REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-8/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli - Pola, protiv I tuženika Cestno podjetje Ljubljana d.d. u stečaju, Stolpniška 10, Ljubljana, Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik Milivoj Žugić, odvjetnik u Zagrebu i II tuženika LF iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Maratović, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1709/2017-3 od 27. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu poslovni broj P-1266/2011-10 od 20. siječnja 2011., u sjednici održanoj 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija prvotuženika Cestno podjetje Ljubljana d.d. u stečaju, Stolpniška 10, Ljubljana, Republika Slovenija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha radi ispražnjenja i predaje u posjed nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] zgr. i 35/1 zk.ul. uloška broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u ovršnom predmetu Općinskog suda u Bujama poslovni broj Ovr-898/08 (točka I. izreke), utvrđeno je da je Republika Hrvatska vlasnica nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr. i 35/1 iz uloška broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na temelju Zakona, da je prvotuženik dužan trpjeti da se tužiteljica na temelju te presude uknjiži kao vlasnik navedenih nekretnina (točka II. izreke), te je tuženicama naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 15.000,00 kn (točka III. izreke), dok je zahtjev prvotuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti odbijen (točka IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude prvotuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, uz dosudu troškova revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u nastavku teksta: ZPP), koja je mjerodavna u ovom postupku, ovaj sud ispituje pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tužiteljica Republika Hrvatska je rješenjem ovršnog suda, kao treća osoba, upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (list 3. spisa), stoga su tuženici u ovom postupku nužni i jedinstveni suparničari budući se između njih, u predmetu Općinskog suda u Bujama pod poslovnim brojem Ovr-898/2008, vodi ovršni postupak radi ispražnjenja nekretnine i predaje u posjed, u kojem je prvotuženik ovrhovoditelj dok je drugotuženik ovršenik (članak 56. stavak 1. Ovršnog zakona – „Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08. – u daljnjem tekstu: OZ).

7.1. U obrazloženju rješenja ovršnog suda navodi se da je razlog upućivanja na parnicu tvrdnja treće osobe Republike Hrvatske - da su rješenjem o ovrsi obuhvaćene nekretnine koje su u društvenom vlasništvu, odnosno glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu.

8. Revident tvrdi da drugostupanjski sud „nije raščistio čije pitanje čije stjecanje treba biti naplatno u smislu članka 2. stavka 2. Ugovora o imovinsko pravnim odnosima sklopljenog između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, da li prvo stjecatelja ili sadašnjeg nositelja knjižnog prava“, koje pitanje je, prema shvaćanju revidenta, prethodno pitanje u ovom parničnom postupku.

9. Međutim, protivno takvim navodima, nižestupanjski sudovi su raspravili i ovo pitanje te za njega dali jasne odgovore i razumljive razloge, slijedom čega se pobijana presuda može u svemu ispitati. Uz to, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji su utemeljeni na izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju spora. Stoga, kako je pravilno zaključio drugostupanjski sud, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

9.1. Prvotuženik revizijom, uz ostalo, osporava zaključak nižestupanjskih sudova o tome da on u postupku nije dokazao (važnu) okolnost - da bi cijelu nekretninu stekao naplatnim putem, te u tom smislu tvrdeći suprotno, analizira i subjektivno preocjenjuje provedene dokaze. Na taj način u revizijskom postupku neosnovano upućuje na relativno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbama članaka 8., 219. i 221.a ZPP-a, budući da su nižestupanjski sudovi, na temelju čvrstih i nedvojbenih činjeničnih utvrđenja izveli jedino moguć i pravilan zaključak o odlučnim okolnostima za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu.

9.2. Pravilno je drugostupanjski sud ocijenio i jasno obrazložio, što prihvaća i ovaj revizijski sud, da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP.

10. Osim toga, sudovi su pravilno primijenili i pravila o teretu dokazivanja oslanjajući se, uz ostalo, na zakonsku predmnijevu iz članka 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 41/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15. -proč. tekst i 94/17 ispr.– u nastavku teksta: ZVDSP). Naime, kada je prvotuženik tvrdio da predmetna nekretnina nije u vlasništvu Republike Hrvatske, to je u smislu članka 362. stavak 3. ZVDSP, teret dokazivanja te činjenice bio upravo na njemu, kao onoj stranci koja osporava oborivu zakonsku predmnijevu.

