedenoj presudi Općinskog suda u Supetru poslovni broj P-32/10 od 22. travnja 2011., dakle, u odnosu na ŽK tužiteljica je već ishodila presudu pa bi ponovna tužba protiv ŽK predstavljala pokretanje parnice u pogledu već presuđene stvari.
17. Zaključak o nedostatku dobre vjere tuženika (čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP) sudovi temelje na činjenicama da su u zemljišnim knjigama bile upisane navedene zabilježbe u postupcima između tužiteljice i ŽK, a te zabilježbe su bile dovoljne da je tuženik prilikom sklapanja ugovora s ŽK i u trenutku kad je zahtijevao upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, imao dovoljno razloga posumnjati da stvar pripada otuđivatelju (ŽK, njegovom prijatelju).
18. Dakle, i ovaj revizijski sud ocjenjuje da su navedene zabilježbe bile dovoljan razlog da tuženik posumnja da je stvarno stanje drukčije od upisanog stanja.
19. Tuženik prigovara da je privremena mjera trebala biti brisana zbog proteka roka od 10 godina, međutim, bitno je ono što je u zemljišnim knjigama bilo vidljivo, a okolnost da mjera nije brisana nije odlučna.
20. Bitna je okolnost da je u zemljišnim knjigama bio vidljiv upis privremene mjere, bez obzira na to je li ona trebala biti brisana, bila je vidljiva zabilježba tužiteljičine žalbe, i to je bilo dovoljno za sumnju tuženika u vlasništvo nekretnine ŽK.
21. Treba naglasiti da je za nedostatak dobre vjere dovoljna sumnja u vjerodostojnost zemljišnoknjižnog stanja a nije potrebno da podaci u zemljišnim knjigama sugeriraju izvjesnost ili veći stupanj vjerojatnosti da je stvarno stanje drugačije od upisanog.
22. Naime, odredba čl. 122. st. 2. ZVDSP glasi:
"Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao nit je s obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada utvrđivatelju."
23. Ali, prije svega i okolnost da su ŠK i tuženik prijatelji, u odličnim odnosima prije i sada, daje pouzdanu osnovu za zaključak da je pravni posao između navedenog dvojca pokušaj izigravanja tužiteljice (da je ŠK svojem odličnom prijatelju zatajio svoj spor s tužiteljicom i prodajom nekretnine svom prijatelju uveo ga u spor s tužiteljicom taj odnos vjerojatno ne bi bio tako savršen kao što još uvijek jest).
24. Naime, ugovor između ŽK i tuženika sklopljen je neposredno nakon što je ŠK mogao utvrditi da je izgubio parnicu koju je vodio s tužiteljicom, a ekspresno postupanje ŽK i tuženika (ugovor su sklopili 2 dana nakon što je drugostupanjska odluka iz parnice između ŽK i tužiteljice primljena kod prvostupanjskog suda i istog dana kada je odluka strankama otpremljena, ugovor je ovjeren 14. travnja 2012., a prijedlog za upis tuženika u zemljišne knjige podnesen je 16. travnja 2012.), daje pouzdan temelj za zaključak da je tuženik ne samo imao dobrih razloga za posumnjati u zemljišnoknjižno stanje već da je za stvarno stanje (pravni odnos između ŽK i tužiteljice) znao.
25. Dakle, bez obzira na problematične zabilježbe i njihove učinke, ostale okolnosti ovog slučaja, razumno i logično analizirane dovode do jedinog mogućeg zaključka da je dokazano da tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s ŽK i u vrijeme podnošenja prijedloga za upis prava vlasništva u zemljišne knjige nije bio u dobroj vjeri (čl. 122. st. 1. i 2. ZVDSP).
26. Uostalom, kao što je navedeno, prvostupanjska presuda sadrži i razloge (koje prihvaća i drugostupanjski sud) iz kojih proizlazi da se zaključak o nedostatku dobre vjere temelji i na međusobnim odnosima ŽK i tuženika koji sugeriraju upućenost tuženika u sporu ŽK s tužiteljem. Revizija niti nema konkretne argumentacije kojom bi se osporavali ovi razlozi u presudama nižestupanjskih sudova, osim općenite tvrdnje da se "poštenje stjecatelja presumira", a to da nije dokazano.
27. Tuženik u reviziji prigovara da tužiteljica nije osporila ni tražila utvrđenje ništetnosti ili poništenje ugovora kojeg su sklopili ŠK i tuženik.
28. Niti ovaj revizijski razlog nije prihvatljiv jer za osnovanost tužbenog zahtjeva prema odredbama čl. 129. ZZK nije niti odlučno je li pravni posao između nesavjesnog stjecatelja i njegovog prednika ništetan, a za poništenje ugovora tužiteljica nije niti legitimirana jer nije ugovorna strana.
29. U konkretnom slučaju, kao što je obrazloženo, dokazano je da tuženik nije bio u dobroj vjeri, te da postoje ostali uvjeti propisani odredbama čl. 129. st. 1. i 2. ZZK, nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva revizija, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 2. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
