Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-628/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K., OIB: …, iz S.-P., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1) A. K. pok. S. iz S.-P., zastupanog po punomoćniku D. U., odvjetniku u Z., 2) R. K., OIB:…, iz S., 3) Z. K., OIB: …, iz S., 4) Z. M., OIB:…, iz P., K. S.. D. 2, tuženici pod 2), 3) i 4) kao nasljednici pok. V. K., 5) B. P., iz S., D. A. A. 2, 6) A. G. iz N., J. B. 8, 7) M. K. rođ. K. iz N., C. str. 6, B. i 8) R. J., B. str. 92, 10439 B., zastupana po punomoćniku M. D., odvjetniku u Z., Š. 2, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 4764/09 od 4. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja J. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4764/09 od 4. listopada 2012.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

«1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Ništav je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između pok. M. K. ud. S. iz S.-P. kao primateljice uzdržavanja i A. K. pok. S. iz S.-P., kao davatelja uzdržavanja, koji ugovor je ovjeren pred Općinskim sudom u Zadru posl.br. R2- 81/93, Ov.br. 24/93 od 21. travnja 1993. godine, što su tuženici dužni priznati, te solidarno naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“.

2. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad.1 prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.917,50 kn.

3. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad.2 prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.792,50 kn.

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev uz obvezu tuženika pod 1) A. K., 2) R. K., 3) Z. K., 4) Z. M., 5) B. P., 6) A. G. i 7) M. K. (dalje tuženici pod 1) do 7)) da tužitelju naknade parnični trošak ili da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud, donoseći pobijanu presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer se presuda ne može ispitati, budući da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni. Prvostupanjski sud da je otklonio prijedlog tužitelja da se sasluša sudski vještak – psihijatar dr. sc. E. Ž., radi utvrđenja cjelokupne sposobnosti sada pok. M. K. za sklapanje spornog ugovora uz paušalnu ocjenu da nije potrebno saslušavati preostale svjedoke predložene od strane tužitelja. Tužitelj da je tijekom postupka istakao da sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju predstavlja simulirani pravni posao, koji je u smislu čl. 66. Zakona o obveznim odnosima ništavan, međutim, prvostupanjski sud da se tim razlogom ništavosti spornog ugovora nije bavio, a niti se očitovao na prigovor da postoji ogroman nerazmjer u vrijednosti između obveze davatelja uzdržavanja i imovine koja bi mu prema ugovoru trebala pripasti. Tijekom postupka tužitelj da je istakao niz činjenica na okolnost da u vrijeme sklapanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju M. K. nije bila sposobna iskazati pravno valjanu volju za raspolaganjem svojom imovinom, odnosno zaključenje spornog ugovora, a na točnost navedenih tvrdnji da je predložio saslušanje svjedoka i medicinsko nadvještačenje, ali da je prvostupanjski sud dokazne prijedloge odbio ne iznoseći razloge za takvo postupanje. Tužitelj da i dalje ostaje kod svojih činjeničnih tvrdnji i dokaznih prijedloga iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka. Majka stranaka da nije nikada bila nenormalna pa iskaz svjedoka R. Š. da prilikom ovjere ugovora nije primijetio da bi se primateljica uzdržavanja „nenormalno ponašala“ je irelevantan. Ista da je bila teško bolesna osoba (sa bitno oslabljenim vidom i sluhom, bila je teški srčani bolesnik, i dr.) i u stanju duboke depresije i tuge zbog smrti supruga (koji je umro 10 dana prije zaključenja spornog ugovora) pa da je nesumnjivo kako u takvom stanju nije bila u mogućnosti razumjeti niti izraziti pravno relevantnu volju za sklapanje spornog ugovora. Također tvrdi da se vještak D. L. nije izjasnio o tome je li, s obzirom na bitno oštećeni vid i gluhoću M. K. mogla biti upoznata sa sadržajem ugovora i upozorenjem suca prilikom njegovog ovjeravanja. Pogrešno da je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odbijajući tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavosti spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Isti ugovor da je protivan moralu budući da je u vrijeme zaključenja ugovora primateljica uzdržavanja imala 82 godine i bila u teškom zdravstvenom stanju bez izgleda na ozdravljenje, pa se njena skora smrt mogla očekivati što je sve tuženik pod 1) znao te je organizirao odmah nakon smrti oca zaključenje ugovora.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik pod 1) je osporio osnovanost žalbenih navoda ističući da su o istom stručnom pitanju dva kvalificirana i ovlaštena vještaka – dr. A. M. u predmetu P-809/99 i dr. D. L. u ovom predmetu dali identičan nalaz i mišljenje prema kojem je M. K. bila mentalno sposobna osoba da shvati sadržaj i pravne posljedice ugovora kojeg je zaključila. Neutemeljeno da je pozivanje tužitelja na princip ekvivalencije između primljene i dobivene vrijednosti na temelju spornog ugovora. Također tvrdi da je tužbeni zahtjev tijekom postupka bio utemeljen na pitanju duševnog zdravlja primateljice uzdržavanja pa da je deplasirano iznositi teze da bi se radilo o simuliranom ugovoru. Tuženik pod 1) da je u punom smislu te riječi izvršavao obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju i to davno prije njegovog zaključenja, a sve to ne samo u odnosu na majku M. već i u odnosu na oca tuženika pod 1). Predlaže da se odbije žalba tužitelja u cijelosti.

4. Tuženici pod 2) do 7) te tuženica pod 8) R. J. (dalje tuženica pod 3)) nisu dostavili odgovor na žalbu tužitelja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prvenstveno je za istaći da je Općinski sud u Zadru svojom presudom donesenom pod poslovnim brojem P-4764/09 odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, koju presudu je ovaj drugostupanjski sud svojom presudom donesenom pod poslovnim brojem Gž-473/13 od 7. listopada 2015. potvrdio. Međutim, kako je u razdoblju od donošenja prvostupanjske do donošenja drugostupanjske presude raniji tuženik pod 2) V. K. preminuo, to je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude ovog drugostupanjskog suda, svojim rješenjem donesenim pod poslovnim brojem Rev-382/2023 od 12. lipnja 2024. ukinuo navedenu presudu Županijskog suda u Zadru i predmet vratio ovom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6.1. Prvostupanjski sud je svojim rješenjem donesenim 22. travnja 2022. utvrdio prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari zbog smrti ranijeg tuženika pod 2) V. K., a nakon čega je rješenjem od 2. veljače 2023. pozvao sada tuženike pod 2), 3) i 4) da kao nasljednici sada pok. V. K. preuzmu predmetni postupak, te je u odnosu na iste odredio da se postupak nastavlja.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Tužitelj kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud odbio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka i medicinskim nadvještačenjem ne dajući razloge za takvo postupanje sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

8.1. Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP, bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

8.2. Odredbom čl. 300. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst) koja se ima primijeniti u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 25/13), predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

8.3. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo iz kojih razloga nije saslušao svjedoke dr. D. K. i dr. J. Z. te preostale svjedoke predložene od strane tužitelja. Međutim, nije naveo iz kojeg razloga nije proveo medicinsko nadvještačenje, no time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer navedeni propust suda nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, s obzirom da je u obrazloženju presude istaknuto iz kojih razloga se prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. D. L. te da su otklonjeni prigovori tužitelja na izrađeni nalaz i mišljenje, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjska presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, osim o prigovoru u pravcu da je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju simulirani pravni posao. Dani razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

9.1. Međutim, prvostupanjski sud u razlozima obrazloženja presude uopće ne komentira niti se osvrće na prigovor tužitelja da bi sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio simulirani pravni posao pa na taj način pobijana presuda nema razloga o navedenim odlučnim činjenicama, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje u žalbi, no u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispunjeni su uvjeti za donošenje drugostupanjske presude temeljem čl. 373.a ZPP.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između sada pok. M. K., kao primateljice uzdržavanja i tuženika pod 1) A. K., kao davatelja uzdržavanja, koji ugovor je ovjeren pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj R2-81/93, Ov.br. 24/93 od 21. travnja 1993.

11. Tužitelj kao razlog ništavosti spornog ugovora navodi nesposobnost primateljice uzdržavanja za zaključenje tog pravnog posla koja je postojala u trenutku sklapanja istog te protivnost ugovora moralu društva. Također tvrdi da se radi o simuliranom pravnom poslu, jer namjera za sklapanje takvog ugovora nije bila osigurati davanje doživotnog uzdržavanja za primateljicu uzdržavanja, nego onemogućiti ostalim nasljednicima ostvarenje prava na zakonsko nasljeđivanje, odnosno isključiti ih iz nasljedstva.

12. Među strankama nije sporno da je rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj O-1164/95 od 19. travnja 1999. prekinut ostavinski postupak iza smrti M. K. te su upućeni nasljednici Jerolim Katić, ovdje tužitelj i R. J., ovdje tuženica pod 8) na pokretanje parnice protiv ostalih sunasljednika radi pobijanja valjanosti prijepornog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

13. Nije sporno ni to da je u postupku vođenom povodom tužbe R. J. protiv tuženika A. K. radi poništenja istog ugovora o doživotnom uzdržavanju donijeta presuda poslovni broj P-809/99, kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tamo tužiteljice R. J., ovdje tuženice pod 8), jer je, na temelju iskaza svjedoka, medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja vještakinje dr. A. M. utvrđeno da je sada pok. M. K. bila u dovoljnoj mjeri sposobna vidjeti, čuti i razumjeti sporni ugovor od 21. travnja 1993., a njeno stanje svijesti da je bilo uredno i neposredno prije te na sam dana potpisivanja istog.

14. Konačno, nije sporno ni da J. K., ovdje tužitelj nije bio stranka u postupku pod brojem P-809/99 (mada je isti to trebao biti, s obzirom da zakonski nasljednici primateljice uzdržavanja iz spornog ugovora u procesnom smislu imaju položaj jedinstvenih suparničara u smislu čl. 201. ZPP).

15. Međutim, sporno je i u ovoj fazi postupka postoje li po tužitelju istaknuti razlozi da se prijeporni ugovor utvrdi ništavim.

16. Prvostupanjski sud je, na temelju izlaganja stranaka i izvedenih dokaza, utvrdio da je M. K. u vrijeme sastavljanja spornog ugovora imala glaukom desnog oka i slabovidnost lijevog oka, oštećenje sluha ali je čula uz primjenu slušnog aparata kojeg je nosila, da je imala ugrađen tzv. pacemaker kao i visoki krvni tlak ali sve navedene promjene pojedinačno i zajedno nisu utjecale na njenu sposobnost da sastavi ugovor o doživotnom uzdržavanju, da je ista svjesno, svojom voljom i bez ikakve prisile raspolagala dijelom svoje imovine pobijanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju na način da je sinu A. omogućila stupanje u posjed i pravo vlasništva nekretnina iz navedenog ugovora. S druge strane davatelj uzdržavanja A. K. da se obvezao uzdržavati doživotno svoju majku s kojom je i živio u obiteljskoj zajednici i zajedničkom domaćinstvu do njene smrti. Također je utvrđeno da iz rezultata raspravljanja ne slijedi niti da bi M. K. bila na bilo koji način izmanipulirana kod sklapanja predmetnog ugovora pa, s obzirom da nisu ispunjene ni druge pretpostavke iz čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO) za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

17. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08), ugovor, koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Prema odredbi čl. 56. st. 1. ZOO za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.

19. Pravilno je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, utvrdio da je M. K. u vrijeme zaključenja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju bila sposobna shvatiti posljedice zaključenja navedenog ugovora odnosno da je bila fizički i psihički sposobna za zaključenje istog. Pritom je s razlogom i osnovano prihvatio nalaz i mišljenje vještaka - psihijatra dr. D. L., jer je nalaz stručan, objektivan i dan u skladu s pravilima struke.

19.1. Vještak svoj nalaz i mišljenje temelji na medicinskoj dokumentaciji i personalnim dokazima pa je tako imao u vidu i iskaz M. K., tužiteljeve supruge, koja je svjedočila o psihičkom stanju pok. M. K., na sam dan potpisivanja spornog ugovora, a koja je iskazala da je otišla do svekrve, M. K., kada se ona vratila iz Z., da je s njom pošla razgovarati kroz prozor te da ju je pitala kako je bilo kod doktora, a M. je rekla da nije bila kod doktora, ali nije rekla gdje je bila, jer je tada došla kći tuženika pod 1).

