Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3480/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Darije Horvat, sudac izvjestitelj i član vijeća Amande Snoj te člana vijeća Josipa Grubišića, u pravnoj stvari tužitelja SČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici JČ, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika PBZ d.d., sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupano po punomoćnicima PČ i ŠČ, odvjetnički vježbenik, FČ, odvjetnička vježbenica, odvjetnicima u OD M i B d.o.o. u [adresa]

, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-718/2021-28 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-718/2021-28 od 10. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku plati tužiteljici iznos od 3.136,19 eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke dok je pod točkom II. naloženo tuženici platiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.948,20 eur sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen.

2. Protiv te presude žali se tuženik navodeći da istu pobija zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP). Tuženik predlaže preinačiti navedenu presudu sukladno žalbi ili ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak uz opredijeljeno navedeni trošak žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu pobija žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te zahtjeva naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 9012352663, sklopljenog između stranaka dana 21. ožujka 2003.

6. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili navedeni Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 32.134,35 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 60 mjeseci, namjena kojeg je bila kupnja vozila;

- da je u članku 6. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja;

- da je kredit vraćen

- da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju s osnova promjene valutne klauzule iznosi 3.136,19 eur

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018.

7. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502.c ZPP);

- okolnost da je Ugovor o kreditu ugovornim strankama bio jasan i razumljiv, da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, odnosno da li je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka;

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 178/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07);

- može li se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2013. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 primijeniti izravno na predmetni ugovor bez provođenja drugih dokaza;

- da li se ništetnost ugovora može isticati, obzirom da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen odnosno da li je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja;

- zastara potraživanja.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama i može se ispitati.

9. Neosnovano žalitelj smatra da je saslušanje djelatnika banke neophodno u konkretnom slučaju, jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga (zapisnik na listu 272-274 spisa).

10. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.C ZPP na koje upire žalba. Naime, iako je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), sud bio vezan za utvrđenja iz predmeta kolektivnih tužbi samo u postupcima za naknadu štete, dok je predmet ovog postupka stjecanje bez osnova valja reći da su obje kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvan ugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), a šteta je u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08. - dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj valutnoj klauzuli nastala šteta a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Stoga je u ovom predmetu sud vezan presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, navedenim naprijed u ovoj presudi. Ni odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2142/18, a ni u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-32233/19 koje se također tiču primjene zakonske odredbe čl. 502.c, nisu zauzeti stavovi koji bi doveli u pitanje ovakav stav drugostupanjskog suda, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

11. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 502.c u konkretnom slučaju, iako je tek ZOID/ZPP (Narodne novine broj 70/19.) propisano da se odredba čl. 502.c odnosi i na sporove radi isplate.

12. Neosnovano žalitelj prigovara da navedena presuda nije primjenjivo u konkretnom slučaju jer je ovdje tuženik u tim predmetima jedan od tuženika te je istim presudama i u odnosu na njega utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 30. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u Ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

13. Kako se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, to je pravilan pristup prvostupanjskog suda da iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19. - dalje ZZP) a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koji iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

15. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

16. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i ZZP/07), a iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti.

17. Prema prethodno navedenim odredbama ZZP, kao i sukladno ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

18. U smislu tih zakonskih odredaba kao i u skladu s ciljevima Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

19. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnog klauzuli nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

20. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava prvostupanjskom sudu kako su bili definirani parametri kod primjene valutne klauzule, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno posljedična veza primjene valutne klauzule, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

21. Slijedom iznesenog prvostupanjski sud je ocjenu ništetnosti čl. 6. Ugovora pravilno utemeljio na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa.

22. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli jer je ocjenjeno da tužene banke, tako i tuženik, nisu dale informacije o tome kakve mogu biti ekonomske posljedice za potrošača zbog primjene valutne klauzule, a činjenica da je tužitelj imao izbor da sklopi ugovor o kreditu vezano za valutu eur odnosno kunu nije od utjecaja na ocjenu nepoštenosti navedene odredbe, već je odlučno to što tužitelj odnosno potrošači nisu dobili potrebne informacije relevantne za odluku o sklapanju ili nesklapanju ugovora s odredbom o valutnoj klauzuli, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

23. Slijedom navedenog, suprotno žalbi tuženika, valja reći da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, pa je time tuženik suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90. ZZP/03 odnosno čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno ZOO, postupao, zbog čega su navedenim pravomoćnim sudskim odlukama odredbe o valutnoj klauzuli i utvrđene ništetnim.

24. Neosnovano žalitelj tvrdi da sud nije bio ovlašten provoditi test poštenosti obzirom na odluku suda EU broj C-567/20 kojom je zauzet stav da se direktiva EU- 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su sklopljeni prije dana pristupanja Republike Hrvatske u EU, dana 1. srpnja 2013. To iz razloga što je predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda RH ništetnost i nepoštenost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utemeljena na odredbama ZZP i ZOO. Pored toga, valja reći da su odredbe zaštite kolektivnih interesa potrošača regulirane direktivom Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima, implementirane u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 78/12), a obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njenih pravnih stečevina postoji još od 2005. kada je RH sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

25. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/14) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate i valuta CHF, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. U konačnici uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP (čl. 96. ZZP/2007) i čl. 4. ZOO, te izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

27. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

28. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo. 29. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

30. U prvostupanjskom postupku je temeljem priležeće financijske dokumentacije i nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrđeno da je tužitelj platio s osnova valutne klauzule više nego što bi platio da iste nije bilo, i to je više platio 3.136,19 eur. 31. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2., 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

32. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

32.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a predmetna tužba podnesena je 15. travnja 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /čl. 225. ZOO/).

33. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., ZČ i EČ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

34. Budući tuženik odluku o troškovima parničnog postupka određeno ne osporava, a na povrede materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka sud ne pazi po službenoj dužnosti, to ista ostaje neizmijenjena.

35. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

36. Kako tuženik sa žalbom nije uspio pa nema pravo naknade troškova žalbenog postupka odlučeno je kao pod. toč. II. izreke ove presude. Budući je trošak odgovora na žalbu bio nepotreban odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Darija Horvat