Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2575/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku P. I., odvjetniku u Z., protiv tuženice A. H. iz H., N. Š., C. (kao nasljednice iza pok. H. H. iz K.), H., C., zastupane po punomoćniku S. V., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništavosti oporuke, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4606/2013-74 od 22. prosinca 2014. na sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4606/2013-74 od 22. prosinca 2014.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je pismena oporuka pred svjedocima ostavitelja S. H. od 4. svibnja 1995. neistinita i pravno nevaljana dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 17.825,00 kn/2.365,78 €[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2014. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalio se sada pok. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava u cijelosti žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je pisana oporuka pred svjedocima ostavitelja S. H. od 4. svibnja 1995. neistinita i pravno nevaljana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuju tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. U odnosu na navode žalbe kojima tuženik osporava pravilnost dopuštene preinake tužbe, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev konačno postavljenim na ročištu glavne rasprave od 28. studenoga 2013. iako se ne radi o preinaci tužbe. Naime, identitet oporuke koja je predmet postupka nije upitan, a što da je vidljivo iz ostavinskog rješenja kojim je tužitelj upućen u parnicu radi utvrđenja da oporuka od 4. svibnja 1995. nije istinita i pravno valjana, a isto tako da je iz tužbe vidljivo da se radi o oporuci od 4. svibnja 1995.

8. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

9. U konkretnom slučaju tužitelj je u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništavim pisane oporuke čiji identitet nije bio sporan, dopunio isti naznačavanjem datuma oporuke (4. svibnja 1995.) U takvoj situaciji riječ je, u okviru istog činjeničnog supstrata i postavljenog tužbenog zahtjeva, o dopuni činjenične osnove tužbe te se ista ne može smatrati preinakom tužbe, jer takvom dopunom nije promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva. (tako i VSRH u odluci Rev-x 1056/2016-2 od 12. studenoga 2019.), slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

10. Žalitelj žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

11. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da iz spisa O-3132/98 proizlazi da je na ročištu 21.11.1995. tužitelj D. Š. predočio ugovor o doživotnom uzdržavanju od 15.6.1995. po kojem je ostavitelj raspolagao svojom imovinom zbog čega je ostavinski postupak obustavljen, a ujedno je priložio i oporuku od 6.3.1995. koja se odnosi na gornji dio zgrade u Z., …, dok je ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćen dvosobni stan u prizemlju, ulična strana sa nusprostorijama u površini od 63,17 m2 sa drvarnicom u podrumu kuće i to prva desno od stubišta u površini od 4,24 m2;

- da je na ročištu 19.5.1998. utvrđeno rodoslovlje te je punomoćnik tuženika priložio oporuku od 17.4.1995. kojom se nasljednikom imenuje tuženik pa sud proglašava tu oporuku, da bi tužitelj izjavio da ne želi da se proglašava oporuka od 6.3.1995. jer postoji oporuka novijeg datuma;

- da na ročištu 15.6.1998. punomoćnik tužitelja predaje oporuku od 3.5.1995. kojom se kao nasljednik proglašava tužitelj pa sud istu proglašava na ročištu, da bi punomoćnik tuženika nakon proglašenja oporuke izjavio da postoji još jedna, četvrta oporuka novijeg datuma od 3.5.1995. koja se nalazi u Kanadi kod tuženika, pa traži rok od 60 dana radi dostave iste, a koju dostavlja po proteku roka tek na ročištu 21. srpnja 1999. te sud donosi rješenje kojim se oporuka ostavitelja od 4. svibnja 1995. proglašava. Zatim, proizlazi iz spisa O-3132/98 da je na ročištu 5.10.1999. tužitelj kao oporučni nasljednik prema oporuci od 3.5.1995. osporio oporuku od 4.5.1995. zbog čega sud prekida postupak i upućuje tužitelja u parnicu radi utvrđenja da oporuka od 4.5.1995. nije istinita i pravno valjana;

- da iz uvida u spornu oporuku od 4.5.1995. (list 18 ostavinskog spisa), proizlazi da se radi o pismenoj oporuci pred svjedocima iz čl. 69. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 52/71., 47/78. i 56/00.), koji je bio na snazi u to vrijeme te iz toč.1. proizlazi da je oporučitelj izjavio da je 17. 4.. 1995. sačinio oporuku u kojoj u slučaju smrti svojom imovinom raspolaže na način kako je to u istoj i opisao odnosno da sve nekretnine i pokretnine koje se nalaze u njegovom vlasništvu u trenutku svoje smrti ostavlja svom bratu Hrvoju Hrestaku, dok pod toč. 2. posebno napominje i objašnjava ovom oporukom da je do sada ne shvaćajući što se od njega traži potpisao još neke dokumente i prazne papire koje je predao na zahtjev D. Š. jer je on to od njega tražio te je posumnjao da se njegovi potpisi koriste u druge svrhe od onih za koje je iste dao. Također proizlazi da je oporuku potpisala svjedokinja N. M. i svjedok Ž. B.;

- da iz iskaza svjedokinje N. M. proizlazi da se tog jutra po drugom poslu zatekla u uredu G. V. te je zamoljena da ostane kao svjedok oporuke te se sjeća starijeg gospodina koji je došao taksijem te rekao odvjetniku da sastavi oporuku prema njihovom dogovoru kojom će sve ostaviti bratu pa je kolega V. oporuku sastavljao na licu mjesta i kako je trebao još jedan svjedok pitalo se vozača taksija da bude svjedok oporuke. Također je utvrđeno da svjedokinja osobno nije utvrđivala identitet oporučitelja, kao niti identitet drugog svjedoka, a u kancelariji nije bilo drugih stranaka, a radilo se o starijoj osobi, slabije pokretnoj, ali ga nije nitko trebao voditi i pomagati mu u hodu, a niti je zamijetila da bi se po nečemu razlikovao od prosječnog izgleda za ljude te dobi;

- da iz iskaza svjedoka Ž. B. proizlazi da je preko radio stanice dobio obavijest da ode po ostavitelja koji je naručio taksi i pomogao mu je do ureda, gdje se držao za njega kad su silazili po stepenicama, a ostao je sjediti u predsoblju, ostavitelj je otišao u sobu da bi kasnije pozvali i njega da uđe i tamo su bile dvije ženske osobe, odvjetnik V. i ta osoba. Zatim, proizlazi da je odvjetnik pročitao oporuku nakon čega ju je prvi potpisao S. H., nakon toga jedna ženska osoba, a nakon toga on te nikoga od svih tih ljudi nije poznavao od prije i spletom okolnosti se našao u takvoj situaciji, a nije ni utvrđivao identitet oporučitelja, a ne sjeća se da li mu je netko prije ili prilikom potpisivanja rekao da se radi o S. H., a on ionako nije znao kako se isti zove.

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je 4.5.1995. išao posjetiti pok. ostavitelja u prijepodnevnim satima, ali mu nije otvarao te ga je telefonski zvao, ali se nije javljao da bi ponovo otišao u stan i provalio u stan te ga našao u sobi kako leži na podu sa prelomljenom desnom natkoljenicom što je kasnije utvrđeno, a bio je potpuno nepokretan i odvukao ga na krevet, a nije se toliko žalio da bi zvali hitnu te se taj dan brinuo o njemu, nakon čega je odmah ujutro otišao odmah k njemu 5.5.1995. i tada ja došao još i njegov prijatelj M. L. i zaključili su da je najbolje pozvati Hitnu pomoć koja ga je odvezla u bolnicu;

- da iz uvida u medicinsku dokumentaciju Opće bolnice "S. D." proizlazi da je ostavitelj zaprimljen na Kiruršku kliniku OB "S. D." 5.5.1995. nakon pada kod kuće prije dva dana;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. M. da analizom medicinske dokumentacije utvrđuje da je 5.5.1995. ostavitelj hitno primljen u 23.45 sati zbog prijeloma transtrohanternog i subtrohanternog lijevog femura koji je zadobio pri padu kod kuće prije dva dana. Bio je priseban, ali nepokretan. Izvršena je obrada i operacija te vještak zaključuje da je ostavitelj zadobio tipičan prijelom za njegovu dob - višeiverni prijelom gornjeg dijela natkoljenične kosti koji onemogućava bilo kakav oslonac na tu nogu pa time i hod čak uz pomoć druge osobe. Takav prijelom je izrazito bolan i bilo bi nemoguće sakriti izraze boli i poteškoće s kojima bi se ozlijeđeni kretao te vještak zaključuje da u slučaju da je do pada došlo dva dana prije prijema, dakle u večernjim satima 3.5.1995., ostavitelj se sljedeći dan ne bi bio u stanju kretati i obaviti radnje potrebne za predaju oporuke;

- da iz usmenog dopunskog očitovanja vještaka proizlazi da je vrlo često da osobe tužiteljevih godina s ovakvim prijelomom leže kod kuće bez mogućnosti kretanja sa nogom koju čuvaju nepomično u karakterističnom položaju kako bi umanjili bolnost. Moguće je da je dva dana i dvije noći ležao u kući sa prijelomom ne znajući da se radi o prijelomu i bolovi koje je trpio uslijed prijeloma nisu takvi da bi uslijed njih bio u bolnicu zaprimljen u nesvjesnom stanju, a osobe s ovakvom ozljedom u pravilu mogu nuždu obavljati same. Vještak je također naveo da u medicinskoj praksi liječnici uzimaju anamnezu kod ozlijeđene osobe ukoliko je prisebna, kao što je bila u ovom slučaju pa liječnik nema razloga sumnjati u navode ozlijeđene osobe, smatrajući da se podaci koje daje, daju kako bi sebi omogućio najadekvatniji tretman.

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da analizom sadržaja oporuke i iskaza prisutnih svjedoka i sastavljača, predmetna oporuka nema potrebnu zakonom propisanu formu za valjanost ove vrste oporuke prema čl. 69 ZN-a, jer svjedoci oporuke nisu poznavali niti utvrđivali identitet ostavitelja odnosno osobe koja je potpisala oporuku. Nesporno je da su oba svjedoka prvi puta tog dana vidjeli ostavitelja, odnosno osobu koja je potpisala oporuku te da pok. S. H. od prije nisu poznavali. Prvostupanjski sud je utvrdio da su oba svjedoka izjavila da identitet nisu utvrđivali, iz čega proizlazi da napomena sastavljača oporuke da je utvrđivao identitet zajedno sa svjedocima, nije istinita pri čemu se ta napomena nalazi ispod potpisa svjedoka pa se ne može smatrati da su svjedoci potpisali i taj dio isprave, te da je uobičajeno prilikom utvrđivanja identiteta naznačiti broj dokumenta ili drugi podatak o tom dokumentu, što ovdje nije slučaj, slijedom čega nije prihvaćen kao istinit niti iskaz svjedoka V. odvjetnika koji je zastupao tuženika prije smrti ostavitelja, nakon smrti u ostavinskom postupku te čak i tijekom ovog postupka i koji prvenstveno zastupa interese tuženika koji ga za svoje usluge plaća pri čemu je njegov iskaz dan sa velikim vremenskim odmakom, a dao ga je na temelju svoje dokumentacije, te je vjerojatno za očekivati da će svojim iskazom u cijelosti potvrditi sav sadržaj sporne isprave koju je sam sastavio.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio i da ostavitelj nije mogao biti prisutan u uredu odvjetnika V. 4.5.1995., budući da je tada već bio zadobio prijelom noge zbog koje nije mogao hodati, a što prvenstveno proizlazi iz sadržaja inicijalne medicinske dokumentacije koja je opisana, a koju je i opisao i komentirao i sudski vještak koji opisuje, a i opće poznato da liječnici prilikom prijema utvrđuju potrebne podatke radi obrade pacijenta. U konkretnom slučaju se radilo o pacijentu koji je bio nepokretan, u osjetljivoj životnoj dobi, te sud nema razloga sumnjati da su liječnici sa svom dužnom pažnjom utvrđivali relevantne činjenice jer liječnici imaju čak i dužnosti prijavljivati ozljede kod kojih se sumnja na kaznena djela pa je opravdano očekivati da sa povećanom pažnjom profesionalne osobe pristupaju obradi. Stoga, kada se tako dana 5. 5. 1995. u 23.45 sati navodi da je pad uslijedio prije dva dana, to po ocjeni suda prvog stupnja ne može značiti da se dogodio 4. 5. 1995., jer izraz prije dva dana znači da su do tog trenutka protekle dvije noći.

14. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da cjelokupno držanje i postupanje tuženika kojeg je zastupao svjedok V., tijekom ostavinskog spora ostavlja nevjerodostojan dojam kada isti tek po proglašenju oporuke od 3. 5. 1995., na ročištu 15. 6. 1998. ističe postojanje "još jedne" oporuke za koju ne navodi od kojeg datuma, te se obvezuje dostaviti istu u roku od 60 dana, koji rok ne poštuje, iako je od smrti prošlo nekoliko godina pa tek na ročištu 21. 7. 1999. koje je odredio sud po službenoj dužnosti, donosi spornu oporuku. Stoga, sve ove okolnosti bacaju daljnju sumnju na valjanost i istinitost sporne oporuke, čemu ide u prilog i sam sadržaj oporuke u kojoj se raspravlja te pobijaju navodi i tvrdnje protivne strane, te iznose sumnje da je potpisao neke dokumente i prazne papire tužitelju, kao i greška u pisanju datuma oporuke od 17. 4. 1995. gdje je upisana godina greškom upisana "1999." tako da prvostupanjski sud zbog svega navedenog utvrđuje i ocjenjuje predmetnu oporuku neistinitom i pravno nevaljanom te odlučuje kao u izreci pod točkom I. pobijane odluke.

15. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

16. Naime, Zakon o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 52/71., 47/78. i 56/00.), jednako kao i Zakon o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 48/2003) određuju kriterije po kojima se po našem pravu prosuđuje ima li oporuka valjan oblik, a određuje i posljedice nevaljanosti oblika oporuke. Tako odredba članka 69. ZN/71 propisuje kriterije za procjenu ima li pismena oporuka pred svjedocima, o čemu je u konkretnom slučaju riječ, valjan oblik. Tako je tom odredbom određeno da oporučitelj koji zna čitati i pisati može napraviti oporuku tako da će ispravu koju mu je netko drugi sastavio vlastoručno potpisati u prisutnosti dvaju svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka. Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka.

17. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da značenje i uloga svjedoka ovakve oporuke jest da oni potvrđuju samo autentičnost oporučiteljeva potpisa i njegovu izjavu, odnosno očitovanje volje da isprava koju svjedoci potpisuju čini njegovu oporuku, a oni ne potvrđuju sadržaj oporuke koji im ne mora biti niti poznat što proizlazi iz citiranog članka. Međutim, suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da ovakva uloga svjedoka nužno logički implicira da svjedoci poznaju ostavitelja, odnosno da su na drugi nesumnjivi način utvrdili njegov identitet pa da je osoba koja je potpisala ispravu kao svoju oporuku upravo osoba oporučitelja. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, koje je prvostupanjski sud prihvatio, svjedoci oporuke nisu poznavali niti utvrđivali identitet ostavitelja odnosno osobe koja je potpisala oporuku. Nesporno je da su oba svjedoka prvi puta tog dana vidjeli ostavitelja, odnosno osobu koja je potpisala oporuku te da pok. S. H. od prije nisu poznavali, a niti identitet oporučitelja nisu utvrđivali te ni po čemu nisu mogli znati da je oporučitelj upravo pok. S. H..

18. U odnosu na žalbene navode da uvjet pisane oporuke pred svjedocima nije da svjedoci trebaju poznavati ostavitelja odnosno utvrđivati njegov identitet, valja reći da je istina da svjedoci ne trebaju poznavati ostavitelja, međutim, svjedoci moraju znati da je osoba oporučitelja zaista bila pok. S. H.. Međutim, svjedok B. izričito u svom iskazu ističe da nikoga od svih tih ljudi nije poznavao od prije i spletom okolnosti se našao u takvoj situaciji, a nije ni utvrđivao identitet oporučitelja, a ne sjeća se da li mu je netko prije ili prilikom potpisivanja rekao da se radi o S. H., a on ionako nije znao kako se isti zove.

19. Prema tome, kod pisane oporuke pred svjedocima, svjedoci su trebali znati da je oporučitelj odnosno osoba čiju oporuku potpisuju zaista pok. S. H., a u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz njihovih iskaza, takvih saznanja nisu imali, što posebno naglašava svjedok B. koji izričito navodi da nije znao kako se oporučitelj zvao. Dakle, bez utvrđenja identiteta ostavitelja, uloga svjedoka je bez esencijalnog sadržaja i značaja, slijedom čega takva oporuka ne može biti valjana oporuka. To pogotovo u situaciji, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, kada cjelokupno držanje i postupanje tuženika kojeg je zastupao svjedok V., tijekom ostavinskog spora ostavlja nevjerodostojan dojam kada isti tek po proglašenju oporuke od 3. 5. 1995., na ročištu 15. 6. 1998. ističe postojanje "još jedne" oporuke za koju ne navodi od kojeg datuma, te se obvezuje dostaviti istu u roku od 60 dana, koji rok ne poštuje, iako je od smrti prošlo nekoliko godina pa tek nakon godinu dana donosi spornu oporuku.

20. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje okolnosti ozljeđivanja oporučitelja iz sadržaja inicijalne medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka te iskaza tužitelja, valja reći da su takvi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovani. Naime, iz inicijalne medicinske dokumentacije prilikom prijema u kiruršku ambulantu proizlazi da je ostavitelj zaprimljen na Kiruršku kliniku OB "S. D." 5.5.1995. nakon pada kod kuće prije dva dana. Također, vještak u usmenom očitovanju na ročištu iskazuje da prilikom prijema se evidentira točno vrijeme prijema, kao što je i učinjeno, dok se pokušava što je moguće točnije saznati vrijeme štetnog događaja, odnosno ozljeđivanja s time da nije neophodno znati točan sat ozljeđivanja, te u medicinskoj praksi liječnici uzimaju anamnezu kod ozlijeđene osobe ukoliko je prisebna, kao što je bilo u ovom konkretnom slučaju.

21. U odnosu na žalbene navode da je iskaz tužitelja proturječan jer da je u tužbi naveo da je ostavitelja pronašao u besvjesnom stanju, a da je na ročištu naveo da kako je čuo da zapomaže, valja reći da navedeno nije od utjecaja jer je tijekom postupka utvrđeno da je pok. S. H. 5.5.1995. hitno primljen u 23.45 sati zbog prijeloma transtrohanternog i subtrohanternog lijevog femura koji je zadobio pri padu kod kuće prije dva dana, pri čemu je i vještak u svom usmenom očitovanju, suprotno žalbenim navodima, naglasio da je vrlo često da osobe tužiteljevih godina s ovakvim prijelomom leže kod kuće bez mogućnosti kretanja sa nogom koju čuvaju nepomično u karakterističnom položaju kako bi umanjili bolnost i moguće je da je dva dana i dvije noći ležao u kući sa prijelomom ne znajući da se radi o prijelomu i bolovi koje je trpio uslijed prijeloma nisu takvi da bi uslijed njih bio u bolnicu zaprimljen u nesvjesnom stanju, a osobe s ovakvom ozljedom u pravilu mogu nuždu obavljati same, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u kojem se očituje na medicinsku problematiku mogućnosti kretanja pok. S. H. sa slomljenom potkoljenicom.

22. Slijedom navedenog, kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se pok. S. H. ozlijedio 3. svibnja 1995. te kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da višeiverni prijelom gornjeg dijela natkoljenične kosti onemogućava bilo kakav oslonac na tu nogu pa time i hod čak uz pomoć druge osobe i takav prijelom je izrazito bolan i bilo bi nemoguće sakriti izraze boli i poteškoće s kojima bi se ozlijeđeni kretao, to se pok. S. H. sljedeći dan ne bi bio u stanju kretati i obaviti radnje potrebne za predaju oporuke odnosno biti pokretan u kancelariji odvjetnika V.. Kada se uz navedeno uzme u obzir da je utvrđeno da niti svjedoci koji su potpisali oporuku nisu znali identitet pok. S. H., to je pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da oporučitelj nije bio 4.5.1995. sposoban pristupiti u kancelariju odvjetnika V. radi potpisivanja oporuke, a na što također upućuje i činjenica da oporuka nije odmah prijavljena u ostavinski postupak, a objašnjenja o tome svjedoka V. nisu vjerodostojna, naročito kada se uzmu u obzir sve okolnosti i činjenice utvrđene u prvostupanjskom postupku, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud.

23. Isto tako, neosnovani su i žalbeni navodi da je sud utvrdio da je greška datuma razlog neistinitosti oporuke, budući da iz prvostupanjske presude jasno proizlazi da je navedeno prvostupanjski sud cijenio u kontekstu već utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da se u spornoj oporuci raspravljaju i pobijaju navodi i tvrdnje protivne strane, na način da se u toj oporuci iznose sumnje da je ostavitelj potpisao neke dokumente i prazne papire tužitelju kao i da je ispravljena godina sastavljanja oporuke.

24. Daljnji žalbeni navodi tuženika odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelj nije ovlašten jer u skladu s odredbom čl.

8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. 25. Zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je pismena oporuka pred svjedocima ostavitelja S. H. od 4. svibnja 1995. neistinita i pravno nevaljana.

26. Odluka o parničnom trošku je pravilna kako po osnovi tako i visini, dok tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je izgubio parnicu u cijelosti. (čl. 154. st. 1. ZPP).

27. Neosnovani su žalbeni navodi da je nepravilna odluka o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno dosudio trošak tužitelju za pristup na ročište od 6. lipnja 2002. te na ročište 28. studenog 2013. u cijelosti jer navedena ročišta nisu odgođena prije raspravljanja. Isto tako, i podnesak tužitelja od 11. studenog 2024. i po stavu ovog suda je bio potreban radi vođenja ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st.

1. ZPP, slijedom čega je valjalo i u tom dijelu odbiti žalbu kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP.

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.