REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1035/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2671/2020 od 2. svibnja 2022., u sjednici održanoj 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 /50404607-5106613932, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 29. prosinca 2011., kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 3,000% (tri posto) iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kuna i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate kredita odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj te pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.800,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke I. preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev sadržaja kako je navedeno pod točkom I. prvostupanjske presude kao i u odnosu na parnični trošak, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kuna / 829,52 eura u roku od 15 dana.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-437/2023-2 od 27. lipnja 2023., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Je li ništetna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljica je podnijela reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u vezi s naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je 29. prosinca 2011. tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu na iznos od 35.000,00 kuna, na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je člankom 10. ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita u korist Banke uplatiti naknadu od 3,000 % (tri posto), iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kn,

- da je tužiteljica bila korisnica Diners kartice i da je iskoristila ponudu Erste banke i kod nje podigla kredit, s time da nije imala status klijenta i zbog čega da je platila naknadu za obradu tog kredita u iznosu od 3% (od iznosa kredita), dok su korisnici kredita sa statusom klijenta banke tu naknadu plaćali u visini od 2%.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da se radi o tipskom ugovoru i odredbi koju je unaprijed pripremio tuženik, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe pa je sud primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, 45/07, 79/07, 125/07, 79/09, 69/09, u daljnjem tekstu: ZZP/03) tu odredbu utvrdio nepoštenom i time prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) ništetnom.

11. Drugostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica bila upoznata s visinom naknade prije sklapanja Ugovora o kreditu te da je bila detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke kao i da je tuženik dokazao da se pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (čl. 81. st. 4. ZZP) zbog čega je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Iz navedene odredbe čl. 81. ZZP proizlazi da je osnovna pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe utvrđenje suda da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

14. Tek ako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tada je, sukladno shvaćanju izraženom u odluci ovoga suda broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. potrebno utvrditi i je li trgovac (tuženik) dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, a sud je prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

15. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Ništetna je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke ako je udovoljeno određenim pretpostavkama, a to je da se o odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, ali je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir i to je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

16. Vezano za odluke ovoga suda Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i dr. u kojima je sud također odlučivao o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita valja reći da nije riječ o potpuno podudarnim odlukama jer je činjenično stanje u tim odlukama drugačije. To stoga što je u ovom konkretnom predmetu riječ o ugovoru o kreditu koji je tuženica sklopila kao korisnica Diners kreditne kartice i u kojem je činjenično utvrđenje drugostupanjskog suda da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo (a tim utvrđenjima je ovaj sud vezan), dok iz gore navedenih odluka revizijskog suda proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

17. Budući da iz utvrđenja drugostupanjskog suda kojima je ovaj sud vezan proizlazi da je tuženik dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo unatoč tome što je odredba bila formulirana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru te da taj zaključak suda da se o spornoj odredbi pregovaralo tužiteljica nije napadala postavljenim pitanjem u prijedlogu za dopuštenje niti ga je ičime osporila, pravilno je u pobijanoj presudi drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kao neosnovan.

18. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil