Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-644/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Helene Krleža, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. V., zbog kaznenih djela iz čl. 179.a i čl. 235. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 129/19., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu (dalje: OKDO) i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja: K-1371/2021-76 od 14. srpnja 2022., na javnoj sjednici 2. listopada 2024. održanoj u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Gorana Supančića i branitelja optuženika V. M., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe OKDO i optuženog A. V. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski kazneni sud u Zagrebu presudom poslovnog broja: K-1371/2021-76 od 14. srpnja 2022., optuženiku je utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji iz čl. 179a. u vezi s čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i zbog kaznenog djela protiv imovine, oštećenjem tuđe stvari iz čl. 235. stavku 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, nakon čega je temeljem čl. 51. KZ/11 optuženog A. V. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

1.1. Pobijanom presudom optuženom A. V. je temeljem čl. 56. st. 1. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, na koju je osuđen, neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Temeljem čl. 54. KZ/11 pobijanom presudom suda prvog stupnja naloženo je da će se u slučaju opoziva uvjetne osude u kaznu zatvora na koju je isti osuđen uračunati vrijeme lišenja slobode od 20. svibnja 2021. do 28. lipnja 2021.

1.3. Temeljem čl. 68. KZ/11 optuženom A. V. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do proteka roka provjeravanja primijenjenog uvjetom osudom.

1.4. Pobijanom presudom optuženik je upozoren da sud može opozvati uvjetnu osudu ako isti počini novo kazneno djelo u roku provjeravanja te ako bez opravdanog razloga ne izvršava sigurnosnu mjeru, a ako se utvrdi da obveze nije izvršio iz opravdanih razloga prvostupanjski sud je može zamijeniti drugim, osloboditi ga od iste ili mu produljiti rok za izvršenje.

1.5. Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19; dalje: ZKP/08-19) optuženi A. V. obvezan je naknaditi trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08-19 u iznosu od pet tisuća tristo četrdeset dvije kune s osnova provedenog psihijatrijskog vještačenja te trošak kaznenog postupka iz čl.145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-19 u iznosu od tisuću kuna s osnova paušalne svote sudu, a koji trošak mu je naloženo da uplatiti u korist Proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od izvršnosti presude.

1.6. Optuženom A. V. naloženo je da temeljem čl. 148. st. 1. i 4. ZKP/08-19 naknadi trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08-19 s osnova nagrade i nužnih izdataka svoje braniteljice po službenoj dužnosti I. M., odvjetnice u Z. u visini koja će biti određena posebnim rješenjem prvostupanjskog suda.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli OKDO i optuženi A. V. po branitelju V. M., odvjetniku u Z., obje podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlozima da se pobijana presuda preinači, OKDO predlažući da se okrivljeniku izrekne kazna bezuvjetnog zatvora, a optuženi da ga se za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11 oslobodi od optužbe, a da mu se za kazneno djelo iz čl. 235. st. 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

3. Optuženi u odgovoru na žalbu smatra da je žalba OKDO neosnovana te istu predlaže odbiti kao neosnovanu.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022., dalje: ZKP/08-22) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-765/2023-3 od 31. listopada 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. U skladu s čl. 475. st. 1. (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/24, dalje: ZKP/08-24) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Gorana Supančića i branitelja optuženika V. M., odvjetnika u Z., dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 održana u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika A. V.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Budući da se državni odvjetnik i optuženik žale samo iz žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, na ovom mjestu valja navesti da ovaj žalbeni sud ispitujući povodom uloženih žalbi pobijanu presudu po službenoj dužnosti, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-24, nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08- 24, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-24.).

8. Žalitelji prije svega nisu u pravu kada u žalbama tvrde da se činjenično stanje, kako ga je to utvrdio prvostupanjski sud, za sada, ukazuje kao pogrešno i nepotpuno. 9. Tako državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka pogrešno utvrdio duljinu razdoblja u kojem se optuženik nasilno ponašao prema ocu – žrtvi M. V.

Argumentirajući takve žalbene tvrdnje, OKDO upire na iskaz svjedokinje J. V., majke optuženika, dan na dokaznom ročištu u kojem je ista navela da nasilničko ponašanje njezinog sina traje unazad šest mjeseci te na samu obranu optuženika danu na raspravi 11. srpnja 2022. u kojoj navodi kako se prema ocu neprimjereno ponašao unazad možda tri do četiri mjeseca prije nego što je priveden.

9.1. Suprotno državnom odvjetniku, prvostupanjski sud je na temelju savjesne i kritičke analize te ispravne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, izveo pravilne zaključke o svim odlučnim činjenicama u ovom predmetu, pa tako i glede duljine razdoblja u kojem se optuženi nasilno ponašao prema žrtvi (riječ je o kaznenom djelu nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim po točci I. izreke pobijane presude).

