Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4232/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Z., OIB: …, protiv tuženika S. D., OIB … iz V. G., zastupan po punomoćnici N. T. odvjetnici iz O. društva Š. i partneri iz Z., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5923/15-43 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5923/15-43 od 14. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos štete od 27.024,75 EUR/203.617,95 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dospijeća pa do isplate, a sve to po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. I. izreke ). Nadalje, naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 4.937,50 EUR u roku od 15 dana (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude se žali tužitelj.

3. Tužitelj se žali protiv presude zbog svih žalbenog razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 21/24 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 27.024,75 EUR/203.617,95 kn (nepripadne naknade plaće tijekom korištenja bolovanja) u razdoblju od 25.lipnja 2002. do 31.kolovoza 2006. sa zateznim kamatama tekućim od isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

6. Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da je rješenjem tužitelja KLASA … od 19.7.2011. osiguraniku – ovdje tuženiku obustavljena s danom 25. lipnja 2002. isplata naknade plaće za vrijeme bolovanja na teret proračuna Republike Hrvatske, a koje rješenje je doneseno je u ponovljenom postupku nakon što je već proveden postupak po brojem KLASA …, sa identičnom odlukom. Doneseno je ponovno isto rješenje jer je tuženiku radni odnos prestao 28. veljače 2007., a isplata naknade plaće vršena je zbog bolovanja do 31. kolovoza 2006. U tom postupku tuženik je izjavio da mu se zdravstveno stanje pogoršalo te da je od 1. ožujka 2007. u mirovini, a naknadu za bolovanje je primao preko tužitelja od 6. rujna 2002. Također je utvrđeno da se tuženik nalazi na bolovanju od 9. veljače 1998. do 31. kolovoza 2006. u kojem razdoblju je primao od tužitelja naknadu. Navedeno rješenje potvrđeno je u drugostupanjskom postupku kod tužitelja rješenjem KLASA … a odluku je potvrdio i Visoki upravni sud RH

-da je tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad i to rješenjem HZMO br. … od 21. lipnja 2001. (list 182 spisa)

-da je tuženiku počevši od 1. siječnja 1999. utvrđena svota invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad i to temeljem čl. 174. ZOMO koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999. (list 176 spisa), a koje rješenje je potvrđeno drugostupanjskim postupkom kod HZMO (list 180 spisa), a u obrazloženju tog rješenja navodi se da tuženik ostvaruje prava po osnovi rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja od 6. listopada 1998. koji postupak još traje, a tuženik traži prava na invalidsku mirovinu zbog ozljede koja je 100% posljedica ranjavanja.

-da je kod HZMO istovremeno vođen postupak za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, koji postupak je pokrenut na prijedlog nadležnog liječnika 20. svibnja 2003., te je utvrđeno da je tuženiku pravo na invalidsku mirovinu priznato 21. lipnja 2001., isto je potvrđeno rješenjem od 29. siječnja 2004. (listu 183 spisa)

-da je na temelju žalbe HZMO 23. studenog 2006. poništio prvostupanjsko rješenje od 1. ožujka 2006., a ovo zbog nejasnih razloga u odnosu na uzroke invalidnosti

-da je HZMO na temelju zahtjeva tuženika 2. siječnja 2007. (list 186. spisa) donio novo rješenje kojim se utvrđuje iznos invalidske mirovine i to 40% zbog bolesti zadobivene u obrani suvereniteta RH i 60% bolesti izvan tih okolnosti i to mu je pravo priznato unatrag počevši od 3. listopada 2005.

-da je do spornih isplata došlo za vrijeme vođenja postupka kod tužitelja KLASA …, u kojem je doneseno rješenje 09. ožujka 2010. koje je ukinuto drugostupanjskim rješenjem tužitelja Klasa …, te je tužitelj 19. srpnja 2011. donio novo rješenje Klasa … s istom odlukom i obrazloženjem u kojem se u bitnom navodi da je utvrđeno kako je ovdje tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem HZMO br … od 21. lipnja 2001., a kako je isto postalo pravomoćno 25. lipnja 2002. s tim danom se obustavlja pravo na isplatu naknade za bolovanje

-da je postupak tužitelja KLASA … završen tek donošenjem odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske US … od 18. srpnja 2014.

-da je tužitelj unatoč postupku KLASA … vršio isplate naknade za bolovanje od 25. lipnja 2002 do 31. kolovoza 2006 u utuženom iznosu, te unatoč utvrđenju i saznanju da je tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem HZMO br … od 21. lipnja 2001.

-da su HZZO i HZMO javne ustanove osnovane od strane RH na koje se primjenjuju propisi o ustanovama, a rješenja koje donose te ustanove, donose se na temelju javnih ovlasti koje propisuje zakon; Zakon o zdravstvenom osiguranju odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju, pri čemu je osigurano dvostupanjsko rješavanje

-da je prigovor zastare istaknut po tuženiku, neosnovan.

7. Uzimajući u obzir navedene činjenice sud prvog stupnja zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan. Ovakvu odluku o tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja obrazlaže time da je u vrijeme primanja naknade za bolovanje u spornom periodu tuženikova njegova radnopravna situacija bila složena; s jedne strane bio je na dugotrajnom bolovanju zbog očito loše zdravstvene situacije, a također je želio ostvariti i pravo na invalidsku mirovinu što zbog bolesti, što zbog ozljeđivanja u Domovinskom ratu, da je postupao po uputama svog obiteljskog liječnika i povjerenstva tužitelja, dakle da je postojalo legitimno očekivanje tuženika da je naknada za bolovanje kao njegovo jedino primanje, njegova imovina, te da ju je tužitelj kao javna ustanova obračunao i isplatio sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske. S druge strane, povrat potražuje tužitelj, kao javna ustanova Republike Hrvatske u odnosu na tuženika kod koje je postojalo legitimno očekivanje da su naknade za bolovanje njegovo vlasništvo. Vezano za socijalnu situaciju tuženika, sud prvog stupnja nalazi da bi povrat predstavljao prekomjerno opterećenje za tuženika, uzevši u obzir visinu iznosa i period zateznih kamata.

8. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju odnosno nalaganjem tuženiku da vrati primljeni utuženi iznos da bi značilo miješanje u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva odnosno povredu prava na mirno uživanje vlasništva, koje je zajamčeno u čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, a sve u smislu stajališta zauzetog u odluci Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Čakarević protiv Hrvatske (br. 48921/13, presuda od 26. travnja 2018.), te Uzelac i Đekić protiv Hrvatske (br. 6161/13 i 57863/14).

9. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

11. Također, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj jer presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost i zakonitost. Suprotno navodima tužitelja presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

12. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je odbijanjem zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

13. Naime, odredbom čl. 109. tada važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 94/01) propisana je obveza osigurane osoba Zavodu naknaditi štetu: – ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda na osnovi neistinitih ili netočnih podataka za koje je znala ili je morala znati da su neistiniti, odnosno netočni ili je primanje ostvarila na drugi protupravni način, odnosno u većem opsegu nego što joj pripada, – ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda uslijed toga što nije prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava, a znala je ili je morala znati za tu promjenu. Prema odredbi čl. 111. tog Zakona osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo obvezna je vratiti primljeni iznos.

14. Međutim, naknada plaće tijekom bolovanje koja je isplaćivana tuženiku u razdoblju od 25. lipnja 2002. do 31. kolovoza 2006. potpada pod pojam vlasništva iz čl. 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav) te čl. 1. Protokola 1. uz Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine –Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/2002., 13/03, 9/05, 1/06, 2/10,

obvezu tuženika za

13/17, dalje:Konvencija), pa je sud prvog stupnja osnovano

povrat isplaćenog iznosa koji se temelji na stjecanju bez osnove ocijenio s aspekta primjene Konvencije kojom se štiti mirno uživanje vlasništva.

15. U tom kontekstu treba naglasiti da neizvjesnost - bila ona zakonodavna, administrativna ili proizašla iz praksi koje primjenjuju vlasti-predstavlja čimbenik koji treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju postupanja države odnosno tijela javne vlasti (v. predmet ESLJP-a Čakarević protiv Hrvatske, navedeno, § 81.). Konkretno, kada rješavaju pitanja od ključne važnosti za pojedince, kao što su socijalne naknade i druge naknade koje potpadaju pod "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, dužnost je vlasti postupati u skladu s načelom dobrog upravljanja, a to znači na vrijeme te na prikladan i dosljedan način (v. predmete ESLJP- a Moskal protiv Poljske, broj: 10373/05, § § 51. i 72., presuda od 15. rujna 2009.; Zolotas protiv Grčke (br. 2), broj: 66610/09, § 42, presuda od 29. siječnja 2013.; Čakarević protiv Hrvatske, navedeno, § 80.; Uzelac i Đekić protiv Hrvatske, navedeno, § 95.).

16. U predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji proizlazi da tužitelj nije postupao u skladu s načelom dobrog upravljanja (na vrijeme i na prikladan/dosljedan način) kada je unatoč vođenju postupka KLASA … vršio isplate naknade za bolovanje od 25. lipnja 2002. do 31. kolovoza 2006. (dakle u razdoblju od 5 godina) u utuženom iznosu, i unatoč utvrđenju i saznanju da je tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem HZMO br. … od 21. lipnja 2001., da bi tek 19. srpnja 2011. donio novo rješenje Klasa … kojim se tuženiku obustavlja s danom 25. lipnja 2002. isplata naknade plaće koju je primao na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, te mu se od toga dana ne priznaje pravo na isplatu naknade plaće za vrijeme bolovanje u iznosu od 100% od osnovice za naknadu, i da tuženik ni na koji način nije doprinio nastanku takve situacije.

17. Iako se radi o propustu tužitelja da pravovremeno reagira, on, ne samo što traži vraćanje isplaćene naknade plaće tijekom bolovanja, v e ć potražuje i isplatu zakonskih kamata koje teku od isplate svake naknade plaće pa do isplate. Takvo ponašanje državnog tijela se ne smije niti može tolerirati, jer takvim postupanjem cijeli teret greške u radu tužitelja je prenesen na tuženika ne samo vraćanjem glavnice nego i kamata. Stoga se pogreške koje se isključivo mogu pripisati državnim tijelima ne mogu u pravilu ispravljati na teret pojedinca, pogotovo ako nije u pitanju drugi sukobljeni pravni interes (tako u Čakarević protiv RH § 80).

18. Protivno žalbenim navodima, a sagledavanjem okolnosti konkretnog slučaja sa ustavnopravnog i konvencijskog aspekta ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja valjano ocijenio provedene dokaze te na temelju utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak o tome da je tuženiku povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva (isplaćene mu naknade plaće tijekom trajanja bolovanje za razdoblje od 25. lipnja 2002. do 31. kolovoza 2006.) zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava i čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju i da je izostala pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa tuženika, budući da je tuženiku kao posljedica isključive greške tužitelja, kojoj tuženik nije pridonio na bilo koji način, i uz uvažavanje prava tužitelja da ispravi svoju grešku, u ovom slučaju bi vraćanjem isplaćenih iznosa bila poremećena ravnoteža između javnog interesa i interesa tuženika jer nametanjem vraćanja cjelokupnog iznosa nepripadno isplaćenih mirovina zajedno sa zakonskim kamatama na štetu tuženika, tuženiku bio nametnut prekomjeran individualan teret.

19. Iz tih razloga zahtjev tužitelja nije bilo moguće prihvatiti.

20. Naime, sud prvog stupnja, a niti ovaj sud nisu ispitivali pravilnost i zakonitost pravomoćnih rješenja koja su donesena od strane tužitelja, nego sa stajališta primjena odredbi Konvencije propitana je nametnuta obveza-naknade koju je tuženik primio na temelju donesenih rješenja.

21. Slijedom iznesenog, suprotni žalbeni navodi tužitelja da je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje te odredbu čl. 33. Zakona o zdravstvenom osiguranju bilo mjesta za obustavu isplate naknade plaće te nije povrijeđen zakon na štetu predmeta ESLJP-a Čakarević protiv osiguratelja, kao i neprimjenjivosti utvrđenja iz

Hrvatske na konkretan slučaj, nije moguće prihvatiti.

22. Zbog svega iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presudu suda prvog stupnja valjalo je potvrditi i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.