Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-1392/2024-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Dubravke Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku R. M.-B. odvjetniku iz P., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. D. odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-410/2015 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana tuženika A. b. d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-410/2015 od 22. ožujka 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetna odredba i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu, zbog čega da te odredbe, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.851,94 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.507,12 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom IV. izreke odbijen tuženik sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6. Nije u pravu tuženik kada ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika kao kreditor 2. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. …, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 123.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

-da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja,

-da se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala od početne 5,10 % koja je vrijedila do 31. kolovoza 2007., pa 6,10 % koja je vrijedila do 29. veljače 2008., pa 7,45%,

-da je 25. veljače 2016. između ugovorni strana sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, kojim je tužitelju priznata preplata u iznosu od 4.074,27 eur, s time da je ugovoreno da će se ta preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše 50% dospjelog anuiteta dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

-da iz iskaza svjedoka N. S., u bitnome proizlazi da je u tijeku 2007. bila zaposlena kod pravnog prednika tuženika kao financijski savjetnik, da nije sudjelovala u sklapanju ugovora, nisu joj bili poznati detalji o tome da li su klijenti bili upoznavani sa kriterijima i parametrima na temelju kojih je moglo doći do promjene kamatne stope,

-da je iz iskaza tužitelja razvidno pored ostalog da je ovo bio jedini ugovor o kreditu koji je sklopio, da je shvatio da se kamatna stopa može promijeniti, ali ne po kojim osnovama i kada, da mu prilikom sklapanja spornog ugovora nije bilo pojašnjena odredba o kamatnoj stopi,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da je tužitelj tijekom pravno relevantnog obračunskog razdoblja po osnovu promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu preplatio iznos od 8.581,94 eur; da je povodom primjedbi tužitelja na osnovni nalaz vještaka, izvršio ispravak na način da je ispravio pogrešno navedene iznosa i napravio novi izračun.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja ponajprije uvažava sadržaj čl. 81. st.1. i 2., 82., 87. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), čl. 96., 99., 100., 101. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07).

Prvostupanjski sud nadalje ne prihvaća prigovor tuženika da činjenica sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu isključuje mogućnost provođenja kontrole prvotnih ugovornih odredaba, pri čemu se poziva na shvaćanje izraženo u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2017., ECLI:EU:c:2019:207. Isto tako vodi računa i o pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/2019, ali sa druge strane i shvaćanju izraženom u odluci tog istog suda poslovni broj Rev 2868/2018. Sukladno tome, sud zaključuje da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici da je sklopljen Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu.

U svezi toga, prvostupanjski sud cijeni i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/2015, dalje: ZID ZPK-a), temeljem kojih je sklopljen ranije spomenuti Dodatak, koji međutim po njegovu uvjerenju nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, jer se odredbama tog Dodatka ne spominje izrijekom kako bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Stoga, vodeći računa o razlogu donošenja ZID ZPK-a, sud prvog stupnja je stajališta da provedenom konverzijom tužitelj kao korisnik kredita nije u cijelosti obeštećen odnosno da dug tuženika prema tužitelju nije u cijelosti isplaćen, da je tužitelj postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu.

8.2.Nadalje, sud prvog stupnja nije prihvatio prigovor tuženika u dijelu u kojem je negirao učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

Vezano za ovaj prigovor, sud ukazuje na to da su presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), te Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 2221/2018 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), donijete između ostalog i u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, da se tužitelj u tužbi pozvao na čl. 502.a. st.1. ZPP-a, a da se u tom pravcu izjasnio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (dalje: Rev 3142/18).

Slijedom toga, sud prvog stupnja prihvaća razloge temeljem kojih su ugovorne odredbe pored ostalog i glede promjenjive kamatne stope utvrđene ništetnim, pa posljedično tome drži da su i odredbe iz čl. 6.2. i 6.3. spornog Ugovora o kreditu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da su ništetne sukladno čl. 87. ZZP- a/03 odnosno čl. 102. ZZP-a/07, te čl. 3., 4., 16., kao i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), pa nastavno tome smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u točki I. izreke.

8.3..Kao posljedica prethodno iznesenih razloga za ništetnost spornih ugovornih odredaba, prvostupanjski sud je stava da tužitelju pripada pravo na restituciju iznosa isplaćenih temeljem takvih odredaba, a po pravilima o stjecanju bez osnove, točnije čl. 1111. i 1115. ZOO-a

Neosnovanim sud prvog stupnja smatra i tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, kako obzirom na čl. 502.c. ZPP-a, tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), te čl. 241. ZOO-a, koji regulira pitanje prekida zastare. Osim toga, sud uvažava i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022. Budući da je u konkretnom slučaju presuda u postupku kolektivne zaštite u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., a tužba tužitelja zaprimljena kod suda 19. ožujka 2015. to prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna tužba podnesena pravovremeno, odnosno unutar zakonskog zastarnog roka od 5 godina, u smislu čl. 225. ZOO-a.

8.4.O osnovanosti zahtjeva kojim je zatražena isplata, prvostupanjski sud odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, uz ponovno iznošenje razloga zbog kojih je uvjerenja da tužitelj nije bio u potpunosti obeštećen sklapanjem Dodatka spornog Ugovora o kreditu, uz uvažavanje pravnog shvaćanja iznesenog u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-19/2020, C-118/2017, kao i ciljeve Direktive 93/2013.

Shodno tome, stajališta je da je osnovan zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 8.581,94 eur, dok o pravu tužitelja na zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 1115. i 29. ZOO-a.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu do sada izloženog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog toga što sud prvog stupnja nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika u svojstvu svjedoka.

U svezi tih navoda, skreće se tuženiku pažnja na čl. 59. st.2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/1993 i dr., u daljnjem tekstu ZJB-a), kojim je propisano da javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu sa čl. 34., 57. i 58. tog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, da će ju potvrditi (solemnizirati). Odredbom čl. 57. istog Zakona, propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti smisao i posljedice posla, uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate sa njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.

9.2.Prema čl. 58. ZJB-a ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati ili ne bi imale namjeravani učinak ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava

Kako iz citiranih odredaba ZJB-a, u bitnome proizlazi da ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, da ga javni bilježnik neće solemnizirati, a iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju sporni Ugovor o kreditu solemniziran, to prema ocjeni ovog suda, znači da za isti vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno.

Osim toga, skreće se pažnja tuženiku, da kako je i prema prosudbi ovog suda sporna ugovorna odredba ništetna iz ranije iznesenih razloga i to od početka, dakle od samog zaključenja predmetnog Ugovora, da je u potpunosti pravno irelevantno postupanje javnog bilježnika prilikom solemnizacije tog istog Ugovora o kreditu

9.3.Vezano za prednje, treba reći da nije u pravu tuženik ni kada smatra da je saslušanje javnog bilježnika, uz saslušanje tužitelja predstavljaju sukus ovog parničnog postupka u odnosu na spornu okolnost pregovaranja o ugovornim odredbama, pa tako i promjenjivoj kamatnoj stopi, smatrajući da prvostupanjski sud uopće te okolnosti u ovom postupku nije utvrđivao.

Uz uvažavanje prethodno iznesenih razloga, valja dodati još i to da je iz iskaza tužitelja, prema prosudbi ovog suda nedvojbeno razvidno da mu od strane djelatnika tuženika, ali isto tako ni javnog bilježnika nisu pojašnjene sporne ugovorne odredbe, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da o tome nije imala jedina djelatnica tuženika koja je predložena kao svjedok N. S..

Slijedom toga, suprotno ocjeni tuženika, prosudba je ovog suda, da je prvostupanjski sud dao pravni valjane razloge temeljem kojih je zaključio da ugovorne strane nisu pregovarale pored ostalog i o odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

9.4.Obzirom na prednje za zaključiti je da time što prvostupanjski sud nije proveo predloženi dokaz tuženika, da nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 8. ZPP-a, na što sadržajno tuženik upire, jer takvo postupanje nije bilo ni od kakvog utjecaja na pravilnost pobijane presude.

10.1.U odnosu na navode tuženika da je sud u ovoj parnici trebao utvrditi da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju bile jasne i razumljive ili ne, što međutim da nije učinio, valja odgovoriti da su i ti navodi neutemeljeni.

Naime, u konkretnoj pravnoj situaciji, a obzirom na čl. 502.a. ZPP-a, neovisno o činjenici što je tužitelj predmetnom tužbom tražio između ostalog i da se utvrdi ništetnim čl. 6.2. i 6.3.predmetnog Ugovora, ovaj sud drži da kako je pravni osnov odgovornosti tuženika ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama, da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja za ništetnost spornih ugovornih odredaba, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti tih odredaba.

10.2.U prilog tome govori i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018, na koji se osnovano poziva i sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke.

U toj je odluci Vrhovni sud jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu između ostalog i s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. i 106. ZZP-a/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Slijedom toga, Vrhovni sud smatra da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, sa time da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), da je onda teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

11.Ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni ni navodi tuženika u dijelu u iznosi opširne primjedbe na provedeno financijsko vještačenje, analizirajući što je sve vještak trebao još u svom nalazu utvrđivati, odnosno koju je dokumentaciju i podatke trebao pribaviti za izradu nalaza.

Polazeći od toga da je iz stanja u spisu razvidno da je prvostupanjski sud rješenje kojim je odredio provođenje financijskog vještačenja, te ujedno i odredio zadaću vještaku, dostavio pored ostalog i punomoćniku tuženika, koji do trenutka izrade nalaza nije imao primjedbe na samu zadaću vještaka, a da isto tako nije ni po primitku pismenog nalaza vještaka, na isti iznosio bilo kakve primjedbe, niti predlagao dopunu nalaza odnosno usmeno očitovanje vještaka koji je taj nalaz izradio, iznošenje ranije spomenutih primjedbi u fazi žalbenog postupka, ne može prihvatiti ovaj sud kao osnovane.

12.1.Nadalje, pogrešnim drži ovaj sud stajalište tuženika i u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare tražbine tužitelja.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

12.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

12.3.Isto tako, skreće se pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

12.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 7129/13, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Rukovodeći se svime prethodno navedenim, pravilno je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja, cijeneći datum početka roka zastare, te datum podnošenja tužbe tužitelja, zaključio da u konkretnoj pravnoj situaciji, istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

13.Shodno prednjem, ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni navodi tuženika u dijelu u kojem ustraje na tome da tužitelj obzirom na sklopljen Dodatka Ugovora o kreditu, nema pravni interes tražiti ništetnost spornih ugovornih odredaba. Suprotno tumačenju tuženika, pravilno je u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja i u fazi prvostupanjskog postupka otklonio ovaj prigovor tuženika, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci poslovni broj Rev 2868/2018, a koje shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje tuženika na spomenutu revizijsku odluku.

14.Isto tako nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

15.Slijedom svih do sada iznesenih razloga, zbog kojih ovaj sud smatra žalbene navode tuženika neosnovanim, pravno irelevantnim se ukazuju opširni navodi kojima tuženik pojašnjava faktore koji su utjecali na povećanje kamatne stope budući da isti nisu ni od kakvog utjecaja na ishod ovog spora.

16.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava

17.Nastavno prednjem, pravilnom drži ovaj sud i odluke o parničnom trošku.

18.Zbog svih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi presudu u cijelosti, suda prvog stupnja pozivom na čl. 368. st.1. ZPP-a.

19.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 2. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković, v.r.