Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-792/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Lidije Bošnjaković, predsjednica vijeća, Jadranke Matić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. V., Ž., L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u O. društvu M. i Š. d.o.o. u Z., protiv tuženika V. d.d. u stečaju, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. R. D., odvjetnica u O. društvu M. i partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-106/2019-49 od 3. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika V. d.d. u stečaju, Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-106/2019-49 od 3. travnja 2023. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika V. d.d. u stečaju, Z., preinačava rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkama III. i V. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-106/2019-49 od 3. travnja 2023. i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da postoji tražbina tužitelja u iznosu od 2.797,38 eura i to kao tražbina prvog višeg isplatnog reda (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da ima tražbinu višeg isplatnog reda u iznosu od 10.474,90 eura (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.438,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2023. do isplate (točka III. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.304,53 eura (točka IV. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti (točka V. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I., III. i V. izreke žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 15/23, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, da sukladno tome preinači i odluku o troškovima postupka i da iste prizna tuženiku, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao pod točkom I. izreke pobijane odluke u bitnome obrazlažući:

- da je nakon financijskog vještačenja provedenog u ovom postupku utvrđeno da je od ukupne tražbine koju tužitelj prema tuženiku ima s osnova umanjenja plaće u spornom periodu i koju tražbinu je tužitelj prijavio u stečaj otvoren nad tuženikom ostalo neosnovano nepriznato 2.797,38 eura,

- a da nije osnovan prigovor zastare jer da je tuženik priznao postojanje duga potpisom na Sporazumima i Aneksima Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (koje isprave, ističući sadržaj bitna za ovaj postupak, sud navodi pod točkama 23 do 26 obrazloženja).

4.a Takvu odluku sud temelji na čl. 138. st. 1., čl. 266, čl. 267., čl. 270. i čl. 274. Stečajnog zakona (Nar. nov. broj 71/15., 104/17., dalje: SZ), čl. 192. st. 1., čl. 194. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov. broj 12/17., 98/19., dalje: ZR), čl. 3. st. 1. i čl. 4. Kolektivnog ugovora od 1. ožujka 2010. te čl. 240. st. 1. i čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125711., 78/15., 29/18., dalje: ZOO).

5. U žalbenoj fazi postupka sporan je zaključak suda prvog stupnja da potraživanje tužitelja nije zastarjelo te je sporna pravilnost odluke o troškovima postupka. Samu visinu utvrđenog iznosa tražbine koji nije priznat u stečajno postupku žalitelj obrazloženo ne osporava.

6. Sukladno čl. 240. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug, a dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

6.a U vezi sa st. 2. te odredbe žalitelju stoga valja reći da su istim samo primjerice, a ne taksativno navedeni primjeri načina na koji se dug može priznati i na posredan način. Navedeno jasno proizlazi iz načina na koji je ta odredba napisana u dijelu koji glasi. „… kao što su…“.

7. S obzirom na to ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja valjanim i jasnim razlozima, uz poziv na valjane norme materijalnog prava, izveo pravilan zaključak da jedan od načina na koji se može priznati dug može predstavljati i Sporazum poslodavca sa ovlaštenim sindikalnim predstavnicima, kao i sklapanje Aneksa Kolektivnom ugovoru, čime se priznaje postojanje takvog duga, sve s obzirom na ugovoreno čl. 3. st.1. i čl. 4. Kolektivnog ugovora u vezi s čl. 192. st. 1. i čl. 194. st. 1. ZR-a.

8. Naime, nije sporno da je Sporazumom o visini plaće radnika o 5. rujna 2011. plaća radnika tuženika bila umanjena i da se tuženik obvezao 20 posto neisplaćene plaće za period od 1. srpnja 2011. do 31. listopada 2011. isplatiti do najkasnije 31. prosinca 2012.. Također nije sporno da tu obvezu tuženik nije ispunio, već je nastavio radnicima isplaćivati umanjenju plaću, pri tome čineći nespornim postojanje svog duga prema radnicima s ove osnove kroz potpisivanje nekoliko Aneksa Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010. (Aneksi II do VII u spisu) i ugovaranje novih rokova i modaliteta otplate predmetnog duga, od kojih Aneksa je zadnji potpisan 30. ožujka 2014. (VII Aneksa Kolektivnom ugovoru od 1. ožujka 2010.).

9. Samom činjenicom da je tuženik na taj način priznao dug prema svojim radnicima s osnova manje isplaćenih plaća, pa tako i prema tužitelju, to i po stavu ovog suda, s obzirom da zadnje priznanje duga nosi nadnevak 30. ožujka 2014., a da je u stečaj ta tražbina prijavljena 2017., što je unutar zastarnog roka od 5 godina (čl. 139. ZR-a), nije došlo do zastare u odnosu na bilo koji dio priznate tražbine

10. Pri tome činjenica da je čl. 5. VII Aneksa KU-a ugovoreno da će dospjelu obvezu prema radnicima tuženik platiti najkasnije do 31. prosinca 2014. na način kako je to ugovoreno tom odredbom i ako to bude u mogućnosti ne mijenja utvrđenje da je dug priznat, već isto predstavlja samo dogovor o načinu faktičnog ispunjenja obveze u tom roku i time ni na koji način ne čini prigovor zastare osnovanim.

11. Zaključno valja reći da je obveza poslodavca prema radnicima pa tako i prema tužitelju dovoljno jasno određena (čl. 240. ZOO-a), a da je tome tako govori i nesporna činjenica da je u stečajnom postupku, nakon izvršenog izračuna, tužitelju i priznat nesporni dio tražbine te je u ovom je postupku ostalo za utvrditi je li tražbina koju je tužitelj prijavio osnovana i izvan tog priznatog iznosa. U takvoj situaciji, imajući na umu da ni sam stečajni upravitelj nije problematizirao pitanje određenosti tražbine, prihvaćanje argumenata žalbe o neodređenosti dužne obveze predstavljalo bi pretjerani formalizam kojim se ide na štetu radnika, a time i kršenje temeljnog prava na pristup sudu i u vezi s tim na dobivanje pravične i legitimno očekivane pravne zašite.

12. Slijedom toga je sud prvog stupnja, s obzirom da visina preostalog dijela tražbine u žalbenoj fazi postupka (izvan prigovora zastare koji je neosnovan) nije osporena, pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

13. Osnovano se međutim navodima žalbe osporava zakonitost odluke o troškovima postupka. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje postojanja tražbine prvog višeg isplatnog reda koju tužitelj ima prema tuženiku u određenom iznosu. Dakle, predmet spora nije zahtjev za isplatu. Stoga kako je tužitelj uspio sa zahtjevom da takva tražbina postoji, ali u manjem iznosu od onog za koji je tvrdio da postoji, slijedom čega je zahtjev za utvrđenje dijelom osnovan, a dijelom ne, to je u takvoj situaciji uspjeh stranaka trebalo cijeniti kao podjednak i sukladno tome odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak (čl. 154. st. 4. ZPP-a).

14. Zbog toga je u odnosu na točke III. i V. izreke odlučeno kao u izreci rješenja ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 380. točka 3. ZPP-a.

15. Kako tuženik, osim glede sporednog zahtjeva za naknadu troškova postupka, nije uspio sa žalbom nije mu priznat niti trošak nastao podnošenjem žalbe (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.