9.2. Prvostupanjski sud svoj zaključak o duljini inkriminiranog razdoblja u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji prvenstveno temelji na iskazu same žrtve u dijelu gdje je izrijekom navela da se inkriminirano ponašanje optuženik prema njemu odvijalo tijekom travnja i svibnja 2021., pri čemu je pojasnio da je u svojem ranijem iskazu doduše govorio o tome da takvo stanje optuženika traje nekoliko godina te da se pogoršalo unazad nekoliko mjeseci, međutim, pritom je imao u vidu njegovo zdravstveno stanje, a ne njegovo ponašanje.

9.3. Prije svega, a suprotno državnom odvjetniku, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik svojom obranom u kojoj navodi da se neprimjereno ponašao prema ocu unazad tri do četiri mjeseca prije nego što je priveden ne opovrgava takav iskaz oštećenika, budući da pojam "neprimjereno ponašanje" nužno ne podrazumijeva i ponašanje koje se podvodi pod zakonsko biće kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11.

9.4. Što se pak tiče iskaza svjedokinje J. V., majke optuženika, žalitelj je doduše u pravu kada primjećuje da je ista na dokaznom ročištu od 28. svibnja 2021. iskazivala da nasilničko ponašanje njezinog sina prema žrtvi traje unazad šest mjeseci, međutim, imajući na umu da je žrtva bila neposredni očevidac inkriminiranih zbivanja, a slijedom čega se kao životno i razumno ukazuje da su upravo njoj najbolje poznate sve okolnosti inkriminiranih događaja, pa tako i razdoblje u kojem su se isti odvijali, prvostupanjski sud je, a suprotno žalitelju, slijedom svega navedenog, pravilno postupio kada je svoj zaključak o duljini inkriminiranog razdoblja u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11, temeljio upravo na iskazu oštećenika.

10. Optuženik s druge strane smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je kazneno djelo nasilja u obitelji počinio s izravnom namjerom, uz bitnu argumentaciju da je inkriminirano ponašanje bilo rezultat njegovih tadašnjih problema, frustracija i nezadovoljstva te da pritom nikada nije htio omalovažiti svog oca niti mu povrijediti dostojanstvo, a što upućuje da na njegovoj strani nije postojala tzv. specifična namjera (postupanje s ciljem da omalovaži i povrijedi dostojanstvo žrtve).

10.1. Vezano za takve žalbene tvrdnje, a imajući u vidu zakonski opis kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11, kojeg čini onaj tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost te ju dovede u ponižavajući položaj, prije svega valja primijetiti da se za ostvarenje tog kaznenog djela ne traži postupanje počinitelja s tzv. specijalnom namjerom, odnosno postupanje s ciljem da kod bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost te da ju dovede u ponižavajući položaj.

10.2. Povezujući prethodno izloženo biće predmetnog kaznenog djela s odredbom čl. 28. st. 2. KZ/11, prema kojoj počinitelj postupa s izravnom namjerom kada je svjestan obilježja kaznenog djela i hoće ili je siguran u njihovo ostvarenje, proizlazi zaključak da predmetno djelo s izravnom namjerom ostvaruje počinitelj koji je bio svjestan da svojim postupanjem prema bliskoj osobi teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i to hoće.

S time u svezi valja primijetiti da izazivanje straha i dovođenje u ponižavajući položaj bliske osobe predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti koji ne ulazi niti u radnju počinjenja djela, niti u njegovu protupravnost te stoga niti ne mora biti obuhvaćen krivnjom počinitelja.

10.3. Isto tako, optuženik nije u pravu kada u žalbi sugerira da se kao pogrešan ukazuje i zaključak prvostupanjskog suda prema kojem je kao prosječno odrasla ubrojiva osoba nesporno bio svjestan da svojim ponašanjem teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji, budući da je na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja utvrđeno da je u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela bio bitno smanjeno ubrojiv.

10.4. Naime, žalitelj očito ispušta iz vida da je ubrojivost očuvana i kod počinitelja čije sposobnosti shvaćanja značenja svojeg postupanja i vladanja svojom voljom u vrijeme počinjenja djela su bitno smanjene, tako da zakonodavac činjenicu bitno smanjene ubrojivosti ne veže za pitanje krivnje, već samo za mogućnost blažeg kažnjavanja počinitelja (čl. 26. KZ/11).

10.5. Polazeći od svega navedenog, a imajući dodatno u vidu da je sam optuženik u svojoj obrani naveo da je bio svjestan da se žrtva zbog njegovog ponašanja osjeća loše i da ju time povrjeđuje, prvostupanjski sud je, a suprotno žalitelju, izveo pravilan zaključak da je isti kazneno djelo nasilja u obitelji počinio s izravnom namjerom.

10.6. Naposljetku, a vezano za žalbene navode kojima optuženik upire da je inkriminirano ponašanje bilo rezultat njegovih tadašnjih problema, frustracija i nezadovoljstva, valja primijetiti da motivi i uzroci inkriminiranog ponašanja počinitelja prilikom počinjenja predmetnih kaznenih djela ne ulaze u njihovo zakonsko biće.

10.7. Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženika, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja, nisu osnovane.

11. Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu niti kada se žale zbog odluke o kaznenoj sankciji.

11.1. Tako državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud optuženiku nekritički cijenio kao olakotno izraženo kajanje i ispriku žrtvi te činjenicu da se uključio u liječidbeni postupak na slobodi, budući da je, po mišljenju žalitelja, iz načina obrane optuženika, koju je tijekom postupka mijenjao na nekonzistentan i različit način, vidljivo da izraženo kajanje i isprika te podvrgavanje liječenju na slobodi nisu bili odraz njegovog shvaćanja o neprihvatljivosti vlastitog postupanja, već kako bi za sebe ishodio što blažu kaznenu sankciju.

Slijedom navedenog predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

11.2. Optuženik pak smatra da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja kazne zatvora za kazneno djelo nasilja u obitelji pogrešno smatra da je to djelo počinio s izravnom namjerom, a što je svakako bilo od utjecaja na izrečenu kaznu.

U odnosu pak na utvrđenu kaznu zatvora za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari smatra da je riječ o kazni zatvora čije trajanje (pet mjeseci) opravdava njezinu zamjenu radom za opće dobro.

12. Suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog žalbenog suda pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i težini kaznene sankcije kao i proces njezine individualizacije, a na temelju čega je optuženiku prije svega pravilno, kako u pogledu vrste tako i mjere, utvrdio kazne zatvora za pojedina kaznena djela, za koja ga je pobijanom presudom proglasio krivim te ga s pravom osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

12.1. Isto tako, na temelju navedenog, prvostupanjski sud je pravilno postupio i kada je optuženiku izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, s time da se uvjetna osuda može opozvati i ako bez opravdanog razloga ne izvršava izrečenu sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do proteka roka provjeravanja.

12.2. Vezano za konkretne žalbene tvrdnje državnog odvjetnika kojima se upire da se optuženik tijekom postupka branio nekonzistentno i proturječno, prije svega valja primijetiti da se sukladno temeljnima načelima ZKP/08-24 optuženik ima pravo braniti na način koji smatra najpovoljnijim za svoje probitke, a slijedom čega mu se način obrane ne može cijeniti na njegovu štetu, pa tako niti kod odluke o kaznenoj sankciji. Slijedom toga žalba državnog odvjetnika u dijelu gdje upire na način obrane optuženika ukazuje se kao promašena.

12.2. Nadalje, državni odvjetnik nije u pravu kada u žalbi smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude, pri čemu posebno upire da je psihijatrijski vještak izrazio mišljenje da je liječenje optuženika moguće provesti i u penalnim uvjetima.

12.3. Suprotno žalitelju, polazeći od stupnja krivnje optuženika (pri čemu je prvostupanjski sud s pravom imao naročito u vidu utvrđenje da je isti predmetna djela počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti), s navedenim olakotnim okolnostima na njegovoj strani u vidu izraženog kajanja, isprike žrtvi, podvrgavanja liječenju od ovisnosti na slobodi te da do sada nije bio niti kazneno, niti prekršajno osuđivan, prvostupanjski sud je s pravom zaključio da se u konkretnom slučaju opravdano može očekivati da optuženik i bez izvršenja izrečene jedinstvene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, a slijedom čega je pravilno postupio kada mu je izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, s time da se uvjetna osuda može opozvati i ako bez opravdanog razloga ne izvršava izrečenu sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do proteka roka provjeravanja.

13. Što se pak tiče konkretnih žalbenih navoda optuženika glede odluke o kaznenoj sankciji, prije svega valja navesti kako je prethodno već pobliže obrazloženo da žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je predmetna kaznena djela počinio s izravnom namjerom, dok glede mišljenja žalitelja da je u ovom slučaju bilo mjesta da se izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro, ovaj žalbeni sud je prethodno pod točkama 12.3. obrazloženja već iznio argumentaciju na temelju koje zaključuje da je u ovom slučaju kao primjerena svim relevantnim okolnostima o kojima ovisi odluka o kaznenoj sankciji i proces njezine individualizacije podobna za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja ukazuje upravo kaznena sankcija koju mu je prvostupanjski sud izrekao pobijanom presudom.

14. Naposljetku, premda se državni odvjetnik i optuženik nisu žalili u tom pravcu, ovaj žalbeni sud je sukladno odredbi iz čl. 476. ZKP/08-24 razmotrio i pitanje pravilnosti odluke o sigurnosnoj mjeri obaveznog psihijatrijskog liječenja te utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju pravilnog utvrđenja svih relevantnih okolnosti (posebice imajući na umu rezultate provedenog psihijatrijskog vještačenja) pravilno zaključio da su u ovom slučaju ostvarene sve zakonom propisane pretpostavke za izricanje navedene sigurnosne mjere.

15. Kako žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, a budući da ovaj žalbeni sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 2. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko, v.r.