REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3952/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Josipa Turkalja članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Braičin, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Opće bolnica Pula - Ospedale Generale di Pola, iz Pule, Santoriova ulica - Via Santorio Santorio 24A, OIB 16089706543, koju zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-959/2023-2 od 16. siječnja 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-139/22-34 od 6. travnja 2023., u sjednici održanoj 2. listopada 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-959/2023-2 od 16. siječnja 2024. (u odbijajućem dijelu), kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-139/22-34 od 6. travnja 2023.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica postavlja pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pitanja:
„1. Kada je KU/13 određen redovni mjesečni fond radnih sati, a ne primjenjuje se na sve radnike poslodavca jednako, treba li se radi izjednačavanja radnih prava svih radnika istog poslodavca primijeniti povoljniji redovni mjesečni fond radnih sati?
2. Kada poslodavac čini razliku u primjeni tumačenja KU/13, vršeći obračun plaće u skladu sa Zaključkom broj 148 za jednu skupinu radnika i nakon stupanja na snagu Zaključka broj 153 – što dovodi do povoljnijeg obračuna plaće, a za preostale radnike vrši obračun plaće u skladu sa Zaključkom broj 153 – što dovodi do nepovoljnijeg obračuna plaće, treba li primijeniti povoljniji obračun plaće za sve radnike kod poslodavca, a u skladu sa Zakonom o radu?
3. Kada poslodavac za jednu skupinu radnika odbija primijeniti tumačenje broj 153 KU/13 nakon njegovog stupanja na snagu, a na drugu skupinu radnika primjenjuje, iako se odredbe KU/13 trebaju primjenjivati jednako na sve radnike kod poslodavca, treba li za sve radnike ujednačiti primjenu KU/13 na povoljniji način za radnike?“.
2.1. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužiteljica se pozvala na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gž R-847/2020-2 od 14. rujna 2020., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-737/2021-2 od 29. lipnja 2021. i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na sjednici Građanskog odjela 9. prosinca 2019.
3. Pored naznačenih pitanja tužiteljica ističe i da su joj povrijeđena temeljna ljudska prava, navodeći da tuženica nije na jednaki način obračunavala plaću svih djelatnika, s obzirom na tumačenja Kolektivnog ugovora br. 148. i 153., jer je plaću za nemedicinsko osoblje obračunavala na jednak način i nakon donošenja zaključka 153, dok je tužiteljici neosnovano umanjivala plaću za, iz obračuna plaće ispuštene dane blagdana i neradnih dana. Osnova takvog različitog obračuna plaće bilo je različito utvrđenje redovnog mjesečnog fonda radnih sati za nemedicinsko i medicinsko osoblje. Tvrdi da je time na tužiteljicu nejednako primijenio KU, koji u članku 1. utvrđuje da se on primjenjuje na sve radnike u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Također da je nejednakim obračunom plaće tužiteljici, povrijedio i članak 7. Zakona o radu koji propisuje zabranu izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), ocijenjeno je da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.1. Navedeno stoga, što je riječ o pitanjima o kojima je ovaj sud već zauzeo pravna shvaćanja, a iznesena pravna shvaćanja u pobijanoj odluci ne odstupaju od pravnih shvaćanja ovoga suda iznesenim u brojnim odlukama, primjerice u odlukama broj Rev 290/21., Rev 655/21, Rev 165/22. od 14. ožujka 2022., Rev 478/2023 od 1. lipnja 2023., Rev 1070/2022-2 od 6. prosinca 2022. i dr., a nije ocijenjeno da bi bilo potrebno preispitati postojeću i jedinstvenu praksu revizijskog suda (u tom smislu i u Revd 683/2024-2 od 8. svibnja 2024., Revd 941/2024-2 od 5. lipnja 2024. i dr.).
5.2. Zbog navedenog postavljena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa s obzirom da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Osim toga, u odnosu na tvrdnje tužiteljice o povredama ustavnih i konvencijskih prava ovaj sud je ocijenio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno pravo u smislu odredbe čl. 385.a st.
2. ZPP. U pogledu iznesenih tvrdnji tužiteljice treba reći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
6.1. Naime, ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženice, da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje. Isto tako, to što drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzima drugačija pravna shvaćanja od tužiteljice ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.
7. Slijedom navedenog, valjalo je (u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP) na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 2. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
