REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revx-284/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.d. Š., , OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 2049/16-2 od 15. studenoga 2016., kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-179/04-51 od 8. lipnja 2016.,u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke održano je na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Povrv-17967/01 od 24. srpnja 2003. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.387.908,26 kn sa zateznom kamatom tekućom od 02. studenog 2000. do isplate te trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2003. do isplate, dok je toč. II. izreke odbijen tuženi zahtjev tužitelja za isplatu iznad dosuđenog 1.387.908,26 kn do zatraženog iznosa od 2.533.551,69 kn, te zahtjev za isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 1.387.908,26 kn od 17. svibnja 1999. do 01. studenog 2000. kao i zahtjev za isplatu iznosa od 9.904,47 kn sa zateznom kamatom tekućom od 02. studenog 2000. do isplate. Toč. III. izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je prihvaćena žalba tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena pod toč. II. izreke presude, a preinačena pod toč. I. i III. izreke na način da je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Povrv-17967/01 od 24. srpnja 2003. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.387.908,26 kn sa zateznom kamatom tekućom od 02. studenog 2000. do isplate te ovršni trošak u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2003. do isplate, te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 216.201,25 kn.
3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prihvaćena žalba tuženice i preinačena toč. I. izreke prvostupanjske presude te ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. st. 3. ZPP, koja je utjecala na donošenje zakonite presude, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da ovaj sud usvoji reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tuženice i u tom dijelu da potvrdi prvostupanjsku presudu te usvoji žalbu. Potražuje trošak sastava revizije.
4. Odgovoru na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je neosnovana.
6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom tražbine koja se sastoji od neisplaćenog glavnog duga u iznosu od 2.533.551,69 kn (sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 17. svibnja 1999. do isplate) i od kamate u iznosu od 9.904,47 kn (sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate) kao i naknada troškova parničnog postupka, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 08. veljače 2016. (list 162. i 163. spisa). Tužitelj svoje navode temelji na tvrdnji da tuženica nije pravodobno isplaćivala ispostavljene privremene situacije, pa da bi se uplatama tuženice temeljem zakonski propisanog redoslijeda plaćanja sukladno čl. 313. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) prvo namirivala dospjela kamata, pa tek potom glavnica, imajući u vidu dan zadnjeg plaćanja tuženice od 16. svibnja 1999.
7. Nižestupanjski sudovi pošli su od utvrđenja:
- da je 7. listopada 1994. između stranaka sklopljen Ugovor o kupoprodaji, te u siječnju i veljači 1996. I. Dodatak ugovoru o kupoprodaji i Aneks uz osnovni ugovor o kupoprodaji stanova od 7. listopada 1994., koji su stranke ispunile na način da je tužitelj predao tuženici izgrađene stanove za koje je tuženica isplatila ugovorenu cijenu u iznosu od 19.530.082,87 kn (prema evidenciji tužitelja) odnosno 19.530.008,71 kn (prema evidenciji tuženice);