19.2. Iz navedenog iskaza M. K., osobe zainteresirane za ishod ovog spora, jasno proizlazi da je M. K. prepoznavala osobe i bila orijentirana. Okolnost što je prekinula razgovor kad je došla kći tuženika pod 1), također dokazuje mogućnost prepoznavanja osoba, ali isto tako i mogućnost da je razumjela sadržaj spornog ugovora jer je očito shvatila da taj ugovor ne ide u prilog M. i njezinog supruga J. K., ovdje tužitelja.

19.3. U prilog zaključku prvostupanjskog suda da je M. K. bila sposobna potpisati ugovor i razumjeti njegov sadržaj ide i iskaz svjedoka R. Š., tadašnjeg suca koji je ovjerio ugovor o doživotnom uzdržavanju, a koji je iskazao da sigurno ne bi dozvolio ovjeru ugovora da je primijetio neko nenormalno ponašanje, psihičke smetnje ili slično, dakle, reagirao bi (ne bi ovjerio ugovor) da je primijetio znakove mentalne nesposobnosti, ponašanje koje bi sugeriralo da ga M. K. nije razumjela, da ga nije čula i da nije bila sposobna da potpiše ugovor.

19.4. Zaključak prvostupanjskog suda potvrđuje i iskaz liječnika sada pok. M. K., svjedoka J. S., koji ju je liječio od travnja do srpnja 1995. godine, dakle, dvije godine nakon ovjere ugovora, a koji je naveo da je M. i u to vrijeme vidjela i čula (imala je slušni aparat) i nije bilo nikakvih poteškoća u komunikaciji s njom, što je potvrdio i saslušani svjedok D. B., a koji svjedok je, kao i svjedok S., sa strankama nesrodan i nezainteresiran za ishod spora.

20. Kako je dakle, činjenično stanje glede navedenih spornih činjenica pravilno i potpuno utvrđeno, prvostupanjski sud nije trebao provoditi daljnje dokaze na okolnosti zdravstvenog stanja M. K. prije i u vrijeme sklapanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju pa tako ni saslušanje svjedoka koje je tužitelj u kasnijoj fazi postupka predlagao kao ni nadvještečenje, jer je vještak L. otklonio prigovore tužitelja na izrađeni pisani nalaz i mišljenje.

21. Pri tome se napominje da je i pravomoćnom presudom poslovni broj P-809/99 odbijen tužbeni zahtjev za poništenje istog ugovora o doživotnom uzdržavanju čiju valjanost je pobijala tamo tužiteljica, a u ovoj parnici tuženica pod 8), a koja je tvrdila da je M. K. bila gotovo slijepa i gluha te da nije bila sposobna shvatiti sadržaj i značaj ugovora o doživotnom uzdržavanju. Također je i u tom postupku provedeno medicinsko vještačenje te je prema istom, kako je to navedeno, M. K. bila u dovoljnoj mjeri sposobna vidjeti, čuti i razumjeti sporni ugovor od 21. travnja 1993., a njeno stanje svijesti je bilo uredno i neposredno prije kao i na sam dana potpisivanja istog. 22. U vezi svjedoka predloženih po tužitelju još valja reći da se dr. D. K. prije drugog ročišta za njegovo saslušanje pismeno očitovao navodeći da u ambulanti Opće medicine u S. ne radi već punih 20 godina, od travnja 1992. godine i da se s obzirom na veliki protok vremena od tada ne sjeća činjenica vezanih uz liječenje tadašnjih pacijenata, iz čega jasno proizlazi da saslušanje ovog svjedoka ne bi bilo ni svrsishodno. Također je istaći da je dostava poziva za svjedoka dr. J. Z. bila neuredna, a novu adresu tužitelj nije dostavio pa isti svjedok nije ni mogao biti saslušan.

23. Nije osnovan ni daljnji prigovor tužitelja da sporni ugovor nije pravno valjan zbog toga što bi bio protivan moralu društva. Prema tvrdnji tužitelja, protivnost moralu se ogleda u tome što je u vrijeme kada su sada pok. M. K. i tuženik pod 1) zaključili sporni ugovor primateljica uzdržavanja imala 82 godine i bila u teškom zdravstvenom stanju bez izgleda na ozdravljenje, pa se njena skora smrt mogla očekivati, što da je sve isti tuženik znao i organizirao je odmah nakon smrti oca zaključenje ugovora. Pritom tužitelj ukazuje da postoji ogromni nerazmjer u vrijednosti između obveze davatelja uzdržavanja i imovine koja bi mu prema ugovoru trebala pripasti.

23.1. Međutim, kad se ima u vidu:

- da se tuženik pod 1) ugovorom obvezao uzdržavati doživotno svoju majku M. osiguravajući joj prehranu, spremanje prostorija u kojoj se nalazi, potrebnu njegu, u slučaju bolesti liječenje te snositi troškove liječenja i lijekova, a nakon smrti pokopati je o svom trošku po mjesnim običajima,

- da je M. K. živjela u obiteljskoj zajednici i zajedničkom domaćinstvu sa sinom A., tuženikom pod 1) i njegovom suprugom do svoje smrti,

- da je raniji tuženik pod 2) V. K., rođeni brat tužitelja, a polubrat tuženika pod 1) po istoj majci, iskazao da je briga A. i nevjeste o majci M. bila onakva kakvu bi svatko poželio,

- da u vrijeme sklapanja spornog ugovora M. K. nije bila dijagnosticirana smrtonosna bolest za koju se očekivao kratak životni vijek,

- da je od ovjere spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju do M. smrti prošlo više od 2 godine i 4 mjeseca,

- da je ista umrla u 84. godini života prirodnom smrću,

to ovaj drugostupanjski sud, imajući u vidi i činjenicu da ugovor o doživotnom uzdržavanju sadrži i elemente aleatornosti, ocjenjuje da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o iskorištavanju tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne koristi odnosno da se radi o ugovoru koji bi bio protivan moralu društva, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije ispunjena ni navedena pretpostavka iz čl. 103. st. 1. ZOO za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora, tj. da bi ugovor bio protivan moralu društva.

24. Na daljnji prigovor tužitelja da je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju simulirani pravni posao, potrebno je kazati da u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO simulirani, odnosno prividan ugovor, podrazumijeva svjestan nesklad između volje i njenog očitovanja koji nastaje sporazumnim i namjernim iskazivanjem volje ugovornih strana o sklapanju određenog obveznopravnog odnosa da bi se kod trećih osoba izazvao određeni lažni dojam, iako ugovorne strane ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Takav prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, dok st. 2. istog članka previđa za slučaj da prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

24.1. Tužitelj je tijekom postupka prigovorio (l.s. 208) da je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju simulirani pravni posao jer namjera za sklapanje takvog ugovora nije bila osigurati davanje doživotnog uzdržavanja za primateljicu uzdržavanja, nego onemogućiti ostalim nasljednicima ostvarenje prava na zakonsko nasljeđivanje odnosno isključiti ih iz nasljedstva. Međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da bi sporni ugovor bio simulirani pravni posao, a i tužitelj je tijekom postupka primarno temeljio svoj tužbeni zahtjev na tezi da u vrijeme zaključenja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju M. K. nije bila sposobna shvatiti posljedice zaključenja istog, a u postupku je utvrđeno da je M. K. svjesno, svojom voljom i bez ikakve prisile raspolagala dijelom svoje imovine navedenim ugovorom o doživotnom uzdržavanju.

25. Ovdje valja još istaći da iz rezultata raspravljanja jasno proizlazi da je davatelj uzdržavanja svoju obvezu preuzetu ugovorom i izvršavao, da se i prije sklapanja spornog ugovora brinuo o majci, te da M. K. spornim ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije raspolagala svom svojom imovinom, što sve demantira tvrdnju tužitelja da namjera ugovornih strana za sklapanje takvog ugovora nije bila osigurati davanje doživotnog uzdržavanja za primateljicu uzdržavanja.

26. Konačno, ugovor je sastavljen u zakonom propisanom obliku, te na samom ugovoru postoji potvrda uredujućeg suca, kojom se potvrđuje da je prilikom ovjere ugovora sudac pročitao ugovor i upozorio ugovorne stranke na posljedice istog u smislu čl. 122. do 127. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 52/71, 47/78 i 56/00).

27. Prema tome proizlazi da je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju valjani pravni posao pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan te je o istom trebalo odlučiti kao pod toč. 1. izreke pobijane prvostupanjske presude.

28. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. ZPP) kada je naložio tužitelju nadoknaditi parnični trošak tuženiku pod 1) u iznosu od 16.917,50 kn i tuženiku pod 2) u iznosu od 8.792,50 kn.

29. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Zadar, 1. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Blanka Pervan, v. r.