Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-606/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. T. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. Č., odvjetnica u Z., protiv tužene A. B. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici I. Š. i K. Ć., odvjetnici iz O. društva Ć. i Š. d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3466/2021-23 od 9. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene A. B. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3466/2021-23 od 9. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-344/2006 od 16. veljače 2006. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.095,15 eura (23.320,35 kuna), sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.508,73 eura (11.367,50 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 2.343,75 kuna te troška sudske pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U pobijanoj presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju i visini postavljenog tužbenog zahtjeva te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, na što nije od utjecaja činjenica što je sud prvog stupnja o navedenom zaključivao bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje koja je zaposlenica tuženice i javne bilježnice, s obzirom na to da je pobijana odluka donesena u skladu s preostalim izvedenim dokazima, u odnosu na koje dokaze je sud prvog stupnja dao jasne razloge koje činjenice je temeljem tako izvedenih dokaza utvrdio i zbog kojih razloga, dok je o dokazima tuženice za saslušanjem navedenih svjedoka (zaposlenice tuženice i javne bilježnice), dao jasne razloge o tome zašto je odbio prijedlog za njihovo saslušanje, pa takvim postupanjem suda tuženica nije onemogućena u raspravljanju, slijedom čega nije počinjena počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu je činjenica da nisu saslušani naprijed navedeni svjedoci, bez utjecaja na prednji zaključak ovoga suda.

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja (konačno postavljen podneskom od 22. rujna 2022. u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka), za utvrđenjem ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 16. veljače 2006. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 3.095,15 eura, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene-ništetne odredbe o valutnoj klauzuli o kojoj se prilikom sklapanja Ugovora nije pregovarao.

8. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene ugovorne odredbe te posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od njega neosnovano naplatila temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te osnovanost i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da je između stranaka 16. veljače 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 016- 344/2006

I to na iznos od 31.491,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora), da je u čl. 3. ugovorena redovna kamata od 5,25% godišnje, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 448,80 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-B. d.d. na dan plaćanja, da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu (čl. 4. Ugovora), a što između stranaka nije niti sporno,

- da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao,

- da je kredit otplaćen prije utuženja, što između stranaka također nije sporno,

- da je tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu naveo da je 16. veljače 2006. zaključio s tuženicom predmetni Ugovor o kreditu koji je bio namijenjen za kupnju osobnog vozila marke H., koje vozilo je koristio isključivo za osobne potrebe, da mu je u auto kući prije sklapanja predmetnog Ugovora preporučen kredit u švicarcima kao najpovoljniji, koji je prihvatio, da prije sklapanja predmetnog Ugovora uopće nije bio u kontaktu s djelatnicima banke, već je kredit unaprijed pripremljen od strane banke kao „uzmi ili ostavi“ te da mu je unaprijed pripremljeni ugovor prezentiran kod javnog bilježnika prilikom potpisa, tako da on uopće nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora, da je prije potpisa Ugovor pročitao i da mu je bilo poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz valutu CHF, ali da ga nitko nije upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF, a da njemu nije bilo poznato da bi mu se zbog rasta tečaja CHF rata kredita mogla znatno povećati, u suprotnom, da takav ugovor ne bi potpisao, da je ugovoren rok otplate od 7 godina, da je Ugovor u cijelosti otplaćen, da je sve rate kredita osobno platio, da mu prilikom potpisa ugovora javni bilježnik nije pojašnjavao niti jednu odredbu ugovora, niti ga je upozorio na bilo koju odredbu ugovora, da mu u auto kući nije ponuđen niti jedan drugi kredit u kunama ili eurima, već mu je ponuđen jedino kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka (između kojih je i prednica tuženice) i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime su banke (između kojih je i prednica tuženice), postupale suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, čime je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka (pa tako i prednica tuženica iz ovoga spora), koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivu kamatnu stopu,

- da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je prednica tuženice u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja), sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje P. B. iz C. za f.v. d.o.o. (sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16. veljače 2006.), proizlazi da ukupan iznos preplata anuiteta koja proizlazi iz razlike između većeg tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi 23.324,61 kuna, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

10. Prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 502. c ZPP-a, prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući ništetnima označenu odredbu Ugovora o kreditu s obzirom na vezanost za pravna utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđeno i u odnosu na prednicu tuženice, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula). Stoga zaključuje da je prednica tuženice dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO), slijedom čega zaključuje o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora (u tom dijelu), posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. st.

