Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2460/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz …, OIB: …, kog zastupa E. P., odvjetnica u B., protiv 1. tuženice Republike Hrvatske OIB: …, zastupanoj po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građanskoupravni odjel, i 2. tuženika Grada B. O.: …, radi utvrđenja i trpljenja, odlučujući o žalbi 1. tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-551/2021-20 od 14. lipnja 2022, u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-551/2021-20 od 14. lipnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženice za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 551/2021-20 od 14. lipnja 2022 suđeno je:

„Utvrđuje se prema tuženicima Republici Hrvatskoj (OIB …) i Gradu B. (OIB …), da je tužitelj S. Š. (OIB …), stekao pravo vlasništva na čest. zem. 2260/62 k.o. V. u površini od 1106 m2 za cijelo, te su tuženici dužni trpjeti da tužitelj temeljem ove presude predmetnu nekretninu uknjiži u zemljišnoj knjizi na svoje ime, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti."

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali 1. tuženica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži i naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje kako je stekao vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću i trpljenje uknjižbe njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće bitne činjenice:

-predmet postupka jest k.č.br. 2260/62 stambena zgrada M., …, dvije pomoćne zgrade i dvorište, ukupne površine 1106 m2, formirana elaboratom mjernika Z. S. iz listopada 2020, nastala cijepanjem stare k.č.br. 2260/31 pašnjak M., površine 626.433 m2, sve upisano u zk.ul.br. 760 k.o. V., gdje je u B listu vlastovnici uknjiženo zajedničko vlasništvo Republike Hrvatske i Grada B.;

-predmetna čestica je u posjedu tužitelja i njegovih prednika od 50-tih godina 20. stoljeća, a kuća na njoj je vidljiva na snimci iz zraka snimljenoj 1959. godine;

-najstariji poznati posjednik bio je tužiteljev djed M. Š. zvani P. koji je na ovoj čestici sagradio jednostavnu kuću „ševaricu“ nakon što se doselio iz N. u M. 20-tih godina 20. stoljeća;

-M. Š. je naslijedio njegov sin S. Š. koji je nastavio očev posjed te je najprije živio u kući „š.“ da bi potom na istoj čestici sagradio novu kamenu kuću koju je S. Š. nadozidao izgradnjom kata 70-tih godina 20. stoljeća;

-S. Š. je preminuo 1981. a naslijedila su ga njegova udovica D. Š. i njihova djeca: tužitelj S. Š., D. Š., N. Š., B. Š. i R. M.;

-D. Š. je preminula 1995. a nju su nasljedila njena djeca: tužitelj S. Š., D. Š., N. Š., B. Š. i R. M.;

-usmenim ugovorom o diobi, koji je potom i realiziran, sunasljednici S. Š. su se dogovorili da predmetna nekretnina pripadne u samovlasništvo tužitelju S. Š.;

-na predmetnoj čestici su do Domovinskog rata 1991.-1995. živjeli tužitelj S. Š. i njegova majka D. Š.;

-za vrijeme Domovinskog rata 1991.-1995. ranije postojeća kuća je zapaljena i srušena;

-nakon Domovinskog rata 1991.-1995. srušena kuće je obnovljena i sagrađena nova u kojoj potom živi tužitelj;

-Općina S. i S. Š. zaključili su 31. ožujka 2011. godine ugovor prema kojem S. Š. kupuje od općine predmetnu česticu (tad još samo fizički odvojen dio matične k.č.br. 2260/31) površine 1106 m2 po cijeni od 1,00 kuna za m2, a „radi legalizacije individualne stambene zgrade i zemljišta“.

6. Na utvrđene činjenice sud je primijenio odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV) i čl. 69. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj: 52/18), pa presudio kao u izreci.

7. Sud je prvog stupnja uglavnom pravilno utvrdio bitne činjenice i uglavnom pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Sud prvog stupnja zaključuje kako je na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po čl. 159. st. 4. ZV i prihvaća tužbeni zahtjev. Međutim, sud prvog stupnja ne utvrđuje da li se radi o redovnom ili izvanrednom dosijedanju, da li je posjed tužitelja i njegovih prednika zakonit, pošten ili istinit, od kad računa protek roka samostalnog posjedovanja tužitelja i njegovih prednika, a niti obrazlaže postojanje pretpostavki za primjenu pravnih shvaćanja iz predmeta Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske jer je nekretnina prije 1991. godine bila uknjižena kao društveno vlasništvo.

9. Ali sve ove činjenice je moguće utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u sudskom spisu i dokaza izvedenih u ovom postupku pa se ovaj viši sud poslužio ovlaštenjem iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP i sam ih utvrdio.

10. Ponajprije valja kazati kako su tužiteljeve tvrdnje o pravnoj prošlosti predmetne nekretnine vjerodostojne. Njih potvrđuje činjenica kako je sud prilikom očevida utvrdio da je tužitelj u samostalnom posjedu iste čestice na kojoj je zatečena novosagrađena i obnovljena kuća tužitelja, a dvorište ograđeno, dijelom betonskim zidovima, dijelom starim suhozidovima. A također i izjave svjedoka A. T. i M. R. koji tu pravnu prošlost opisuju detaljno i životno. Kako se radi o osobama starije životne dobi, lokalnim mještanima (obojica su iz sela M.) kojima su poznati mnogi detalji o tužitelju i njegovoj obitelji, pravilno ih sud prvog stupnja ocjenjuje vjerodostojnim i na temelju njihovih iskaza utvrđuje bitne činjenice.

11. Točno je da tužitelj nije sudu predoči isprave koje jasno, precizno i nedvojbeno ukazuju na pravni slijed posjeda i imovine s djeda M. Š. zvanog P. na njegovog sina S. Š. (nije utvrđeno ni kad je M. umro), te potom nakon smrti S. Š. 1981. na njegovu udovicu i petero djece. Također nema isprava o tome kad su umrla dvojica tužiteljeve braće i tužiteljeva majka, niti tko ih je naslijedio. Tužitelj nije predoči rješenja o nasljeđivanju iza njih.

12. Ali je dostavio u spis dvije isprave koje su potpisali njegov brat B. S. i sestra R. M. 2020. godine, odnosno 2019. godine (druga dva brata su preminula) u kojima oboje navode kako je prilikom usmene diobe među članovima njihove obitelji predmetna nekretnina pripala tužitelju (listovi 32 i 33 spisa). Mada je riječ o neovjerenim ispravama, one i kao takve imaju snagu privatnih isprava. U njihovu autentičnost tijekom postupka nitko nije posumnjao.

13. A da je riječ o nekretnini koja predstavlja obiteljsku kuću i dvorište vidljivo je i iz objektivnog dokaza. Naime aerofoto snimke iz 1959. godine. Na njoj je vidljiva ona najstarija kuća, kamenom zidana i pokrivena ševarom (vrsta barske trave), takozvana ševaruša, koju je sagradio M. Š. zvani P. (list 49 i 50 spisa).

14. Kako je riječ o kraju koji je u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine doživio teške i razorne događaje, paljenje kuća, bijeg stanovništva, selidbu dijela pripadnika Srpske nacionalne manjine u R. S., gdje i danas žive tužiteljeva sestra i preživjeli brat, te kako se dijelom radi o vrlo davnim pravnim događajima (od prije Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega), upitno je da li tužitelj raspolaže takvim ispravama i da li se one mogu pribaviti uz razuman napor.

15. Na temelju gore spomenutih dokaza sud je prvog stupnja pravilno utvrdio kako je predmetna nekretnina od pedesetih godina 20. stoljeća u posjedu tužitelja i njegovih predaka. Ovaj viši sud na temelju čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP početak dosijedanja utvrđuje točnije i drži da je pouzdan početak samostalnog posjeda tužiteljevog djeda i oca zasigurno barem od 1959. godine kad je izvršen onaj zračni snimak.

16. Nisu izvedeni dokazi koji ukazuju na zakonitost posjeda tužiteljevih djeda i oca pa se njihov posjed mora smatrati nezakonitim, u kom slučaju tužitelj mora dokazati samo preduvjete za izvanredno dosijedanja. Niti jedan izvedeni dokaz ne ukazuje da bi tužitelj, njegovi roditelji ili djed po ocu bili nepošteni posjednici pa za sve njih vrijedi presumpcija poštenja, ali i samostalnosti posjeda.

17. Kako su u zemljišnim knjigama uknjiženi tuženici kao privilegirani vlasnici, po čl. 159. st. 4. ZV potreban je protek dvostrukog vremena potrebnog za izvanredno dosijedanja nekretnine, dakle 40 godina. Taj rok, računajući od 1959. godine, istekao je istekom 1999. godine, u vrijeme kad je tužitelj bio pošteni samostalni posjednik iste nekretnine.

18. Sud je prvog stupnja, mada prešutno, pravilno u tijek dosijedanja uračunao i period prije 8. listopada 1991. dok je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva.

19. Kad je 1. siječnja 1997. stupio na snagu novi ZV on je u čl. 388. st. 4. propisivao kako se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Kasnije je Ustavni sud Republike Hrvatske 1999. proglasio tu odredbu neustavnom i ukinuo ju. Stoga ju je zakonodavac 2001. izmijenio tako što je propisao suprotno, to jest da se ne račun period dosijedanja prije 8. listopada 1991. Ali zbog nesklada takve izmjene propisa s europskom pravnom stečevinom Europski sud za ljudska prava je u predmetu Trgo protiv RH iznio shvaćanje kako "rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” (ESLJP Trgo protiv Hrvatske, Zahtjev br. 35298/04, od 11. lipnja 2009.).

20. Recepcija te i nekih drugih srodnih odluke u domaći pravni sustav trajala je više godina da bi se stabilizirala tek 2018. i 2019. godine u nekoliko odluka VSRH u kojima je zauzeto shvaćanje kako "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.” VSRH, Rev x 974/2017 od 7. svibnja 2019.

21. Također je u više odluka VSRH napomenuto: "Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.” VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019. A i u više odluka VSRH donesenih nakon 2018. godine zauzeto je shvaćanje da se gore rečeno odnosi ne samo na predmete pokrenute u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999, već i nakon tog razdoblja. Također se primjenjuje i u slučajevima kad su pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću ispunjene nakon razdoblja između 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Bitno je da je vrijeme dosijedanja dovršeno prije utuženja, o čemu je VSRH također obznanio svoje pravno shvaćanje.

22. Za zakonito odlučivanje u predmetnom sporu, između ostalog, važno je utvrditi da li u ovom predmetu ima pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, posebice Republiku Hrvatsku.

23. Niti jedan izvedeni dokaz ne ukazuje na postojanje pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava. Stranke to nisu ni tvrdile u ovom postupku, niti u zemljišnoj knjizi postoji kakav upis koji bi ukazivao na to. Stoga ovaj viši sud utvrđuje i tu činjenicu po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP.

24. Kako je istekom 1999. protekao 40-godišnji rok izvanrednog dosijedanja nekretnine privilegiranog vlasnika, po čl. 159. st. 4. ZV tužitelj je stekao vlasništvo dosjelošću. Stoga je prema toj odredbi, kao i po čl. 130. st. 1. ZV, valjalo udovoljiti tužbenom zahtjevu, a kako je sud prvog stupnja i odlučio.

25. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP žalbu 1. tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Zahtjev 1. tuženice za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela pa ju je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 2. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.