- da se tuženica temeljem Ugovora o kupoprodaji od 7. listopada 1994. obvezala tužitelju isplatiti akontaciju u visini 30% ugovorene kupoprodajne cijene u iznosu od 4.641.846,00 kn odmah po potpisu ugovora, iznos od 773.643,00 kn nakon primopredaje kupljenih stanova, te u međuvremenu preostalu ugovorenu kupoprodajnu cijenu u devet jednakih rata po 1.117.481,00 kn do 10-og u mjesecu temeljem računa koje je tužitelj bio dužan dostaviti tuženici najmanje 10 dana prije utvrđenog termina plaćanja;
- da je 31. listopada 2000. tužitelj pokrenuo postupak prijedlogom za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave radi isplate iznosa od 1.387.908,26 kn sa zateznom kamatom od 2. studenoga 2000. do isplate, na ime obračunate kamate zbog plaćanja tuženice sa zakašnjenjem po računima tužitelja ispostavljenim u razdoblju od 25. siječnja 1995. do 8. ožujka 1996. (list 50-60 spisa), te prema obračunu kamata od 5. studenog 1997. (list 23-24 spisa) i računu broj 1217/a od 30. prosinca 1997. (list 21 spisa);
- da je po prigovoru tuženice postupak nastavljen kao parnični, dok je tužitelj na raspravi 23. travnja 2004. i 11. ožujka 2005., te podneskom od 11. ožujka 2005. naveo da se utuženi iznos odnosi na obračunatu zateznu kamatu zbog plaćanja tuženice sa zakašnjenjem po računima tužitelja broj U-1 od 25. siječnja 1995., U-9 od 27. ožujka 1995., 05-14 od 9. svibnja 1995., 05-18 od 9. lipnja 1995., 05-31 od 10. srpnja 1995., 05-32 od 2. kolovoza 1995., 05-38 od 4. rujna 1995., 05-45 od 10. listopada 1995., 05-1 od 11. siječnja 1996., 05-7 od 5. ožujka 1996. te 05-9 od 8. ožujka 1996., koji iznos je evidentan iz obračuna kamata tužitelja od 5. studenog 1997.;
- da je tužitelj podneskom od 28. travnja 2005. naveo da je prilikom uračunavanja ispunjenja tuženice primijenio odredbu čl. 313. ZOO-a na način da je uplate tuženice uračunao najprije za dugovane kamate, a potom za dugovanu glavnicu, te da je podneskom od 8. veljače 2010. činjenično opisao predmet spora - da je tužitelj izdao tuženici račune koji su dospjeli u periodu od 8. veljače 1995. do 16. svibnja 1999. koje je tuženica podmirivala uplatama od 21. veljače 1995. do 30. travnja 1999. i kojima je primjenom čl. 313. ZOO-a podmirivana prvo kamata, a potom glavnica, pa da je ostalo nepodmireno potraživanje tužitelja s osnova glavnice u iznosu od 2.326.129,53 kn i s osnova zatezne kamate u iznosu od 8.393,80 kn;
- da je tijekom postupka podneskom od 9. veljače 2010. pored zahtjeva za navedenu isplatu tužitelj zatražio isplatu daljnjeg iznosa od 848.221,27 kn na ime neplaćene glavnice sa zateznom kamatom tekućom na cjelokupni iznos od 16. svibnja 1999. do isplate s osnova računa dospjelih 1997., 1998. i 1999., te iznos od 8.393,80 kn na ime zatezne kamate zajedno s procesnom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate;
- da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelj postavio nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 8. veljače 2016. potražujući isplatu iznosa glavnice od 2.533.551,69 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 1999. do isplate i zatezne kamate u iznosu od 9.904,47 sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe;
- da se tuženica nije usprotivila preinaci tužbe tužitelja od 9. veljače 2010. već da se upustila u raspravljanje po preinačenoj tužbi na raspravi 1. travnja 2010. i podneskom predanim sudu istoga dana, slijedom čega da je protivljenje tuženice preinaci tužbe u daljnjem tijeku postupka bespredmetno u smislu čl. 190. st. 3. ZPP- a, dok se preinaci tužbe od 8. veljače 2016.g. tuženica ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. ZPP-a, jer je tužbeni zahtjev samo usklađen s provedenim dokazom financijskog vještačenja;
- da je tužitelj imao pravo primijeniti odredbu čl. 313. ZOO kojom je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, temeljem koje zakonske odredbe je tužitelj imao pravo uplate tuženice uračunati najprije za kamate, a potom za otplatu glavnice bez obzira na naznaku tuženice prilikom uplate, te o tome tuženicu nije bio dužan obavijestiti;
- da je takvim načinom uračunavanja uplata tuženice po računima tužitelja izdanim od 25. siječnja 1995. do 16. svibnja 1999., koje je tuženica izvršila u periodu od 21. veljače 1995. do 30. travnja 1999., prekidana zastara i za kamatu i za glavnicu primjenom čl. 387. ZOO-a, te da je provedenim financijskim vještačenjem uz primjenu čl. 313. ZOO-a utvrđeno da je glavnica koja je dospjela 30. studenog 1997. u cijelosti podmirena, dok je ostala nepodmirena glavnica koja je dospjela 15. siječnja 1998. u iznosu od 905.490,98 kn, zatim glavnica koja je dospjela 16. svibnja 1998. u iznosu od 454.638,85 kn i glavnica koja je dospjela 16. svibnja 1999. u iznosu od 1.173.421,86 kn, te nepodmirena zatezna kamata u iznosu od 9.904,47 kn na dan posljednje uplate tuženice 30. travnja 1999.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je za isplatu iznosa od 1.387.908,26 kn prekinuta zastara primjenom čl. 388. ZOO- a podnošenjem prijedloga za ovrhu tužitelja 31. listopada 2000. unutar roka zastare propisanog čl. 374. ZOO-a. Slijedom navedenoga sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare tuženice za taj iznos, dok je za preostali iznos glavnice i zatezne kamate za koju isplatu je tužba preinačena 9. veljače 2010. zaključio da je primjenom čl. 374. ZOO-a nastupila zastara, kao i za iznos zatražene zatezne kamate za razdoblje od 16. svibnja 1999. do 1. studenog 2000. primjenom odredbe čl. 369. ZOO-a. Stoga je u tom dijelu odbijen dio tužbenog zahtjeva (toč. II. izreke) dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.387.908,26 kn prihvatio tužbeni zahtjev.
9.1. Drugostupanjski sud je prihvaćajući žalbene navode tuženice da je potraživanje tužitelja u zastari, zaključio da je prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude pod toč. I. izreke pogrešno primijenio materijalno pravo u ocjeni osnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na istaknuti prigovor te je preinačio prvostupanjsku odluku i ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u toč. I. izreke prvostupanjske odluke.
9.2. Drugostupanjski sud je utvrdio da je podneskom tužitelja od 8. veljače 2010. preinačena tužba i u pogledu zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 1.387.908,26 kn (za isplatu kojeg je podnesen prijedlog za ovrhu), a ne samo za isplatu daljnjeg iznosa od 1.387.908,26 kn do 2.326.129,53 kn i zatezne kamate u iznosu od 8.393,80 kn, (podneskom od 8. veljače 2016. preinačeno do iznosa glavnice od 2.533.551,69 kn i iznosa zatezne kamate od 9.904,47 kn) pri čemu je tužitelj obuhvatio sve izdane račune tužitelja s dospijećem od 8. veljače 1995. do 16. svibnja 1999., i sve uplate tuženice u periodu od 21. veljače 1995. do 30. travnja 1999. primjenom zakonskog reda uračunavanja zatražio isplatu nepodmirene glavnice od 2.326.129,53 kn i kamate u iznosu od 8.393,80 kn, odnosno u podnesku od 8. veljače 2016.g. u iznosu glavnice od 2.533.551,69 kn i zatezne kamate u iznosu od 9.904,47 kn.
9.3. Stoga drugostupanjski sud utvrđuje da je potraživanje tužitelja zatraženo navedenim podnescima zasnovano na bitno drugačijem kompleksu činjenica od onih koje su bile osnova za podnošenje prijedloga za ovrhu (podnesen radi namirenja zatezne kamate obračunate zbog plaćanja tuženice sa zakašnjenjem po računima tužitelja izdanim od 25. siječnja 1995. zaključno s 8. ožujkom 1996.), pa da je iznošenjem novog činjeničnog supstrata objektivno promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP kao i da od trenutka preinake tužbe između stranaka teče nova parnica sa svim procesno-pravnim i građansko-pravnim posljedicama.
9.4. S obzirom da se potraživanje tužitelja odnosi na glavnicu i zateznu kamatu čije je najkasnije potraživanje dospjelo 16. svibnja 1999., drugostupanjski sud je zaključio da je u trenutku preinačene tužbe 8. veljače 2010. zastara prekinuta u smislu čl. 388. ZOO-a, da je potraživanje zastarjelo primjenom čl. 371. ZOO-a jer je protekao opći rok zastare od pet godina koji se primjenjuje na tražbine iz ugovornog odnosa stranaka, kao što je zastarjelo i potraživanje za tražbine s osnova kamate primjenom čl. 369. ZOO-a, a slijedom toga i za sva ranija potraživanja, pa je tužitelju primjenom čl. 360. st. 1. i st. 2. ZOO-a prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze od tuženice.
10. Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je tužitelj bio dužan iznijeti činjenice na kojima temelji svoje potraživanje, a da je upravo novim činjenicama determinirao predmet postupka u konkretnom slučaju objektivno promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a. Stoga od trenutka preinake tužbe između stranaka teče nova parnica sa svim procesno-pravnim i građansko-pravnim posljedicama, pa se i pretpostavke osnovanosti zahtjeva tužitelja prema istaknutom prigovoru zastare tuženice ravnaju od trenutka kada je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze do trenutka kada je tužba preinačena.
11. To iz razloga što se potraživanje tužitelja koje je zatraženo podneskom od 8. veljače 2010. i podneskom od 8. veljače 2016. zasniva na bitno drugačijem kompleksu činjenica od onih koje su bile osnova za podnošenje prijedloga za ovrhu, pa je iznošenjem novog činjeničnog supstrata objektivno promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva.
12.1. Pogrešno revident tvrdi da tužba nije preinačena u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.387.908,26 kn sa zateznim kamatama, jer to ne proizlazi iz stanja spisa.
12.2. Imajući u vidu da je potraživanje tužitelja koje je zatraženo podneskom od 8. veljače 2010. i podneskom od 8. veljače 2016. zasnovano na bitno drugačijem kompleksu činjenica (tužitelj se poziva na čl. 313. ZOO-a obuhvaćajući sve izdane račune tužitelja s dospijećem od 8. veljače 1995. do 16. svibnja 1999 te uzimajući u obzir sve uplate tuženice u periodu od 21. veljače 1995. do 30. travnja 1999. primjenom zakonskog reda uračunavanja traži isplatu nepodmirene glavnice od 2.326.129,53 kn i kamate u iznosu od 8.393,80 kn, odnosno u podnesku od 8. veljače 2016. u iznosu glavnice od 2.533.551,69 kn i zatezne kamate u iznosu od 9.904,47 kn), od onih koje su bile osnova za podnošenje prijedloga za ovrhu (radi namirenja zatezne kamate obračunate zbog plaćanja tuženice sa zakašnjenjem po računima tužitelja izdanim u razdoblju od 25. siječnja 1995. zaključno s 8. ožujkom 1996.) valjalo je zaključiti da se ne radi o djelomičnoj izmjeni pravne osnove, već o izmjeni činjeničnog supstrata.
12.3. Stoga je neosnovan revizijski razlog relativno bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. st. 3. ZPP kao i s tim u vezi revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kako to revident problematizira u reviziji.
12.4. Sukladno tome ovaj sud je izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev- 560/2024 od 8. svibnja 2024. navodeći da: „Promjena istovjetnosti postoji onda kada se prvotno postavljeni zahtjev zasniva na jednom činjeničnom stanju, odnosno jednom pravnom odnosu i kada se novopostavljeni zahtjev, neovisno kako je to nazvano (pojašnjenje, preciziranje i sl.) zasniva na drugim činjenicama, drugom događaju ili pravnom odnosu koji nije identičan prvotnom. Kod takvog preinačenja tužitelj postavlja jedan sasvim novi zahtjev, o kome se do tada nije raspravljalo u parnici koja teče. Tužbeni zahtjev je novi ukoliko tužitelj mijenja njegovu sadržajnu osnovu. Pritom je dovoljno da je tužitelj sadržajno izmijenio jednu od više odlučnih činjenica pa da budu ispunjeni uvjeti za preinaku tužbe po gore citiranim odredbama ZPP.“
13. Slijedom svega navedenog, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti, kao neosnovanu.
Zagreb, 1. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil