REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1059/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 41, OIB 85584865987, Podružnica Tržnice Zagreb iz Zagreba, Šubićeva 40/V, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57, protiv tuženika HG, vl. obrta „[obrt]“ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik u Zagrebu, Slavenskog 1, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-406/2020-3 od 14. siječnja 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-644/2018 od 11. prosinca 2019., u sjednici održanoj 1. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-406/2020-3 od 14. siječnja 2021, te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Branke Rački iz Sv. Ivana Zeline poslovni broj Ovrv-8/18 od 17. siječnja 2018. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.359,22 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.888,57 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2018. do isplate, prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 726,69 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 43,50 kn i predvidivi ovršni trošak u iznosu od 975,00 kn s pripadajućim kamatama te je u tim dijelovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude).

1.2. Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.011,00 kn (točka III. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 625,00 kn (točka IV. izreke presude).

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda te je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Branke Rački iz Svetog Ivana Zeline poslovni broj Ovrv-8/18 od 17. siječnja 2018. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku namiriti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 15.359,22 kn sa zateznim kamatama po stopi i na pojedinačne iznose pobliže navedene u toj presudi, i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.888,57 kn sa zateznim kamatama koje teku od 18. siječnja 2018. do isplate po stopi pobliže navedenoj u toj presudi, te je naloženo tužitelju da u roku od osam dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.273,50 kn.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 2784/2021-2 od 15. lipnja 2022. dopuštena je revizija tužitelju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-406/2020-3 od 14. siječnja 2021., u odnosu na pitanja:

1. „Je li tužitelj koji je imao ovlast raspolagati prijepornim prostorom i tu ovlast je i koristio (tužitelj je bio zakupodavac predmetnoga prostora iz ugovora o zakupu poslovnoga prostora, sklopljenoga s tuženikom), ujedno ovlašten potraživati i naknadu za njegovo korištenje - ako u vezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu, a drugi se na račun toga neosnovano okoristio?

2. Je li bivši zakupodavac kojem bivši zakupnik po prestanku ugovora o zakupu nije vratio predmet zakupa aktivno legitimiran potraživati naknadu za korištenje predmeta zakupa od bivšeg zakupnika, najmanje u visini zakupnine koju bi zakupnik po redovnom tijeku stvari bio dužan plaćati, neovisno o tome tko je vlasnik predmeta zakupa?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP) iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog pravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tuženika, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vati na ponovno odlučivanje.

Potražuje trošak revizije i trošak pristojbe.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i zbog pravnog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.085,91 kn na ime naknade za korištenje predmeta zakupa u visini zakupnine koju bi tuženik po redovnom tijeku bio dužan plaćati, te naknade za potrošenu vodu u visini koju bi po redovnom tijeku stvari bio dužan plaćati, odnosno u visini koristi koju je tuženik kao neovlašteni korisnik imao od upotrebe spornog tržnog prostora, odnosno kioska u razdoblju od prosinca 2015. do kolovoza 2016.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da se tuženik nalazi u posjedu predmetnog prostora, koji je sa tužiteljem imao zaključen Ugovor br. 31862 o zakupu tržnog prostora na tržnici Trešnjevka na određeno vrijeme od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., koji je istekao, te da novi ugovor nije sklopljen.

10. Između stranaka je i u ovom stadiju postupka sporna osnova utuženog potraživanja s obzirom na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nesporno nije vlasnik predmetne nekretnine.

11. Prema ocjeni prvostupanjskog suda u ovom postupku nije relevantno tko je vlasnik predmetnog prostora, jer se u zakup može dati i tuđa stvar, sukladno odredbi čl. 537. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), iz koje proizlazi kako zakupodavac može biti i osoba koja nije vlasnik stvari, pa prema tome tužitelj je u konkretnom slučaju mogao sklopiti valjan ugovor o zakupu sa tuženikom. Prema daljnjem shvaćanju toga suda tužitelj je u vremenskom razdoblju u kojem je tuženik nakon isteka Ugovora koristio predmetni poslovni prostor (kiosk), bio spriječen zasnovati novi ugovorni odnos i na taj način ostvariti korist u vidu zakupnine, te je tuženik svojim postupanjem spriječio povećanje imovine tužitelja za iznos zakupnine u navedenom razdoblju. Tuženik je sukladno članku 13. tog Ugovora bio dužan nakon prestanka tog Ugovora osloboditi zakupljeni prostor od osoba i stvari te ga predati tužitelju u roku od osam dana od dana zaprimanja zahtjeva tužitelja da prostor oslobodi, pa je sud ocijenio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja osnovanim.

12.1. Drugostupanjski sud smatra da bi tužitelj mogao osnovano potraživati od tuženika kao nepoštenog posjednika predmetnog poslovnog prostora naknadu koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, tužitelj je u ovom sporu morao dokazati da je on vlasnik stvari (poslovnog prostora) ili da je vlasnik stvari njega odredio odnosno, na njega cesijom prenio tražbinu naknade koristi, a to tužitelj u ovom sporu ne samo da nije dokazao, nego nije ni istaknuo činjenicu da je (predmnijevani) vlasnik tog poslovnog prostora na njega prenio utuženu tražbinu naknade koristi od upotrebe tuđe stvari. Upravo zbog navedenog, tužitelj, po shvaćanju toga suda, u ovom sporu nije aktivno građansko pravno legitimiran potraživati od tuženika utuženu naknadu koristi od upotrebe tuđe stvari koju je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja u smislu odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), odnosno u smislu odredbe članka 1120. ZOO-a.

12.2. Ujedno smatra da Grad Zagreb kao (eventualni) vlasnik poslovnog prostora nije ovlastio tužitelja da potražuje naknadu ostvarenih koristi od tuženika jer je tužitelj (neovisno od eventualne ovlasti da upravlja zemljištem u vlasništvu Grada Zagreba) morao s Gradom Zagrebom sklopiti poseban ugovor kojim ga je Grad Zagreb ovlastio da od osobe koja bez valjane pravne osnove drži u posjedu stvar koja je u vlasništvu Grada Zagreba zahtijeva naknadu koristi od upotrebe tuđe stvari, a takav ugovor tužitelj s Gradom Zagrebom kao (eventualnim predmnijevanim) vlasnikom nekretnine nije sklopio.

13. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, i kao takvo nije prihvatljivo.

14. Naime, za navedena pravna pitanja mjerodavna je odredba čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, a koja glasi: „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“

15.1. O postavljenim pitanjima ovaj sud je u odluci broj Rev 161/2022-2 od 20. travnja 2022. iznio pravno shvaćanje prema kojem:

"7. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u presudi ovoga suda poslovni broj Rev-857/2015 od 23. srpnja 2019. ovlast davanja u zakup prostora daje tom ovlašteniku i ovlast zaštite toga prostora pa time i druge vlasničkopravne ovlasti od postojanja kojih ovisi ovlast ili mogućnost njegova davanja u zakup, primjerice: ovlast ostvarivati i štititi posjed prostora ili ovlast ostvarivati naknadu za njegovo protupravno korištenje - ako u svezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu a drugi se na račun toga neosnovano okoristio.

8. Pravno shvaćanje je i ovoga vijeća revizijskog suda da ovlast davanja u zakup prostora daje tom ovlašteniku i ovlast ostvarivati i štititi posjed prostora ili ovlast ostvarivati naknadu za njegovo protupravno korištenje - ako u vezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu a drugi se na račun toga neosnovano okoristio, zbog čega je odgovor na sva tri postavljena pravna pitanja zbog kojih je revizija dopuštena potvrdan. (...)"

15.2. U presudi poslovni broj Rev 857/2015-2 od 23. srpnja 2019. vezano za postojanje aktivne legitimacije tužitelja u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji navedeno je sljedeće:

„To pogotovo ne kada se ima na umu da je tužitelj svoju poziciju postupku temeljio na tvrdnji da je imao ovlast raspolagati prijepornim prostorom ("na činjeničnoj tvrdnji statusa zakupodavca predmetnoga poslovnoga prostora iz ugovora o zakupu poslovnoga prostora, sklopljenoga sa I. tuženikom 3. ožujka 2000.") - konkretno, davati ga u zakup, koju ovlast (da) je i koristio - a koja u svakom slučaju ima značaj jedne od vlasničkopravne ovlasti, bilo neposredne ili posredne, ovlasti prenesene po vlasniku ili stečene po samom zakonu - i to takve ovlasti koja mu, logično, kada je već ima i dok traje, daje i ovlast zaštite toga prostora (pa time i druge vlasničkopravne ovlasti od postojanja kojih ovisi ovlast ili mogućnost njegova davanja u zakup, primjerice: ovlast ostvarivati i štititi posjed prostora ili ovlast ostvarivati naknadu za njegovo protupravno korištenje - ako u svezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu a drugi se na račun toga neosnovano okoristio).“

15.3. Osim navedenog, u odluci broj: Rev-1141/2021-2 od 9. srpnja 2024., istaknuto je:

"17. Budući da je prema činjeničnim utvrđenjima iz postupka koji je prethodio reviziji (koja utvrđenja ovaj sud u smislu članka 385. ZPP više ne može preispitivati) tužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine na temelju Ugovora o zakupu, koji je nedvojbeno raskinut 31. srpnja 2002., da je zadržao posjed predmetne nekretnine i nakon toga pa čak i nakon pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci, posl. broj P-514/2005 od 9. veljače 2006. (kojom mu je naloženo predati tuženici u posjed nekretnine koje su bile predmet zakupa), to je tužitelj, kako je to pravilno zaključio i sud drugog stupnja, bio u posjedu predmetne nekretnine bez pravne osnove sve do 8. svibnja 2009. Stoga bi u smislu odredbe članka 165. st. 1. ZVDSP-a bio u položaju nepoštenog posjednika i to najkasnije od trenutka podnošenja tužbe u postupku u kojem mu je naložena predaja u posjed. Posljedično tome, bio bi dužan tuženici platiti sve koristi koje je imao za vrijeme nepoštenog posjedovanja, s tim da je na tuženici teret dokazivanja visine možebitnih koristi. Pogrešan je pravni pristup prvostupanjskog suda koji zaključuje da tuženica nije dokazala - da bi u utuženom razdoblju uopće mogla davati poslovni prostor u zakup odnosno da bi ostvarivala korist davanjem u zakup tog poslovnog prostora, imajući na umu da je u svezi s tom nekretninom pokrenut postupak izvlaštenja. Naime, ovdje se ne radi o naknadi štete u vidu izmakle koristi u kojem bi slučaju takvom zaključku bilo mjesta, već se radi o onom što je tužitelj ostvario za sebe ustezanjem plaćanja bez da je za takvo postupanje imao prave osnove."

16. U konkretnom slučaju tužitelj je svoju aktivnu legitimaciju u postupku temeljio na tvrdnji da je imao ovlast raspolagati prijepornim prostorom (na činjeničnoj tvrdnji statusa zakupodavca predmetnoga poslovnoga prostora iz ugovora o zakupu poslovnoga prostora, koji je prestao važiti) - konkretno, davati ga u zakup, koju ovlast je nesporno i koristio - a koja u svakom slučaju ima značaj jedne od vlasničkopravne ovlasti, bilo neposredne ili posredne - i to takve ovlasti koja mu, logično, kada je već ima i dok traje, daje i ovlast zaštite toga prostora (pa time i druge vlasničkopravne ovlasti od postojanja kojih ovisi ovlast ili mogućnost njegova davanja u zakup, primjerice: ovlast ostvarivati i štititi posjed prostora ili ovlast ostvarivati naknadu za njegovo protupravno korištenje - ako u vezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu, a drugi se na račun toga neosnovano okoristio. Stoga, tužitelj kao bivši zakupodavac kojem raniji zakupnik po prestanku ugovora o zakupu nije vratio predmet zakupa aktivno je legitimiran potraživati naknadu za korištenje predmeta zakupa od bivšeg zakupnika, najmanje u visini zakupnine koju bi zakupnik po redovnom tijeku stvari bio dužan plaćati, neovisno o tome tko je vlasnik predmeta zakupa.

17. Stoga, ostajući dosljedni praksi ovoga suda u odnosu na postavljena pitanja valja odgovoriti:

Tužitelj koji je imao ovlast raspolagati prijepornim prostorom i tu ovlast je i koristio (tužitelj je bio zakupodavac predmetnoga prostora iz ugovora o zakupu poslovnoga prostora, sklopljenoga s tuženikom), ujedno je ovlašten potraživati i naknadu za njegovo korištenje - ako u vezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu, a drugi se na račun toga neosnovano okoristio. Bivši zakupodavac kojem bivši zakupnik po prestanku ugovora o zakupu nije vratio predmet zakupa aktivno je legitimiran potraživati naknadu za korištenje predmeta zakupa od bivšeg zakupnika, najmanje u visini zakupnine koju bi zakupnik po redovnom tijeku stvari bio dužan plaćati, neovisno o tome tko je vlasnik predmeta zakupa.

18. Stoga je pravno shvaćanje ovoga revizijskog suda glede postavljenih pravnih pitanja zbog kojih je dopušteno podnošenje revizije, suprotno pravnom shvaćanju na kojemu je utemeljena pobijana presuda drugostupanjskog suda pa je tužiteljeva revizija osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojega je dopuštena. No, primjenom čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo je ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje tome sudu jer zbog pogrešnog pravnog pristupa taj sud nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava i kojima su pobijali utvrđenu visinu koristi iz čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZV) koje je tuženik imao za vrijeme protupravnog korištenja prostora, a zbog čega nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude.

19. Zato će drugostupanjski sud u ponovnom postupku, imajući u vidu da je tužitelj ovlašten od tuženika potraživati koristi koje je stekao korištenjem prostora, otkloniti taj nedostatak odnosno ocijeniti žalbene navode kojima je pobijana u prvostupanjskom postupku, utvrđena visina koristi iz čl. 165. st. 1. ZV.

20. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 1. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić