1              Poslovni broj: 1 Us I-801/2023-5

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 Us I-801/2023-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja D. V. iz Z., ..., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i p. j.t.d., u Z., ..., protiv tuženika Višeg službeničkog suda Republike Hrvatske, Zagreb, Maksimirska 63, radi teške povrede službene dužnosti, 13. prosinca 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Višeg službeničkog suda Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-114-02/22-01/54, URBROJ: 514-31/02-22-03 od 7. srpnja 2022.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

 

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.  Prvostupanjskim rješenjem Službeničkog suda Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-114-04/21-01/34, URBROJ: 514-30/02-22-26 od 19. travnja 2022. utvrđeno je da je tužitelj, kao zaposlenik Općinskog suda u Z., na radnom mjestu vozača-dostavljača, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, s plaćom od oko 4.000,00 kn, sudionik Domovinskog rata, ranije jedanput stegovno kažnjavan radi povrede radne dužnosti, ocjenjivan najvišim ocjenama u 15 godina, odgovoran što je u razdoblju od 15. listopada 2020. godine do 2. travnja 2021. godine, bez odobrenja poslodavca Općinskog kaznenog suda u Z., odnosno nadređenog službenika, koristio službeno vozilo poslodavca - Hyundai .... u privatne svrhe, na način da je u vrijeme radnog vremena, u vrijeme kada je kao sudski dostavljač Općinskog kaznenog suda u Z. trebao vršiti sudske dostave, učestalo i neopravdano izbivao iz mjesta rada, te navedenim službenim vozilom odlazio na adresu ..., Z., a na kojoj adresi ima prijavljeno prebivalište, znajući da na toj adresi nije bio zadužen za sudsku dostavu te se na toj adresi zadržavao bez opravdanog razloga, postupajući pri tome protivno odredbama čl. 3., 6. i 14. Pravilnika o korištenju službenih vozila i radu vozača dostavljača Općinskog kaznenog suda u Z., dakle, na opisani način nije poštivao propisano radno vrijeme tijela u kojem je zaposlen i koristio ga za obavljanje dodijeljenih dužnosti niti je bio prisutan na radnom mjestu u skladu s uvjetima službe, već se za vrijeme radnog vremena bez odobrenja poslodavca udaljio iz radne prostorije, niti je svoje udaljavanje opravdao odmah po povratku, te je time postupio protivno odredbama čl. 23. st. 1., 2. i 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12-pročišćeni tekst, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 61/17, 70/19 i 98/19, dalje: ZDS), a povjereni automobil kao sredstvo rada nije koristio u svrhu obavljanja svojih dužnosti, čime je postupao protivno čl. 24. ZDS te čl. 6. i 14. Pravilnika o korištenju službenih vozila i radu vozača dostavljača Općinskog kaznenog suda u Z.; čime je počinio teške povrede radne dužnosti opisane u odredbama čl. 99. st. 1. t. 1. i 6. ZDS kao neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza, te neovlaštena posluga ili neodgovorno korištenje sredstava povjerenih za rad ili u vezi s radom te mu se temeljem odredbe čl. 110. st. 2. t. a) ZDS izriče novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene u mjesecu u kojem mu je kazna izrečena na vrijeme od tri mjeseca.

 

2.  Protiv navedenog rješenja sutkinja ovlaštena za obavljanje poslova sudske uprave u Općinskom kaznenom sudu u Z. izjavila je žalbu jer se ne slaže s odlukom o kazni te je tražila da tuženik preinači kaznu i da službeniku izreče kaznu prestanka državne službe. Tuženik je usvojio navedenu žalbu te je svojim rješenjem KLASA: UP/II-114-02/22-01/54, URBROJ: 514-31/02-22-03 od 7. srpnja 2022. izmijenio izreku prvostupanjskog rješenja u dijelu odluke o kazni na način da je tužitelju izrečena kazna prestanka državne službe s obrazloženjem da je tužitelj već ranije kažnjen novčanom kaznom za počinjenje teške povrede službene dužnosti pa da se stoga po ocjeni tuženika svrha kažnjavanja ne može postići izricanjem novčane kazne službeniku, budući da ta kazna očito ne djeluju na službenika u smislu specijalne prevencije već isti čini povrede službene dužnosti i nakon što je prethodno kažnjen novčanom kaznom.

 

3.  Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Međutim, spis je rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj  31 Su-229-2023-2 od 13. travnja 2023. delegiran ovom Sudu na daljnje rješavanje zbog velikog broja predmeta koje trenutno Upravni sud u Zagrebu ima u radu radi čega ne može u razumnom roku raspraviti ovaj predmet i donijeti odluku.  

 

4.  Tužitelj tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika u pogledu odluke o kazni. U tužbi navodi, u bitnome, kako smatra da je tuženik pogrešno odmjerio kriterije iz čl. 111. ZDS i da je izrečena kazna u ozbiljnom nerazmjeru sa težinom povrede radne obveze koju ne spori da je počinio. Smatra da je tuženik trebao uzeti u obzir kako zbog predmetne povrede radne obveze nije nastupila nikakva posljedica, zatim smatra da je tuženik trebao uzeti u obzir da je on unazad 15 godina rada na radnom mjestu vozač-dostavljač, zatim smatra da je tuženik trebao imati u vidu da je period u kojem su počinjene opisane povrede bio izuzetno težak za njega jer je saznao za svoju bolest te je započeo s liječenjem. Smatra da je tuženik bio pretjerano strog, krut i nekritičan. Navodi da tuženik nije u dovoljnoj mjeri ocijenio brojne olakotne okolnosti pri izboru i izricanju kazne, a s druge strane, svoj odabir kazne zasnovao je na pogrešnoj premisi da je on nakon prethodne kazne počinio novu povredu službene dužnosti. Navodi da tuženik pogrešno uzima njegovu prijašnju osuđivanost kao posebnu "otegotnu okolnost" jer u vrijeme počinjenja predmetnih povreda on nije bio osuđivan. Navodi da ako nije osuđivan, a nije jer nema nikakve osude u periodu počinjenja predmetnih povreda tj. od 15. listopada 2020 do 2. travnja 2021., tada tuženik ne može "prijašnju osuđivanost" uzimati kao kriterij za svoju ocjenu "otegotnih okolnosti" i uopće za svoju odluku o kazni zasnivati na "otegotnoj okolnosti prijašnje osuđivanosti" kada "prijašnje osuđivanosti" nema. Dakle, navodi da je tuženik iz isprava i uopće stanja spisa pogrešno zaključio da je on počinio povrede o kojima se ovdje odlučuje nakon što je prethodno kažnjen novčanom kaznom za drugu povredu službeničke dužnosti. Pojašnjava da je počinio predmetne povrede u periodu od 15. listopada 2020. do 2. travnja 2021., a drugu povredu je počinio 3. ožujka 2021. zbog koje mu je izrečena kazna rješenjem koje je doneseno tek 15. srpnja 2021. (izvršno je postalo dana 27. kolovoza 2021.). Navodi kako da bi se nekome mogla uzeti kao "otegotna okolnost" prijašnja osuđivanost da se tada, po logici stvari, mora ostvariti situacija da je ta osoba jednom osuđena i da je nakon te pravomoćne osude ponovno počinila novo djelo. Ovako ispada da u istom inkriminiranom periodu osoba počini dva djela i za jedno bude osuđena, a za drugo se još vodi postupak i nakon što bude kažnjena za povrede u prvom postupku da se tada ta kazna u drugom postupku uzme kao otegotna okolnost kao prijašnja osuđivanost pri ocjenjivanju i izboru sankcije iako osoba u času počinjenja i prvog djela i drugog djela nije bila osuđena pa po logici stvari nije niti mogla počiniti novu povredu tj. ponoviti isto ili slično djelo. Navodi da ne bi trebao snositi težu sankciju "zbog prijašnje osuđivanosti" na temelju toga što je Službenički sud, prema svojoj odluci i svom rasporedu, vodio dva odvojena postupka umjesto jednog u kome bi se o oba počinjena djela donijela jedna jedinstvena osuda pa već i iz tog razloga, ako ne iz već iznesenih razloga, o prijašnjoj osuđivanosti ne bi se na ovom mjestu trebalo raspravljati. Navodi da je tuženik pogrešno zaključio da je on nakon izvršne i pravomoćne osude za povredu službeničke dužnosti počinio novu povredu službeničke dužnosti. Pojašnjava kako da se hipotetski ostvarila situacija o kojoj govori tuženik - da bi tada razlozi rješenja tuženika bili puno jednostavniji jer bi se u takvoj situaciji primijenila odredba čl. 110 st. 4.  ZDS i tužitelju bi radni odnos prestao ex lege. Nadalje navodi da je nejasno obrazloženje rješenja tuženika kako izbor kazne u premještaj na radno mjesto niže složenosti poslova zbog težine povrede i činjenice da je namještenik raspoređen na radno mjesto vozača-dostavljača nije moguće. Pojašnjava kako je nejasno da li je izricanje te blaže kazne nespojivo sa težinom povrede ili nije moguće jer nema mogućnosti rasporediti tužitelja u okviru kažnjavanja na neko radno mjesto niže složenosti poslova. U potonjem slučaju, takva činjenica nije niti utvrđivana tijekom prvostupanjskog postupka pa je pobijano rješenje nejasno i ne da se ispitati. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da odbije predmetnu žalbu te je ujedno zatražio naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

5.  Tužitelj je u okviru tužbe zatražio da Sud odredi da tužba ima odgodni učinak te je pojasnio kako mu je danom izvršnosti rješenja tuženika prestala državna služba sukladno čl. 137. st. 1. t. 8. ZDS, pa stoga da više nije u radnom odnosu i da ne ostvaruje nikakve prihode, pa niti one prihode koje je ostvarivao nakon udaljenja iz službe (60 % plaće). Pojašnjava kako ako bi uspio u ovom sporu, tada ne bi imao pravo na naknadu plaće sve do vraćanja u službu (analogno čl. 134 st. 2. ZDS). Navodi da  je na opisani način moguće da mu pored uskraćivanja prava na rad bude uskraćeno i pravo na plaću. Smatra da se radi o nepopravljivoj šteti koja je nereparabilna. Zbog toga tužitelj smatra da postoje uvjeti da Sud odluči da ova tužba ima odgodni učinak u odnosu na izvršenje pobijanog rješenja tuženika.

 

6.  Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadu troškova. Tuženik je pojasnio da je namješteniku izrečena kazna prvenstveno zbog upornosti u počinjenju povrede odnosno jer je koristio službeno vozilo u nedopuštene svrhe kroz duže vremensko razdoblje, da za vrijeme kada je trebao obavljati svoje poslove nije bio prisutan na radnom mjestu već se bez odobrenja poslodavca udaljavao iz radnih prostorija i udaljavanje nije opravdao po povratku te da ne pokazuje kritičnost prema počinjenim povredama već isto pokušava opravdati zdravstvenim razlozima. Tuženik je još naveo kako je tijekom postupka usporedio medicinsku dokumentaciju i utvrdio da se datumi navedeni na medicinskoj dokumentaciji podudaraju samo u nekoliko datuma s inkriminiranim periodom korištenja službenog vozila (21. listopada 2020. i 22. siječnja 2021.), a što je navedeno i u obrazloženju osporavanog rješenja (str. 7.). Uz navedeno, tuženik dodaje da medicinski razlozi nikako nisu opravdani razlozi za neovlašteno korištenje službenog automobila.

 

7.  U tijeku spora zakazana je rasprava za dan 5. prosinca 2023. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu nije pristupio nitko od stranaka koje su uredno pozvane. Stoga je Sud donio presudu u ovom sporu na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS bez nazočnosti uredno pozvanih stranaka.

 

8.  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

 

9.  Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

10.  Čl. 110. st. 2. ZDS propisano je da se za teške povrede službene dužnosti mogu izreći sljedeće kazne:

a) novčana kazna na vrijeme od jednog do šest mjeseci, u mjesečnom iznosu od 10 do 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena,

b) premještaj na drugo radno mjesto niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja,

c) prestanak državne službe.

St. 4. istog članka propisano je da državnom službeniku koji u roku od godine dana od izvršnosti rješenja o utvrđivanju odgovornosti za tešku povredu službene dužnosti počini novu tešku povredu službene dužnosti, prestaje državna služba po sili zakona danom izvršnosti rješenja kojim je utvrđena odgovornost službenika za novu tešku povredu službene dužnosti.

 

11.  Odredbom čl. 111. st. 2. ZDS propisano je da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti državnog službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena, te olakotne i otegotne okolnosti na strani državnog službenika.

 

12.  Čl. 112. st. 1. ZDS propisano je da se rješenjem čelnika tijela službenika može udaljiti iz službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti, a povreda je takve prirode da bi ostanak u službi, dok traje taj postupak, mogao štetiti interesima službe. St. 4. istog članka je propisano da udaljenje iz službe traje do okončanja kaznenog postupka ili postupka zbog teške povrede službene dužnosti, a u slučaju iz st. 3. tog članka, do isteka pritvora.

 

13.  Odredbom čl. 114. st. 3. ZDS propisano je da se službeniku vraća obustavljeni dio plaće od prvoga dana udaljenja, u sljedećim slučajevima:

a) ako službenički sud uvaži njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe,

b) ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni, odnosno postupak zbog teške povrede službene dužnosti, osim zbog zastare vođenja postupka,

c) ako je pravomoćnom presudom u kaznenom, odnosno pravomoćnim rješenjem u postupku zbog teške povrede službene dužnosti oslobođen od odgovornosti.

 

14.  Uvidom u spis predmeta upravnog postupka utvrđeno je da je podnositelj uz zahtjev dostavio presliku rješenja Službeničkog suda KLASA: UP/I-114-04/21-01/16, URBROJ: 514-30/02-21-12 od 15. srpnja 2021., kojim je tužitelj proglašen odgovornim za teške povrede službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. t. 1. i 3. ZDS, jer u postupku koji se vodio protiv okrivljenog M. V. nije izvršio dostavu kao sudski dostavljač na adresu na koju je bio dužan osobno otići, sukladno naredbi predsjednice optužnog vijeća, već je proizvoljno ne obavivši dostavu na dostavnici napisao: „po izjavi susjeda nasl. dugo nije viđen, da je po zatvoru i domovima, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10 % ukupne plaće isplaćene u mjesecu u kojem je kazna izrečena, na vrijeme od tri mjeseca. Utvrđeno je da je to rješenje postalo izvršno dana 27. kolovoza 2021.

 

15.  Iz obrazloženja osporavanog rješenja tuženika razvidno je da je tuženik temeljio svoju odluku na činjenicama da je tužitelj već kažnjen novčanom kamom zbog teških povreda službene dužnosti, da je koristio službeno vozilo u nedopuštene svrhe kroz duže vremensko  razdoblje, da za vrijeme kada je trebao obavljati svoje poslove nije bio prisutan na radnom mjestu već se bez odobrenja poslodavca udaljavao iz radnih prostorija i udaljavanje nije opravdao po povratku te da ne pokazuje kritičnost prema počinjenim povredama već isto pokušava opravdati zdravstvenim razlozima, pa je stoga tuženik zaključio da se svrha kažnjavanja kod tužitelja ne može postići izricanjem novčane kazne, budući da ta kazna očito ne djeluje na službenika u smislu specijalne prevencije, već isti čini povrede službene dužnosti i nakon što je prethodno kažnjen novčanom kaznom. Kazna premještaja na radno mjesto niže složenosti poslova, u okviru istog stupnja obrazovanja, također nije primjerena težini povrede i činjenici da je namještenik raspoređen u Općinskom kaznenom sudu na radno mjesto vozača-dostavljača, za koje je propisana srednja stručna sprema. Kazna prestanka državne službe, s obzirom na gore navedene činjenice i okolnosti, primjerena je da izrazi osudu suda i prijekor za počinjenu tešku povredu službene dužnosti te tako ostvari i generalnu prevenciju kroz jačanje svijesti državnih službenika da se ponašanje koje predstavlja tešku povredu službene dužnosti neće tolerirati te da društveni sistem posjeduje učinkovit i kvalitetan mehanizam koji će sankcionirati takvo ponašanje.

 

16.  Dakle, iz navedenih činjenica slijedi da pravilno ukazuje tužitelj da je tuženik temeljio svoju odluku, pored ostalih činjenica (da je tužitelj koristio službeno vozilo u nedopuštene svrhe kroz duže vremensko  razdoblje, da za vrijeme kada je trebao obavljati svoje poslove nije bio prisutan na radnom mjestu već se je bez odobrenja poslodavca udaljavao iz radnih prostorija i udaljavanje nije opravdao po povratku te da ne pokazuje kritičnost prema počinjenim povredama već isto pokušava opravdati zdravstvenim razlozima) i na činjenici da je tužitelj već kažnjen novčanom kaznom i da se stoga svrha kažnjavanja kod tužitelja ne može postići izricanjem novčane kazne, budući da isti čini povrede službene dužnosti i nakon što je prethodno kažnjen novčanom kaznom.

 

17.  Međutim, kako to pravilno navodi tužitelj, novčana kazna za tešku povredu službene dužnosti mu je izrečena odlukom od 15. srpnja 2021. koja je postala izvršna 27. kolovoza 2021., dakle nakon perioda počinjenja predmetnih povreda za koje se tereti u ovom upravnom postupku i sporu, pa je stoga pogrešan zaključak tuženika da je tužitelj već kažnjen novčanom kaznom i da se stoga svrha kažnjavanja kod tužitelja ne može postići izricanjem novčane kazne.

 

18.  Sukladno čl. 57. st. 2. ZUS propisano je da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.

 

19.  Sukladno citiranom čl. 57. st. 2. ZUS Sud je utvrdio da je odluka tuženika zakonita, ali iz drugih razloga. Naime, za donošenje odluke tuženika relevantna je činjenica da je tužitelj prije donošenja osporavanog rješenja tuženika proglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti. Dakle, tužitelj je u kratkom vremenskom razdoblju, a što i sam navodi u tužbi (predmetne povrede je počinio u periodu od 15. listopada 2020. do 2. travnja 2021., a drugu povredu je počinio 3. ožujka 2021.), počinio dvije povrede službene dužnosti i to teške povrede službene dužnosti. Sama činjenica počinjenja dvije teške povrede službene dužnosti u kratkom vremenskom periodu je dovoljna da se tužitelju izreče kazna prestanka državne službe. 

 

20.  U konačnici u citiranom čl. 110. st. 4. ZDS je izričito propisano da državnom službeniku koji u roku od godine dana od izvršnosti rješenja o utvrđivanju odgovornosti za tešku povredu službene dužnosti počini novu tešku povredu službene dužnosti, prestaje državna služba po sili zakona danom izvršnosti rješenja kojim je utvrđena odgovornost službenika za novu tešku povredu službene dužnosti, dok je u citiranom čl. 110. st. 2. ZDS ta vrsta kazne (prestanak državne službe) propisana kao mogućnost. Međutim kada se uzme u obzir kratko vremenskom razdoblje u kojem su počinjene teške povrede službene dužnosti te ostale okolnosti počinjenih povreda (da je tužitelj kroz duže vremensko razdoblje višekratno i učestalo ponavljao nedopuštene radnje, te da ne pokazuje kritičnost prema počinjenim povredama već isto pokušava opravdati zdravstvenim razlozima) Sud nalazi da je primjereno izricanje kazne prestanka državne službe jer je očito da tužitelj ne poštuje službu u kojoj radi. Stoga nije relevantno je li tužitelju prije počinjenja povreda za koje se tereti u ovom upravnom postupku i sporu bila izrečena novčana kazna već je bitno da je u vrijeme donošenja odluke o kazni za predmetne povrede postojala izvršna odluka da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti koja je po ocjeni Suda i teža s obzirom na posljedice koje mogu nastati (davanje netočnih podataka kojima se utječe na donošenje odluka nadležnih tijela). Državni službenik je dužan poduzimati mjere ili radnje radi sprječavanja nezakonitosti te je to tužitelju obzirom na njegov dugogodišnji rad u državnoj službi (15 godina) svakako bilo poznato, a ne činiti nezakonitosti i to u tolikoj mjeri da je u kratkom vremenskom razdoblju počinio dvije teške povrede službene dužnosti. 

 

21.  Stoga je kazna prestanka državne službe u konkretnom slučaju primjerena.

 

22.  Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

23.  Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. 

 

24.  U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe navodi se da Sud ocjenjuje da bi odgoda izvršenja osporavanog rješenja u konkretnom slučaju bila protivna javnom interesu. Naime, disciplinska odgovornost službenika utvrđuje se u upravnom postupku, pri čemu upravni spor nije nastavak tog postupka, već zasebna vrsta pravnog postupka, s kontrolnom ulogom u odnosu na odluku donesenu u upravnom postupku. U dovršenome upravnom (disciplinskom) postupku konačnim i izvršnim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti, pa bi zadržavanje u službi za vrijeme trajanja upravnog spora službenika opterećenog takvom odlukom bilo protivno javnom interesu kako u pogledu odnosa unutar državne službe, tako i povjerenja javnosti u nju. Upravo radi zaštite državne službe od bilo kakvih mogućih nezakonitih postupanja ili narušavanja ugleda i povjerenja, ZDS je propisan institut udaljenja iz službe zbog teške povrede službene dužnosti za vrijeme trajanja tog postupka. Stoga u ovom slučaju nije ispunjen jedan od kumulativno propisanih uvjeta za određivanje odgodnog učinka tužbe iz čl. 26. st. 2.  ZUS da odgoda nije protivna javnom interesu

 

25.  Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 13. prosinca 2023.

 

                                                                                                                                               Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).