Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1436/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., OIB: … zastupanog po punomoćniku A. H. odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: … zastupanog po punomoćniku T. S. odvjetniku iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4159/2023-17 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4159/2023-17 od 10. srpnja 2024. u točkama I i II izreke i točki III izreke za iznos od 1.550,00 eura (tisućupetstopedeseteura) sa zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke III izreke na način da se odbija zahtjev za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 266,36 eura (dvijestošezdesetšesteuraitrideset šestcenti) sa zateznom kamatom.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-110/2007 kojeg je ovjerio javni bilježnik I. L. iz Z., pod brojem OV-26916/2007 dana 23. studenog 2007. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, u točki II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.665,62 eura sa zateznom kamatom od 5. prosinca 2007. do isplate, u roku od 15 dana, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.866,36 eur sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

4. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, koja odredba da je lako razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. U svakom slučaju da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenja, što da nije učinjeno. Ističe da nije obrazložen zaključak da je žalitelj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu smatra pogrešnim stajalište da je tužitelj trebao biti informiran o radnjama koje je žalitelj trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada. Pritom se poziva na sudsku praksu Suda Europske unije prema kojoj se u primjeni Direktive 93/13/ EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu pa da je u nazočnom slučaju važno to što prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Naglašava da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom, da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva. Štoviše, da je uobičajena u bankarskom poslovanju te je obuhvaćena pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" u smislu čl. 3. Direktive 2008/48/ EEZ koja ne sadrži odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita pa da ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom.

5. Osporava i stajalište suda prvog stupnja o zastari te ističe da je tužba u ovom predmetu podnesena 25. svibnja 2023. radi povrata iznosa koji je isplaćen tuženiku 2007., da za tražbinu povrata stečenog bez osnove nije propisan posebni zastarni rok pa da se primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21; dalje ZOO), a zastara da počinje teći prvog sljedećeg dana od izvršenog plaćanja. Tvrdi da tužitelj u konačnici nije ni dokazao da je platio naknadu za obradu kredita jer da je iz otplatnog plana razvidno da je tužitelju isplaćen kredit u punom, a ne u smanjenom iznosu glede dospijeća zatezne kamate, navodi da Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 – ZZP/07) ne sadrži odredbe o restituciji potrošača, da se radi o ugovoru o kreditu koji je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji pa da se stoga Direktiva 93/13/ EEZ ne primjenjuje u nazočnom slučaju. Osim toga, da ni odredbama ZOO-a nije propisana primjena instituta sjecanja bez osnove kao posljedice ništetnosti pa da je u svakom konkretnom slučaju potrebno procijeniti duguje li stjecatelj zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja ili od dana postavljanja zahtjeva, što da zavisi o poštenju stjecatelja. Naglašava da su o ništetnosti prijeporne naknade stranke izvjesno mogle zaključiti tek donošenjem prvostupanjske presude pa da stoga nema osnove primijeniti čl. 1115. ZOO-a o početku tijeka zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U tom smislu da je izraženo i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se doduše odnosi na ugovore o zajmu, a prema kojem shvaćanju stjecatelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, s tim što se prema okolnostima tog slučaja radilo o ugovaranju odredbe koja je bila protivna zakonu već u trenutku sklapanja tog pravnog posla.

6. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pogrešno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023 („Narodne novine“ br. 138/23 dalje – Tarifa/23) na sve radnje odvjetnika, budući da nema retroaktivno djelovanje. Pored toga ukazuje da je tužitelj zatražio nagradu za podneske od 8. svibnja i 9. svibnja 2024. pa da ovaj potonji podnesak nije bio potreban, budući da je navode iz tog podneska mogao istaknuti u onom dan ranije podnesenom. Također da nema dokaza o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 eura te da tužitelju ne pripada pravo na isplatu zatezne kamate na trošak od dana objave presude, već od prvog sljedećeg dana.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelommično osnovana protiv odluke o parničnom trošku.

9. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu 22. studenog 2007. te da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.665,62 eura. Nadalje je utvrđeno da je u čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita. Ne temelju iskaza tužitelja te svjedoka I. L., javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, utvrđuje da je tužitelj bio u slabijem, podređenom položaju u odnosu na tuženika, što je dovelo do toga da pristane na takvu ugovornu odredbu pa zaključuje da je tuženik postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pored toga je ocijenjeno da narečena ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparente informacije o načinu određivanja naknade te protučinidbe tuženika koju je pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu te da je nejasno koji su troškovi plaćeni tom naknadom. Također je ocijenjeno da je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pri čemu tuženik tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva.

12. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti narečene ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

13. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, na dosuđeni iznos je priznata zatezna kamata od 5. prosinca 2007. kao dana plaćanja, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, primjenom Tarife/23 u iznosu od 1.200 eura te troškovi sudskih pristojbi te vještačenja odnosno ukupan trošak od 1.866,36 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

15. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 22. studenog 2007. u vrijeme važenja ZZP/07. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive uočljive, dok je čl. 102. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (stavak 1.).

16. Tuženik u žalbi tvrdi da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% bez ikakvih dodatnih pojašnjenja. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja nije jasna, niti je razumljiva, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Pritom treba navesti da je pravila zaključak suda kako je primjena te odredbe prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da je morao platiti visoki iznos naknade, a da tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Treba dodati da kod ocjene tog kriterija nije važan samo kvantitativni element, već je bitno ocijeniti što bi se dogodilo u slučaju da korisnik kredita ne prihvati takvu obvezu, odnosno bi li u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju mogućnosti sklapanja ugovora. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a.

17. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine te da se na ovaj pravni odnos primjenjuje europsko pravo, (pravna stečevina) neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pri čemu se u cijelosti prihvaćaju razlozi koji su u tom dijelu izneseni u pobijanoj presudi.

18. Glede odluke o parničnom trošku treba navesti da je tužitelj uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika. U pravu je, međutim, tuženik kada tvrdi da trošak nije pravilno obračunat. Naime tužitelj nije dokazao da je platio sudsku pristojbu za tužbu, a iz isprava u spisu bi proizlazilo da nije niti pozvan na plaćanje. Osim toga, podnesak tužitelja od 9. svibnja 2024. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a, budući da je sve navode koje je elaborirao u tom podnesku, mogao istaknuti u dan ranije dostavljenom podnesku kojim je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom vještaka. Stoga tužitelju pripada pravo na nadoknadu parničnog troška u iznosu od 1.550,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan.

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I i II izreke te dijelu točke III izreke, potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu točke III izreke presuda preinačena primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 2. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.