Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1896/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivici Veseliću predsjedniku vijeća, Dubravki Penić Lukač sutkinji izvjestiteljici i članici vijeća i Vlasti Horvat Mataić članici vijeća, u parničnom predmetu tužitelja A. L. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1455/23-37 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća od 1. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1455/23-37 od 4. siječnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu pod točkom II. za iznos parničnog troška od 2.475,00 EUR-a sa pripadajućom kamatom.

II. Preinačava se gore navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za iznos od 3.635,14 EUR-a sa pripadajućom zateznom

3.025,00 EUR-

kamatom i u dijelu pod točkom II. izreke za iznos parničnog troška od

a sa pripadajućom zateznom kamatom sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.635,14 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.025,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 6.636,14 EUR-a zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2013. do isplate (toč. I. izreke), kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 5.500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. siječna 2024. do isplate (toč II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 , 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora bio je zahtjev tužitelja za isplatom neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na tjelesni, psihički i duševni integritet, te povredu prava dostojanstva tijekom izdržavanja kazne u zatvoru u Z. i L. zbog neadekvatnih uvjeta – smještaja koji ne odgovara propisanom standardu glede veličine prostora- spavaonice, higijenskih i sanitarnih uvjeta, zdravlja, te drugih nehumanih uvjeta.

5. U ovom postupku donesena je presuda Općinskog građanskog suda broj Pn- 2641/13 od 18. prosinca 2015. koja je potvrđena presudom ovog suda broj Gž- 1180/16 od 24. siječnja 2017. a kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

6. Odlukom Ustavnog suda broj U-III-1189/17 od 18. travnja 2023. usvojena je ustavna tužba u odnosu na podnositeljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju u K. u L. od 28. lipnja 2010. do 21. listopada 2011., od 26. listopada 2011. do 24. siječnja 2013. i od 31. svibnja 2013. do 4. srpnja 2013. te je ukinuta presuda ovog suda broj Gž-1180/16 od 24. siječnja 2017. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2641/13 od 18. prosinca 2015. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

7. Ujedno istom odlukom je odbijena ustavna tužba u odnosu na prigovore podnositelja vezane uz higijenske, sanitarne i prehrambene uvjete te zaštitu zdravlja za vrijeme boravka podnositelja u K. u L. U tom dijelu Ustavni sud je ocijenio prigovore podnositelja neosnovanim.

8. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske pod istim poslovnim brojem odbačena je ustavna tužba u dijelu koji se odnosi na prigovore vezane uz povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 23. i 25. Ustava zbog uvjeta boravka u Z. Iz obrazloženja rješenja proizlazi kako je osporenim presudama za dio podnositeljevog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uvjete boravka u Z. u Z. pravomoćno utvrđena zastara, a pritom podnositelju nije povrijeđeno pravo na pristup sudu, pa u odnosu na prigovore koji se tiču boravka u Z. u Z. ne postoje pretpostavke Ustavnog suda za odlučivanje zbog čega Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba u odnosu na prigovore koji se tiču uvjeta boravka u Z. u Z. nedopuštena.

9. Stoga, imajući u vidu ovu odluku i rješenje Ustavnog suda i njegovo obrazloženje, predmet ovog ponovnog postupka mogu biti samo činjenične tvrdnje tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu, dakle činjenične tvrdnje a koje se odnose na osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju u K. u L. od 28. lipnja 2010. do 21 listopada 2011., od 26. listopada 2011. do 24. siječnja 2013 i od 31. svibnja 2013. do 4. srpnja 2013.

10. Sud prvog stupnja pošao je od pogrešnog pravnog pristupa raspravljajući ponovno činjenične tvrdnje tužitelja vezane za ostale uvjete u kaznionici u L. u odnosu na koje Ustavni sud nije našao nikakve povrede, odnosno činjenične tvrdnje vezane za uvjete u Z. u Z. za koji dio je ustavna tužba odbačena kao nedopuštena.

11. Vezano za činjenične tvrdnje koje su predmet sada ponovnog postupka nakon odluke Ustavnog suda, prvostupanjski sud je utvrdio da su postojala dulja razdoblja u kojima je tužitelj imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora i to:

- od 28. lipnja 2010. do 23. srpnja 2010. (25 dana) - 1,43 m2 osobnog prostora,

- od 23. srpnja 2010. do 21. siječnja 2011. (5 mjeseci i 28 dana) - 2,83 m2 osobnog prostora,

- od 21. siječnja 2011. do 21. listopada 2011. (9 mjeseci) - 2,01 m2 osobnog prostora,

- od 26. listopada 2011. do 24. siječnja 2013. (1 godinu, 2 mjeseca i 28 dana) - 2,01 m2 osobnog prostora,

- od 31. svibnja 2013. do 4. srpnja 2013. (1 mjesec i 4 dana) - 2,04 m2 osobnog prostora.

12. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud zaključuje da su u pogledu površine i kubikaže prostorija u konkretnom slučaju kod smještaja u K. u L. doista postojala odstupanja u sobama u kojima je tužitelj boravio, a u odnosu na onu površinu koja predstavlja očekivani standard. Naime, prema praksi Europskog suda uvjeti u kojima je osoba lišena slobode izložena u pritvoru/zatvoru mogu predstavljati zlostavljanje ili ponižavajuće postupanje ako prelaze određeni minimalni stupanj težine, imajući u vidu da je jedan stupanj trpljenja i poniženja neizbježan u svim slučajevima lišenja slobode. Prenapučenost ćelije i manjak osobnog prostora može prelaziti taj minimalni stupanj težine i predstavljati zlostavljanje i ponižavajuće postupanje u slučaju da svaki pritvorenik nema vlastito mjesto za spavanje, da nema minimalno 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju i da mu ukupna površina ćelije nije dostatna za slobodno kretanje između namještaja, dok se prenapučenost ćelije prema stavu Europskog suda može na određeni način kompenzirati vježbama na otvorenom zraku i slobodom kretanja tijekom dana.

13. Utvrđeno je nadalje da su u L. sve sobe otvorene čitav dan, zatvorenici u svakom trenutku mogu prošetati do sanitarnog čvora ili do dnevnog boravka, gledati televiziju, baviti se raznim slobodnim aktivnostima (sportski sadržaji, likovna sekcija, turniri u nogometu, odbojci, košarci, šahu i boćanju, posuđivanje knjiga iz knjižnice, informatička radionica), a također je moguć i radni angažman, koji je tužitelj jedno vrijeme koristio.

14. Međutim, zaključuje da tom slobodom kretanja tijekom dana nije u potpunosti kompenzirana nesporna prekapacitiranosti prostora u K. L. uslijed koje je tužitelj imao na raspolaganju površinu prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku (ukupno preko 25 mjeseci )što se smatra nedostatkom osobnog prostora koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade.

15. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u ovom dijelu, ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354.st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje žalbom tužene. Naprotiv prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati u smislu te zakonske norme.

16. Također je ocijenjeno da u postupku nisu počinjene niti ostale povrede iz čl. 354.st. 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

17. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenih uvjeta u K. L. prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Odredbom čl. 3 Konvencije propisano je da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

18. Mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora iznio je ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (Vv br.7334/13 od 20.listopada 2016). Isti se mogu sažeti kako slijedi:

1. Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika

2. Površina prostorije koja je manja od 3m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije

3. Oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3.Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje slijedećih čimbenika:

a) Smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

c) Podnositelj je smješten u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru

4. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi – veličine 3-4 m2osobnog prostora po zatvoreniku – prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3 Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnosti ventilacije, prikladnosti sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

19. Domaća sudska praksa mora uvažavati međunarodnopravne obveze koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Konvencije, te mora biti u suglasnosti s relevantnim pravnim stajalištima i praksom Europskog suda za ljudska prava jer su one za Republiku Hrvatsku obvezujući međunarodnopravni standardi.

20. Dokazi koji su provedeni u konkretnom slučaju ukazuju da tijekom tužiteljeva boravka u K. L. nisu bili kumulativno ispunjeni gore navedeni čimbenici.

21. Naime, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je tužitelj u K. u L. u periodu od 2 godine, 5 mjeseci i 24 dana boravio u sobi u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, a navedeno razdoblje ne može se smatrati kratkim, povremenim ili minornim periodom, već upravo suprotno, isto predstavlja „per se“ povredu ustavnog i konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora.

22. Točno jest da je tužitelj počinjenjem kaznenog djela sam uzrokovao svoj boravak u zatvoru. Međutim, isto tako točno jest da su Zakonom o izvršavanju kazne zatvora (Narode novine broj 128/99, 55/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 190/2003, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011 48/2011m 125/2011, 56/2013) propisani uvjeti izvršavanja kazne zatvora koji je u okolnostima konkretnog slučaja nisu osigurani po tuženici i da za tužitelja loši uvjeti u K. L. nisu bili kratki, povremeni niti minimalni već da su gotovo kontinuirano trajali 2 godine 5 mjeseci i 24 dana, a što je dovoljna osnova za zaključak da je tužitelj kroz to vrijeme bio izložen duševnoj boli i poteškoćama koje su prekoračile razinu patnje koja je svojstvena lišenju slobode, odnosno da je tuženica odgovorna za predmetnu štetu.

23. Stoga okolnosti koje navodi žaliteljica, a koje su utvrđene tijekom postupka i to da je dnevni raspored u K. u L. kreiran tako da zatvorenici ne moraju boraviti u sobama od 7-23 sata, te da se deficit u pogledu kvadrature i kubikaže sobe olakšavao slobodom kretanja, zatvorenici su u svakom trenutku mogli prošetati do sanitarnog čvora ili do dnevnog boravka, gledati televiziju, baviti se raznim aktivnostima (sportski sadržaji, likovna sekcija, turniri u nogometu, odbojci, košarci, šahu i boćanju, posuđivanje knjiga iz knjižnice, informatička radionica), a postojala je i mogućnost radnog angažmana koji je tužitelj jedno vrijeme koristio, ne mogu u cijelosti kompenzirati ovaj nedostatak potrebnog minimalnog osobnog prostora koji je bio dug period, a kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

24. Međutim navedene okolnosti ovaj sud je imao u vidu prilikom ocjene visine tužbenog zahtjeva, jer imajući u vidu količinu vremena koje je tužitelj tijekom dana provodio u sobi, te imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan, što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku i korištenje knjižnice, značajno je ublažen negativni učinak manjka prostora u sobi.

25. S druge pak strane sud je prilikom odmjeravanja visine tužbenog zahtjeva imao u vidu i okolnost da je po zahtjevu tužitelja, pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Ik I-171/13 od 2.svibnja 2013. utvrđena nezakonitost tuženice u primjeni članka 74. Stavka 3 ZIKS odnosno da je K. u L. nezakonito prikratila podnositelja na odgovarajući smještaj u spavaonici propisane površine i zapremnine te je K. u L. naloženo da taj nedostatak otkloni.

26. Imajući u vidu sve navedeno, kao i praksu ESLJP koju je u sličnim predmetima zbog povrede čl. 3 Konvencije taj sud dosuđivao (Ulemek protiv Hrvatske br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019; Muršić protiv Hrvatske r. 7734/13, presuda od 20. listopada 2016.; Longin protiv Hrvatske br. 49268/10 presuda od 6. studenog 2012, te Cenbauer protiv Hrvatske, broj 73786/91 presuda od 9 ožujka 2006.), uzimajući u obzir i specifične okolnosti konkretnog predmeta koje su prethodno navedene, ovaj sud je utvrdio kao pravičnu novčanu naknadu iznos od 3.000,00 EUR-a.

27. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda kojim je ponovno ocjenjivao uvjete za koje nije nađena nikakva povreda ustavnih prava, pogrešno je primijenio materijalno pravo prilikom odmjeravanja visine tužbenog zahtjeva, pa je temeljem čl. 368. st.1. ZPP valjalo djelomično žalbu tužene odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos od 3.000,00 EUR-a (toč. I. izreke), dok je u preostalom dijelu za iznos od 3.635,14 EUR-a valjalo temeljem čl. 373. toč 3. presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti.

28. Preinačenjem presude izmijenjen je omjer uspjeha stranaka u sporu. Tužitelj je s obzirom na osporavanu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva uspio u parnici sa 72,5%, a tužena sa 27,5%, što znači da je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP tužena dužna naknaditi tužitelju 45% pripadajućih troškova. Kako su troškovi postupka pravilno utvrđeni po prvostupanjskom sudu sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a niti ih tužena posebno ne osporava, to je imajući u vidu utvrđeni uspjeh tužitelja valjalo tužitelju dosuditi iznos 2.475,00 EUR-a i za taj iznos potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, dok je za preostali iznos parničnog troška 3.025,00 EUR-a presuda preinačena i zahtjev tužitelja odbijen (čl. 373 toč. 3 ZPP).

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić, v.r.