1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužitelja zahtijevati od tuženice da mu vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od tužitelja naplaćeno (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a), koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

11. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 241. ZOO-a, otklanja i prigovor zastare, uz obrazloženje da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge F. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja zastara je počela ponovno teći pravomoćnošću odluke donesene u tom predmetu, dakle od 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 28. travnja 2021., prigovor zastare cijeni neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

12. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

13. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i prednica tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednica tuženice, kao kreditor, sklopili 16. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj … na iznos od 31.491,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine novog motornog vozila, na rok otplate od 84 mjeseca, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

14. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018-11, od 3. rujna 2019., kojom je potvrđeno i u odnosu na prednicu tuženice, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 16. veljače 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Stoga je postupanje tuženice, odnosno njezine prednice, po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, nedvojbeno proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj prednica tuženice unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

18. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantnima, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

20. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednice tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

21. Pored navedenog, u konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je prednica tuženice prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da je na okolnost da se s tužiteljem pregovaralo o spornoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pradlagala saslušati svoga zaposlenika, koji dokazni prijedlog je sud prvog stupnja, po stavu ovoga suda, pravilno odbio.

22. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, pravilno pobijanom odlukom, pozivom na odredbe čl. 10., čl. 220. i čl. 311. st. 2. ZPP-a, sud prvog stupnja odbija izvođenje dokaza predloženih po tuženici, a to je saslušanje svjedokinje M. O., zaposlenice tuženice (na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu) te saslušanje javne bilježnice Ž. H. P. (na okolnost postojanja prava i ozbiljne volje tužitelja na sklapanje istog Ugovora), cijeneći da isti nisu od odlučnog značaja za rješenje spornog odnosa, pravilno pri tome naglašavajući da je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu uopće nije bio u kontaktu s djelatnicima banke te da je cijeli postupak proveden u auto kući i kod javnog bilježnika, a što je i bilo uobičajeno kod sklapanja ugovora o kreditu radi kupnje vozila, a da obveza javnog bilježnika nije bio upozoravanje potrošača na ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, već da je to bila obveza banke.

23. I po stavu ovoga suda, iz iskaza tužitelja kojemu tuženica nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu, proizlazi neupitnim da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tužitelj nije bio u kontaktu s djelatnicima banke, kojem utvrđenju suda prvog stupnja tuženica žalbenim navodima određeno niti ne prigovara, pa u situaciji u kojoj tuženica ne spori način sklapanja Ugovora kako ga je tužitelj opisao u svom iskazu, tada se dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje koja je zaposlenica tuženice (na okolnost eventualnog pregovaranja o spornim odredbama predmetnog ugovora), ukazuje uistinu nepotrebnim.

24. Ovdje se sud rukovodio i aktualnom sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1279/2022-2 od 14. veljače 2023 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2/2024-2 od 9. travnja 2024.) te praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske (u odluci toga suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022.), iz koje prakse kao bitno proizlazi da sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak te donijeti presude bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženica predložila provođenje dokaza - saslušanjem svjedoka (zaposlenika banke), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

25. Međutim, kako je u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da tužitelj prije i prilikom sklapanja Ugovora, nije bio u kontaktu s djelatnicima banke, posljedično tome je za zaključiti da svjedokinja koju je kao svoju zaposlenicu predložila saslušati tuženica (na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi Ugovora), nije osoba koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Uovora o kreditu, radi čega o okolnostima sklapanja toga Ugovora nije mogla imati neposredna saznanja, pa se njezino saslušanje na okolnost pojedinačnog pregovaranja, ukazuje nepotrebnim, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

26. Stoga, kako se odluka o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli temelji na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju (temeljem prihvaćenog iskaza tužitelja da se o spornoj odredbi prije i prilikom zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo), a da tuženica suprotno nije dokazala, promašeno je pozivanje tuženice kojim upire na povredu ustavnog prava na jednakost oružja i pristup sudu, jer je dokaznim prijedlogom za saslušanjem zaposlenice banke, tuženica imala mogućnost dokazivati pojedinačno pregovaranje (dokazivanje da su tužitelju, kao potrošaču, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje su bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti o tome, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora), samo ukoliko se radilo o zaposlenici banke koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora, a što ovdje nije slučaj, tako da odbijanjem izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenice tuženice koja nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora, tuženica nije onemogućena u dokazivanju pojedinačnog pregovaranja, odnosno u raspravljanju.

27. Nadalje, u odnosu na navode po kojima prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu, za odgovoriti je da navedenim dokazom tuženica nije mogla dokazati odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Stoga, okolnosti na koje je tuženica predlagala saslušanje javne bilježnice, nisu od odlučnog značaja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

28. Pored navedenog, saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni Ugovor stranaka, ne može se utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora, bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu, potrošaču nije mogao objasniti naprijed navedene parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

29. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da je ugovaranje valutne klauzule zakonom dopušteno, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne stranke nisu bile u nejednakom položaju te da je tužitelj svojevoljno ušao u predmetni ugovorni odnos i pristao na sadržaj ugovora kojem niti u jednom trenutku nije prigovarao, upirući na „dobru vjeru tuženice prilikom sklapanja predmetnog Ugovora (da nije imala utjecaja i da nije znala u kojem smijeru će se kretati tečaj za CHF).

30. U odnosu na preostale žalbene razloge kojima tuženica prigovara neosnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani.

31. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužitelj imao pravo izbora valute.

32. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

33. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici.

34. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvene vještakinje P. B., kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na tečajnu razliku, iznosi 3.095,15 eura (23.324,61 kuna), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima i datumima uplata, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje.

35. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje, za odgovoriti je da je navedeni nalaz i mišljenje sud prvog stupnja pravilno u cijelosti prihvatio kao objektivan, jasan, obrazložen i u skladu s pravilima struke te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio, cijeneći pravilnim i to da je usmenim očitovanjem vještakinja argumentirano i decidirano odgovorila na sve prigovore tuženice i dodatno nalaz obrazložila, a da su prigovori tuženice pravne naravi, koji ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja.

36. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, već je prigovarala tome da je predmetni ugovor „pretvoren u ugovor s fiksnom kamatom“, te „da vještak nije uzeo u obzir tržišne elemente koji su utjecali na cijenu kredita“, koji prigovori su razmatrani prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nisu od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještakinja utvrdila u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu niti žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa (pozivanje na to da je izračun vještaka protivan volji ugovornih stranaka, te da vještak nije uzeo u obzir tržišne elemente koji su utjecali na cijenu kredita).

37. Isto tako, bez utjecaja su na pravlnost i zakonitost pobijane odluke i žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud prihvatio pogrešan izračun razlike preplate kada je uzeo u obzir samo pozitivne razlike anuiteta, odnosno i one mjesece kada je tužitelj platio manje iznose u odnosu na početni otplatni plan. To stoga što je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu odredbe čl. 323. ZOO- a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP- a), a tuženica takav zahtjev nije postavila, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženice (koje nije postavila), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja, odnosno stavljen je nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle prekasno, čemu se tužitelj protivio).

38. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. - da nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.

39. Iz navedenih razloga, pravilno prilikom određivanja zadatka vještakinji, sud prvog stupnja nije odredio utvrđivanje eventualne negativne razlike, jer prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, eventualne negativne razlike na isto ne bi bile od utjecaja.

40. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica upire na to da je nalaz i mišljenje trebalo izraditi po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog Ugovora, a ne po početnoj kamatnoj stopi, za naglasiti je da je vještakinja na ročištu održanom 10. studenog 2022. (list 396-398 spisa), određeno odgovorila upravo na te prigovore tuženice, da se predmet spora odnosio na tzv. valutnu klauzulu, a ne na promjenjivu kamatnu stopu te da je prilikom izračuna uzela u obzir početni tečaj u odnosu na tečaj koji se primjenjivao kod plaćanja anuiteta.

41. Stoga, i po stavu ovoga suda, usmenim očitovanjem vještakinja je argumentirano otklonila prigovore tuženice na njezin pisani nalaz i mišljenje u kojem je također jasno naglasila da je pri izračunu razlike u odnosu na inicajlni tečaj, isključila utjecaj rasta kamatne stope na promjenu anuiteta.

42. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

43. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. travnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbamam, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

44. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos od 3.095,15 eura (23.320,35 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

45. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na sudsku praksu u slučaju za koji tvrdi da je istovjetan predmetnom.

46. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

47. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), čemu tuženica žalbenim navodima određeno niti ne prigovara, s time da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, pri čemu je to što sud prvog stupnja nije izrijekom odbio zahtjev tuženice za naknadom parničnih troškova, u situaciji kada je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o trošku dosuđenom tužitelju.

48. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

49. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

50. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.