Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2289/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, [osobni identifikacijski broj], za obveze Područnog ureda u P, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik MM, dipl. iur., protiv tuženika IK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetniku u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv dijela presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-7/2020 od 29. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-7/2020 od 29. ožujka 2023. pod točkom II izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku IK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, [osobni identifikacijski broj], za obveze Područnog ureda u P, [adresa], iznos od 1.083,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 6. veljače 2019. do isplate po stopi kako je to propisano čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Požegi je presudom poslovni broj Pn-7/2020 od 29. ožujka 2023. naložio tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade štete iznos od 2.990,14 EUR / 22.529,20 kn sa zateznom kamatom od 6. veljače 2019. do isplate, iznos od 2.153,87 EUR / 16.228,32 kn sa zateznom kamatom od 22. svibnja 2020. do isplate i iznos od 1.701,77 EUR / 12.822,02 kn sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka I izreke). U preostalom dijelu zahtjev za isplatom iznosa od 1.083,10 EUR / 8.160,63 kn sa zateznom kamatom od 6. veljače 2019. do isplate odbijen je kao neosnovan (točka II izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela navedene presude kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatom iznosa od 1.083,10 EUR / 8.160,63 kn sa zateznom kamatom (točka II izreke) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljeva žalba je osnovana.

4. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 9. lipnja 2022., za isplatu iznosa od 7.928,88 EUR / 59.740,17 kn sa zateznim kamatama na ime naknade štete radi isplaćene invalidske mirovine, a koju je tužitelj isplatio osiguraniku MB na temelju priznatog prava na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada i to za razdoblje 1. travnja 2016. do 30. travnja 2022.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno:

- da je presudama Županijskog suda u Požegi poslovni broj K-33/99 od 19. listopada 1999. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Kž-911/1999-5 od 24. srpnja 2001. ovdje tuženik proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 35. st. 1. Kaznenog zakona u vezi sa čl. 19. Kaznenog zakona -

- da utuženi novčani iznosi odgovaraju obračunima isplate invalidske mirovine koje je tužitelj priložio uz tužbu,

- da je tužitelj podnio tužbu 27. siječnja 2020.,

- da je oštećenik, tj. tužitelj mogao saznati za osobu koja je za štetu odgovorna još u vrijeme donošenja I-stupanjske kaznene presude (19. listopada 1999.), a da je isplatama invalidske mirovine mogao znati i visinu isplaćene mirovine,

- da tužitelj sukladno odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022 – dalje u tekstu: ZMO) ima pravo zahtijevati naknadu štete u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine osiguraniku ŽO,

- da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn- 72/2016-6 od 27. studenog 2017. već bio obvezan platiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 35.908,75 kn za vremensko razdoblje prije 1. travnja 2016. a da je navedena presuda postala pravomoćna i ovršna 20. prosinca 2017. (list 16-1 spisa),

- da je prigovor zastare potraživanja djelomično osnovan i to za iznos od 1.083,10 EUR / 8.160,63 kn, a koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. prosinca 2016.

7. Na temelju navedenih utvrđenja kao i nespornih činjenica među strankama, sud je zaključio da utužena tražbina predstavlja naknadu štetu u visini isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.851,78 EUR / 51.579,54 kn sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog iznosa do isplate kako je to točno navedeno točkom I izreke pobijane presude. U preostalom dijelu sud je odbio kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 1.083,10 EUR / 8.160,63 kn sa zateznom kamatom ocjenjujući da je za isplate u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. prosinca 2016. godinu nastupila zastara, pozivajući se pritom na odredbu čl. 165. ZMO.

8. Tužitelj u žalbi prvenstveno osporava primjenu materijalnog prava navodeći da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o prigovoru zastare pogrešno primijenio odredbe koje se odnose na zastaru naknade štete, a ne odredbe koje se odnose na opći zastarni rok. Tužitelj smatra da se u ovom postupku radi o regresnom potraživanju, a ne o potraživanju naknade štete, pa je stoga zastarni rok 5 godina, a ne 3 godine. Osim toga, tužitelj smatra da je rok zastare i dulji budući je šteta uzrokovana kaznenim djelom.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru razloga navedenih u žalbi, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

11. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom donošenja presude pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Naime, u ovom dijelu postupka sporno je smatra li se potraživanje tužitelja prema tuženiku (osobi koja je uzrokovala invalidnost osiguranika tužitelja):

a) regresnim zahtjevom u kojem slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO)

b) ili je riječ o tužbenom zahtjevu za naknadu štete sukladno odredbi čl. 160. i 161. ZMO, a koje odredbe upućuju na odredbu čl. 230. ZOO koja regulira zastaru naknade štete istekom roka od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila,

c) ili je riječ o duljem zastarnom roku za naknadu štete koja je prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, kada zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona (čl. 231. ZOO).

12.1. Dakle, sporno je pitanje zastare tužiteljeve novčane tražbine koju je tužitelj isplatio na ime invalidske mirovine u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. prosinca 2016.

13. Odredbom čl. 161. st. 2. toč. 1. ZMO definira se što se smatra štetom koju zajednica mirovinskog osiguranja ima pravo potraživati od štetnika. Tako se štetom smatraju novčana davanja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

13.1. Slijedom navedenog, naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika na temelju ZMO proizlazi iz novčane obveze tužitelja koju on ima prema korisniku mirovine, u razmjernoj svoti u smislu odredbe čl. 161. st. 2. ZMO. Riječ je o šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer isplatom dolazi do umanjenja imovine tužitelja, pa tada isplatom svakog pojedinog mjesečnog iznosa počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanje. S obzirom na to da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje sukladno čl. 165. ZMO koji upućuje na primjenu Zakona o obveznim odnosima, zastarijeva u roku od tri godine.

13.2. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (rješenje poslovni broj Rev x 639/2017-2 od 10. listopada 2019., Rev- 110/10 od 16. veljače 2011. i poslovni broj Rev 791/11-2 od 15. travnja 2015.)

14. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odnosu na propis iz čl. 230. i čl. 231. ZOO a ranije čl. 376. i čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ( Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 – dalje: ZOO/91) zauzeo pravna shvaćanja koja su pretočena i u sudsku praksu, a koja glase: „Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i 377. ZOO/91 bez obzira na to da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, za pomoći i njegu i u drugim slučajevima kada se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećenik može ostvarivati sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. No u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. odnosno 377. ZOO/91, a za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan (čl. 392. st. 3. ZOO/91, sada čl. 245. st. 3. ZOO).

14.1. Odredbom čl. 245. st. 3. ZOO propisano je kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

14.2. Sukladno navedenom za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan, a prethodni postupak je u ovom konkretnom slučaju pravomoćno okončan 20. prosinca 2017. kada je presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-72/2016-6 od 27. studenog 2017. postala pravomoćna i ovršna (list 16-1 spisa).

14.3. Stoga je dana 20. prosinca 2017. krenuo teći novi rok zastare koji rok od 3 godine do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 28. siječnja 2020. nije protekao.

15. Slijedom navedenog, tuženikov prigovor zastare za isplatu iznosa od 1.083,10 EUR sa zateznom kamatom (za razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. prosinca 2016.) ne može se prihvatiti pa je valjalo temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić