Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4307/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. V. iz V., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. i H. Š. u V., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & p. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-639/2023-49 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-639/2023-49 od 19. srpnja 2024. pod točkom I., II., III. i IV. izreke te pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak postupka u iznosu od 2.883,56 eura sa zateznim kamatama.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 639/2023-49 od 19. srpnja 2024. pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak postupka preko iznosa od 2.883,56 eura do iznosa od 3.001,68 eura, za iznos od 118,12 eura i odlučuje:
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 118,12 eura sa zateznim kamatama.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj … od 19. lipnja 2007. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužiteljice, kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 31.740,37 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tuženika kao kreditora, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke, a pod točkom II. izreke utvrđena je ništetna odredba članka 7. istog Ugovora o kreditu broj … od 19. lipnja 2007. kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj ...
Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.679,28 eura, a pod točkom IV. izreke da s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 5.504.37 eura, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedenim u izreci presude pod točkom III. i IV. izreke.
Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.001,68 eura sa zateznom kamatom od 19. srpnja 2024. do isplate, dok je pod točkom VI. izreke u dijelu koji prelazi iznos od 3.001,68 eura odbija kao neosnovan. Pod točkom VI. izreke nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 312.50 eura sa zateznim kamatama.
2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II., III., IV. i V. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.
3. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana, a protiv odluke o troškovima djelomično osnovana.
4. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredaba kreditu broj … od 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita i to u dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužiteljice, kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 31.740,37 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tuženika kao kreditora, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke, i u dijelu odredbe članka 7. istog Ugovora o kreditu kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru, te posljedično tome zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.679,28 eura sa zateznom kamatom s osnova preplaćene kamate te iznosa od 5.504.37 eura s osnova povećanja tečaja CHF valute.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz utvrđenja i zaključke:
- da je nesporno da je između tužiteljice i tuženika zaključen ugovor o kreditu broj … od 19. lipnja 2007.,
- da je ugovor zaključen na iznos 31.740,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom,
- da je redovna kamata ugovorena u visini od 5,20% kao godišnja i promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,
- da je sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njenoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja,
- da je saslušanjem tužiteljice utvrđeno da je sredstva iz ugovora o kreditu koristila za kupnju automobila koji je služio za potrebe njene obitelji, čiji iskaz je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv jer isti tijekom postupka nije doveden u sumnju, a iskaz je u suglasnosti s ugovorom o kreditu iz kojeg je nedvojbeno razvidno da sredstva iz kredita tužiteljica koristi za kupnju osobnog vozila,
- da je, dakle, utvrđeno da su sredstva iz kredita utrošena za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba tužiteljice, a ne u svrhu obavljanja njene poslovne djelatnosti ili pak obavljanja nekog slobodnog zanimanja, pa je neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača,
- da je tužiteljica u cijelosti podmirila svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu,
- da je tuženik u više navrata svojim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povećavao i zbog čega je došlo do povećanja anuiteta,
- da je tužiteljica navedeni kredit koristila za kupnju motornog vozila,
- da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke,
- da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.,
- da su tužiteljica i Z. B. izdali zadužnicu kao osiguranje za navedeni ugovor o kreditu, te suglasnost za naplatom potraživanja kreditora temeljem navedenog ugovora o kreditu,
- da je prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokova postupanjem tuženika,
- da je prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača,
- da je u odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 9. lipnja 2007.,
- da je prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,
- da prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03,
- da je odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe,
- da analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača,
- da ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita,
- da je u takvoj situaciji korisniku kredita potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima, tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,
- stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe čl. 2. nije razumljiv, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužiteljica kao korisnik kredita stavljena u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku,
- da je u konkretnom slučaju izostalo uvažavanje interesa tužiteljice jer ista nije mogla utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO),
- da je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana,
- da navodi tuženika da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi čl. 2.,
- da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj,
- da stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 2. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03,
- da u odnosu na dio ugovora o kreditu i to konkretno članka 7. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužiteljici odobrava kredit u određenom iznosu u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,
- da je kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja,
- da je u odnosu na prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužiteljici ista saslušana te je utvrđeno kako je sredstva iz ugovora o kreditu koristila za kupnju automobila koji je služio za potrebe njene obitelji,
- da je glede visine preplaćenog dijela zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule provedeno i vještačenje po vještaku M. I., a iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da se je kamatna stopa više puta mijenjala i to temeljem odluke tuženika kao kreditora što je za posljedicu imalo povećanje anuiteta odnosno obveze tužiteljice kao korisnika kredita,
- da je vještak utvrdio da ukupan iznos više plaćenog od strane tužiteljice, a zbog promjene kamatne stope ukupno iznosi 1.679,28 eura, a zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita iznosi 5.504.37 eura,
- da na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala prigovora dok je tuženik iskazao samo paušalne primjedbe bez točnih preciziranja istih,
- da je sud saslušao vještaka koji je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja te da je zbog promjene tečaja kod otplate 3., 4. i 6. anuiteta zbog manjeg tečaja tužiteljica platila manji iznos od 27,53 kuna, iz čega proizlazi da je tužiteljica s naslova promjene tečaja više platila u iznosu od 41.444,95 kuna, da su sve uplate prihvaćene od strane tuženika te iz dokumentacije nije razvidno da bi neka treća osoba osim tužiteljice vršila uplate u ime i za račun tužiteljice, a da je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila,
- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i uvjerljiv, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji, te je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao točnu visinu kamatne stope u svakom pojedinom trenutku kao i visinu tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita,
- da dakle, iznos kojeg je tužiteljica platila na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope čini razliku iznosa kojeg je platila za kamatu u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% do onih iznosa kamatne stope koje je tuženik tijekom otplate kredita utvrđivao i visinu anuiteta korigirao na tako utvrđenu visinu ugovorene kamatne stope,
- da se tužiteljici kamatna stopa povećavala na 6,20%, 6,75%, 7,75%, 7,50%, da je ukupnu visinu sud utvrdio nakon provedenog vještačenja odnosno da iz nalaza i mišljenja vještaka M. I. proizlazi da ista iznosi 1.679,28 eura,
- da je iznos kojeg je tužiteljica platila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, utvrđen u ukupnom iznosu od 5.504.37 eura,
- da s obzirom da se radi o ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, posljedica tako ništetnog ugovora u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora,
- da kako je tuženik primio upravo iznos od 12.652,58 kunu(1.679,28 eura) i 41.472,48 kuna (5.504.37 eura), na temelju takve ništetne odredbe to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 323. ZOO,
- da sud ukupno potraživanje tužiteljice nije umanjio za tzv. negativnu kamatu u visini od 27,53 kuna iz razloga jer plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužiteljice ne proizlazi da bi bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužiteljice, te u navedenom dijelu tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev za povratom tzv. negativne razlike,
- da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan jer sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze,
- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u žalbenom postupku dana 14. lipnja 2014., oduka Trgovačkog suda u Zagrebu je toga dana postala pravomoćna pa je od tada tužiteljica stekla pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, kako je tužba u ovom predmetu zaprimljena 7. svibnja 2019. to je nije protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO,
- da se odluka o zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. 7. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je, polazeći od činjenice da je tužiteljica podnijela tužbu pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koje obvezuju i taj sud te budući da je i tuženik u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koja su ništetne, tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan te naložio tuženiku da tužiteljici isplati i novčanu tražbinu s pripadajućom zateznom kamatom.
8. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.
9. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule i promjenjive kamate bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
10. Tužiteljica se pravilno pozvala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužiteljica iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.
12. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.
13. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1. ZZP/03 te Zakona o obveznim odnosima.
14. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate kredita u kunama niti se pojedinačno pregovaralo o odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.
15. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi pobija primjenjivost odredbe čl. 502.c ZPP, tvrdeći da se odredba čl. 502.c ZPP prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.
16. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su „stjecanje bez osnove“ i „naknada štete“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP dodavanjem iza riječi “naknada štete“ riječi „ili isplata“, strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo bi neprihvatljivo, slijedom čega ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).
17. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužiteljici u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužiteljice te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka na istu okolnost. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.
18. Neosnovani su i navodi žalbe da je, imajući u vidu prigovor da tužiteljica nema status potrošača, prvostupanjska presuda donesena u suprotnosti s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužiteljice. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljičinog statusa potrošača, koja prvostupanjski sud temelji na tužiteljičinom iskazu i samom sadržaju Ugovora o kreditu. Ovaj sud podržava zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica dokazala svoj status potrošača prvenstveno vlastitim iskazom, kome je sud očito pridao vjeru neposredno ga ocjenjujući. Takav zaključak dodatno potkrepljuje i činjenica da ni u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u kakve poslovne svrhe, predmet ugovora je bilo osobno vozilo, tužiteljica je sudjelovala u sklapanju ugovora kao fizička osoba, a iz sadržaja „suglasnosti“, koju je u spis dostavio tuženik (list 43 spisa), proizlazi da je tužiteljica dala suglasnost da se radi naplate tražbine po ugovoru o kreditu zaplijeni ½ njezine plaće, odnosno mirovine. U odnosu na status potrošača tužiteljice prvostupanjski sud nije imao potrebe pribavljati podatak o tome da li je tužiteljica kupljeno vozilo unijela u imovinu obrta/društva odnosno, koristila kakva prava u svezi poreznih propisa s obzirom da je uvidom u ugovor i saslušanjem tužiteljice, na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi, jasno utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, čime je pravilno utvrđen i njezin status potrošača. Naime, na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao što je ovdje bio slučaj. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / „potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
19. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 7. svibnja 2019., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
19.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:
"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.
20. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03 te odredbe ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to, pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pri tome se ne može primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO, s obzirom da je potraživanje tužiteljice usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. U konkretnom slučaju nije riječ o tražbini povremenih davanja, niti se tražbina tužitelja odnosi na plaćanje anuiteta, već isplatu stečenog bez osnove pa u primjenu ne dolazi zastarni rok iz čl. 226. ZOO, već opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO.
21. Međutim, s obzirom da nije sporno da je tužiteljica kao potrošač pokrenula ovu parnicu pozivom na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je tužiteljica temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18, 51/23), u primjeni na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23), oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu koja je donesena 18. prosinca 2023., s tim da spisu niti ne prileži dokaz da je pristojba i plaćena, pa su osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužiteljici dosudio trošak pristojbe na presudu u iznosu od 118,12 eura. Vezano za žalbene navode tuženika vezano za pristojbu na tužbu valja reći da spisu prileži dokaz da je ista pristojba plaćena (list 10 spisa).
22. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti i odbiti dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova.
23. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.
U Zagrebu 2. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj, v.r.