11. Što se tiče tvrdnji revidenta da u (ranijem) ukidnom rješenju revizijskog suda nisu cijenjeni razlozi odgovora na reviziju, pa da je time povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: EU Konvencije) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), valja istaknuti da se u ovom revizijskom postupku sud više ne može baviti možebitnom povredom navedenih prava u nekom prethodnom, odnosno ranijem provedenom revizijskom dijelu postupka u kojem je doneseno ukidno rješenje i predmet vraćen na ponovno suđenje. Revident je imao mogućnost da sadržaj svog odgovora na reviziju naknadno ponovi i naglasi u nastavku postupka te tako u svoju korist ostvari sve što je prije toga eventualno propušteno, stoga mu u odnosu na te okolnosti nije onemogućeno raspravljanje niti pravično suđenje zajamčeno člankom 6. EU Konvencije.

12. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe radi ispražnjenja nekretnine i predaju u posjed kč. br. [katastarska čestica]. zgr. i 35/1, obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bujama, s tim da je predmet spora još i stvarnopravni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina uz uknjižbu prava vlasništva.

12.1. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda, koju je u svemu prihvatio i sud drugog stupnja, o aktivnoj legitimaciji tužiteljice u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, ali posebice i onog dijela zahtjeva u kojem se u ovakvoj parnici utvrđuje pravo vlasništva jer takva mogućnost neupitno proizlazi iz odredbe članka 56. st. 4. OZ-a.

13. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] zgr. (kuća od 120 m2) i 35/1 (šuma-park od 1840 m2) obje u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisane kao društveno vlasništvo s pravom besplatnog i trajnog korištenja na ime Cestno podjetje LJubljana, Stolpniška ulica 10, Ljubljana,

- da iz preslika Rješenja komisije za nacionalizaciju pri NOO Umag od 12. kolovoza 1960. broj 08-2287/60-1 (list 12. spisa) proizlazi da je danom 26. prosinca 1960. nacionalizirana i postala društveno vlasništvo poslovna zgrada sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] te k. č. br. [katastarska čestica], u Volpariji - L, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ranije suvlasništvo u 2/4 dijela LFI, te da će se pitanje naknade imenovanoj rješavati naknadno,

- da iz rješenja NO Kotara Pula, Sekretarijata za financije, Uprave za zemljišno imovinske poslove od 10. rujna 1958., broj 06-11952/1-58 i broj 06-11953/1-58 proizlazi da su k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje su bile dodijeljene ĐF. Đ te ČF, proglašene općenarodnom imovinom (list 14. do 17. spisa),

- da iz ugovora sklopljenog između NO Općine Umag i Uprave cesta ONO Ljubljana od 27. kolovoza 1960. broj 08-954/1-60 (list 30. spisa), proizlazi da je Upravi cesta ONO Ljubljana dana na trajno korištenje zgrada sa parcelom koja je nacionalizirana u 2/4 dijela, a druga 2/4 dijela su od ranije društveno vlasništvo, i to k. č. br. [katastarska čestica] zgr i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u svrhu adaptacije za odmaralište,

- da iz tog ugovora proizlazi da je trajno korištenje dano predniku prvotuženika (samo) u svrhu adaptacije za odmaralište s time da zgrada s parcelom ostaje i dalje društveno vlasništvo organa upravljanja NO općine Umag,

- da je Uprava cesta ONO Ljubljana je uplatila kod NO Općine Umag iznos od 2.500.000 dinara na račun naknade za nacionalizirane 2/4 dijela zgrade s parcelom, koliki iznos se plaća ranijem suvlasniku na ime naknade,

- da je isplata izvršena za 2/4 dijela nekretnine, a ne za cijelu nekretninu, i da je time plaćena naknada za nacionalizaciju što je zakonska obveza u smislu članka 41. i članka 42. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, a ne naknada za korištenje.

14. Prihvaćajući tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud, uz ostalo i kao bitno, zaključuje da iz Ugovora sklopljenog između NO Općine Umag i Uprave cesta ONO Ljubljana od 27. kolovoza 1960. broj O8-954/1-60 proizlazi da je Upravi cesta ONO Ljubljana dana na trajno korištenje zgrada s parcelom koja je nacionalizirana u 2/4 dijela, a druga 2/4 dijela su od ranije društveno vlasništvo, i to k. č. broj [katastarska čestica] zgr. i k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u svrhu adaptacije za odmaralište. Uprava cesta ONO Ljubljana da je uplatila kod NO Općine Umag iznos od 2.500.000,00 dinara na računa naknade za nacionalizirane 2/4 dijela zgrade s parcelom, koliki iznos se plaća ranijem suvlasniku na ime naknade. Polazeći od takvog činjeničnog utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da je spomenuta isplata izvršena samo za 2/4 nekretnine, a ne za cijelu nekretninu pa da plaćanje naknade samo za dio nacionalizirane nekretnine, u krajnjem slučaju, ne može voditi zaključku prema kojem je cijela nekretnina stečena naplatnim putem u smislu članka 2. stavak 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine“, MU broj 15/99, - u nastavku teksta: Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa).

15. Drugostupanjski sud je odbio žalbu prvotuženika nalazeći pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da su u razrješenju imovinskopravnih odnosa glede nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske, u kojima je jedna od stranaka pravna osoba sa sjedištem u [adresa], mjerodavne odredbe Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, koji kao međunarodni ugovor ima jaču pravnu snagu od domaćeg zakona, naglašavajući - da je odredbom članka 1. stavak 1. tog ugovora određeno da se njegove odredbe odnose na razrješenje imovinskopravnih odnosa nastalih prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih strana.

15.1. Slijedom toga i protivno revizijskim navodima, drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje odluke, sukladno odredbama članka 375. stavak 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, stoga ovaj revizijski sud ne nalazi da bi u odnosu na pobijanu presudu, kojom je žalba prvotuženika odbijena kao neosnovana, bili ostvareni revizijski razlozi.

16. Kako se u ovom sporu radi o opozicionoj tužbi kojom tužiteljica traži proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga koji sprječavaju ovrhu, u kojoj se revident suprotstavlja tužbi pozivajući se na pravo vlasništva stečeno (u korist pravne osobe iz Republike Slovenije) na društvenom vlasništvu nekretnina koje se nalaze u Republici Hrvatskoj, mjerodavno pravo za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu je, prije svega, odredba članka 2. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

16.1. Prema prije navedenoj odredbi Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, fizičke i pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima, kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama (st. 1.). Pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu ovog Ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu, naplatnim putem (st. 2.). Ako su sredstva u društvenom vlasništvu iz prethodnog stavka ovog članka stečena sredstvima pravnih, odnosno fizičkih osoba obiju ugovornih stranaka, primijenit će se propisi o suvlasništvu, koji su na snazi na teritoriju one ugovorne stranke na kojem se sredstva u društvenom vlasništvu nalaze, u omjeru koji se utvrđuje ovisno o doprinosu u zajedničkim ulaganjima (st. 3.). U slučaju spora iz stavka 3. ovog članka nadležan je sud one države na teritoriju koje se sredstva u društvenom vlasništvu nalaze. (st. 4.).

16.2. Ali, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari važne su i prije spomenute odredbe članka 362. stavak 3. ZVDSP-a, prema kojima se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

17. Na temelju činjeničnih utvrđenja, koja revizijski sud u ovom dijelu postupka više ne može preispitivati, nižestupanjski sudovi osnovano zaključuju da prvotuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno okolnost da bi pravo korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu stekao naplatnim putem te su pozivom na odredbu članka 362. stavak 3. ZOVDSP prihvatili tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle, u dijelu u kojem je ovrha proglašena nedopuštenom, kao i u dijelu u kojem je utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske.

17.1. Naime, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da se u smislu odredbe iz članka 2. stavak 2. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, na temelju izvedenih dokaza i pravila o teretu dokazivanja (polazeći od prije spomenute zakonske predmnijeve o vlasništvu u korist Republike Hrvatske) ne može utvrditi da je sporna nekretnina u društvenom vlasništvu, položena u k. o. [katastarska općina], koju čini zgrada od 120 m2 i park-šuma od 1840 m2, u ovom slučaju stečena naplatnim putem. Drugim riječima, prosudba nižestupanjskih sudova da plaćanje naknade za dio nacionalizirane nekretnine ne znači ujedno i da je stečena i naplatnim putem u smislu članka 2. stavak 2. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, revizijskom sudu nije nelogična niti proizvoljna. To je zato jer iz ugovora od 27. kolovoza 1960. u točkama II. i III. (list 30. spisa) jasno proizlazi da je trajno korištenje dano predniku prvotuženika (samo) u svrhu adaptacije za odmaralište s time da zgrada s parcelom i dalje ostaje društveno vlasništvo organa upravljanja NO općine Umag. Zaključak o nenaplatnosti dodatno potvrđuje i nesporna činjenica - da je u teretnom listu zemljišnih knjiga upisano pravo „besplatnog“ i trajnog korištenja na ime prvotuženika. Kod ovakvog stanja stvari, okolnost plaćanja 2/4 naknade za nacionaliziranu nekretninu, s obzirom na cjelokupan sadržaj ugovora od 27. kolovoza 1960. (točke II. do IV.), imajući na umu da se u ovom slučaju radi o zgradi koju je trebalo adaptirati u odmaralište, kao i činjenicu da pripadajuće zemljište predstavlja park-šumu od 1840 m2 (sve u društvenom vlasništvu), nije dovoljna za utvrđenje postojanja bilo kakvog vlasništva ili suvlasništva prvotuženika na spornim nekretninama.

17.2. U ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kada nije utvrđeno da je prvotuženik stekao pravo korištenja naplatnim putem u smislu članka 2. Ugovora o uređenju imovinsko pravnih odnosa, u odnosu na sporne nekretnine neupitno djeluje predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZVDSP-a, prema kojoj se smatra da je nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Iz prije navedenih razloga nižestupanjski sudovi su, po mišljenju revizijskog suda, pravilno zaključili da prvotuženik u postupku nije oborio ovu predmnijevu.

18. Slijedom toga je, pravilnom primjenom materijalnog prava ovrha ispražnjenjem i predajom u posjed predmetne nekretnine u ovom slučaju nedopuštena, stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice kao treće osobe u tom dijelu pravilno prihvaćen. Jednako je tako i glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva jer je u postupku, na temelju zakonske predmnijeve, pravilno utvrđeno da je Republika Hrvatska vlasnica odnosnih nekretnina.

19. Revident osporava pobijanu presudu tvrdnjom da u ovom postupku sudovi nisu primijenili Aneks „G“ Ugovora o sukcesiji bivše SFRJ („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 2/04) sklopljen 2. lipnja 200. i ratificiran 4. lipnja 2004., pozivajući se na načelo „lex posterior derogat legi priori“. Međutim, osim što tijekom postupka, pa niti u žalbi, nije u tom smislu osporavao tužbeni zahtjev, revident tek u reviziji općenito navodi da Aneks „G“ „rješava istu stvar“, slijedom čega nema mjesta po prvi put o tome raspravljati u revizijskom dijelu postupka. Usput, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Aneksa „G“ jer su njime ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i drugih pravnih osoba. Isto proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa „G“ kojim je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u Aneksu „G“. Prema tome, na temelju Aneksa „G“ ne dolazi do izravno stjecanja prava vlasništva, već je potrebno da o tome nadležno tijelo Republike Hrvatske donese akt kojim stjecatelju priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Revident niti tvrdi niti dokazuje da bi u konkretnom slučaju postojao takav akt.

20. Ostali revizijski razlozi nisu bili istaknuti tijekom postupka koji je prethodio reviziji zbog čega ih nižestupanjski sudovi nisu ni razmatrali niti su ih bili dužni uzeti u obzir, stoga se revizijski sud u ovom dijelu postupka ne može po prvi put baviti takvim navodima prvotuženika.

21. Konačno, s obzirom da se revident samo općenito poziva i na obvezujuću praksu Europskog suda za ljudska prava vezano za ugovore sklopljene između osobe javnog prava, državnog tijela i osobe privatnog prava, poduzeća, to revizijski sud ni takve revizijske navode, polazeći od odredbi članka nije posebno ispitivao (članak 386. ZPP).

22. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a valjalo odbiti reviziju i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 1. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil