Poslovni broj: Usž-110/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Lidije Rostaš i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja T. L. P. iz E., Mađarska i L. G.-T. K. iz S., Mađarska, koje zastupa opunomoćenica M. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu V. i partneri d. o. o. G., Z., protiv tuženog Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa A. O. T., dipl iur., radi naplate trošarine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 732/2023-5 od 23. listopada 2023., na sjednici održanoj 2. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-732/2023-5 od 23. listopada 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen tužbeni zahtjev kojim su tužitelji zahtijevali poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-01/22-01/11, URBROJ: 513-04-22-4 od 29. travnja 2022. kojim je odbijena žalba istih podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Z., KLASA: UP/I-415-02/21-18/778, URBROJ: 513-02-3005/14-21-2 od 16. studenoga 2021. po kojem su trošarinski obveznici vozač T. L. P. i prijevoznik L. G.-T. K. iz Mađarske dužni solidarno platiti trošarinski dug u ukupnom iznosu 86.291,39 kuna.
2. Protiv označene presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS), koji se primjenjuje u skladu s odredbom članka 169. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24.).
3. Tužitelji u žalbi ponavljaju tužbene navode te citiraju odredbe Zakona o trošarinama („Narodne novine“ 106/18, 121/19, 144/21, dalje: ZT) i Pravilnika o trošarinama („Narodne novine“ 1/19, 1/20, dalje: Pravilnik) te u bitnom navode da vozač T. L. P. u predmetnom slučaju nije obavljao gospodarsku djelatnost prijevoza, nego da se radi o radniku koji je na temelju ugovora o radu zaposlen kod prijevoznika L. G.-T. K. o čemu je informirao upravno tijelo. Navodi da posao vozača ne uključuje obavljanje komercijalnih, pravnih, upravljačkih ili drugih sličnih poslova u koje spada prethodno dostavljanje obavijesti o namjeri unosa u Hrvatsku energenata pod posebnim nadzorom i da isti ne udovoljava definiciji i uvjetima za trošarinskog obveznika. Nadalje navode, da bi se osobe mogle pojaviti kao obveznici plaćanja trošarine, da nije dovoljno utvrditi njihovo nezakonito postupanje s proizvodom pod posebnim nadzorom nego je potrebno utvrditi da su znale ili morale znati da je takvo postupanje nezakonito. Navode da prvostupanjski sud nije ispitao ni očitovao se na ove tvrdnje i materijalne dokaze u spisu kojima se dokazuje da tužitelji nisu znali niti su prema okolnostima morali znati o nezakonitom postupanju s energentima na koju okolnost ih je prvostupanjski sud odbio saslušati što predstavlja očitu nezakonitost u postupanju i odluci.
4. Tužitelji ukazuju da obveza najave unosa energenta koji se nalazi pod nadzorom prvenstveno tereti osobu koja posluje s energentom dakle trgovačko društvo G. V. d. o. o. iz Z., a da je na prijevozniku tek ako osoba koja unosi energent nije tako postupila. Navode da nadležno upravno tijelo nije pokrenulo postupak protiv tog društva nego je umjesto toga zaključilo da je vozač ta osoba koja je dužna platiti trošarinu na energent. Također smatraju neosnovanim zaključak prvostupanjskog suda da su tvrdnje tužitelja u vezi oduzimanja teretnog vozila i cisterne neosnovane jer su tužitelji strane osobe bez imovine na području Hrvatske, a da plaćanje trošarine nije bilo osigurano na drugi način. Navode da upravna tijela nisu provela test razmjernosti prije nego su odlučila trajno oduzeti teretno vozilo i cisternu ako se trošarina ne plati u roku te da njihovo oduzimanje nije bilo razmjerno, proporcijalno, opravdano i potrebno, nego da je bilo dovoljno zadržati samo jedno od njih. Stoga predlažu poništiti prvostupanjsku presudu i upravna rješenja te naložiti tuženiku kao i vratiti tužitelju L. G.-T. K. isplaćeni iznos s kamatama. Ujedno zahtijevaju i troškove žalbenog postupka.
5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
6. Žalba je neosnovana.
7. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.
8. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te njihovom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, prvostupanjski sud utvrđujući činjenično stanje u sporu u skladu s odredbom članka 33. ZUS-a, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke kao i činjenice koje je sam utvrdio. Dakle, prvostupanjski sud može prihvatiti činjenično stanje utvrđeno tijekom upravnog postupka kada god utvrdi da su sve pravnorelevantne činjenice već utvrđene. Međutim, kao sud pune jurisdikcije, upravni sud može i sam utvrđivati činjenice i izvoditi dokaze, o čemu u pojedinom slučaju odlučuje sud.
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe ZT-a i Pravilnika te rješenje tuženika ocijenio zakonitim i odbio zahtjev tužitelja. Ovdje valja navesti da su tužitelji tijekom postupka pred upravnim tijelima i pred prvostupanjskim sudom isticali iste prigovore na koje su odgovorila upravna tijela, a potom i prvostupanjski sud uz razložno obrazloženje koje ovaj sud, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, prihvaća u cijelosti.
10. Ocjenjujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj sud je ocijenio presudu zakonitom, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
11. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelji pobijaju prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda (t. I. izreke presude).
12. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. ZUS-a. Kako je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, odbijen je i njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (t. II. izreke presude).
U Zagrebu 2. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković, dipl. iur., v.r.
